Koračao sam u more. Ka mjestu gdje se nekad uzdizao Svjetionik. Možda su ploče na koje sam se oslanjao stopalima bile ostaci te jedinstvene gradnje, jednog od čuda starog svijeta.
Far ili Pharos.
Samo je još jedan svjetionik dijelio tu slavu. Onaj na Rodosu, naravno.
Ni njega više, naravno, nema.
Sad je nekadašnji otok Far današnji poluotok Ras el-Tin. Nasip ga je pripojio Aleksandriji.
Rt smokve.
Nema na njemu Svjetionika, nema ni grobnice Proteja, koji je tu živio poput vladara i udomio nekad davno Helenu (doletio je, po dogovoru, s njom u naručju Hermes) dok se daleko odatle, u Troji, vodio dugogodišnji rat oko utvare od zraka koju su načinili bogovi. Utvara je naravno bila posve slična Heleni. Bogovi su potom nastavili igrati svoje krvave igre. Euripid svjedoči o tom kao da je bio prisutan u izuzetno zanimljivoj tragediji Helena.
Život me dovodio na mnoga od tih mjesta svjetskih čuda. I svaki put bih se zamislio na pokušaju univerzalnog okupljanja misli i uvjerenja u jedinstvenu tačku koja sadrži u sebi sukus svega što jesmo i što živimo.
Od sedam, koliko ih je zapisano, ostalo je samo jedno čudo – Keopsova piramida.
Mauzol je ostao bez svog Mauzoleja u Halikarnasu, koji mu je podigla sestra. Potres je konačno preobrazio tu građevinu u ruševinu čije su ostatke redovnici-ratnici pokupili i ugradili u svoju obližnju utvrdu. Šta je bilo s četveropregom na vrhu zdanja, ne zna se. Mauzolej je danas samo riječ.
I Artemida je istjerana iz svog hrama u Efesu. Hram se rastočio i potonuo u močvarnom području. Ostao je samo jedan mali dio kao podsjetnik.
Slično je bilo i s grandioznim namrštenim Zeusovim kipom u Olimpiji. Isklesao ga je Fidija.
Semiramida je nestala iz pamćenja u Babilonu kad su nestali njeni viseći vrtovi. Pogled na Babilonsku kulu zadržao se samo u njenom pamćenju.
Tako se srušio i kip Helija, koji je u ruci držao baklju, a između nogu su mu mogli u luku uplovljavati brodovi.
U središtu Keopsove piramide postoji prostorija posljednjeg faraonovog počivališta. Tu je sarkofag. Oštećen. I prazan. Keopsa su davno iz njeg izvadili i odnijeli zajedno sa svim što je nosio na vječno putovanje.
Poslije samotnih misli u moru odlutao sam na uzavrelu i šarenu tržnicu. Kao da sam plovio kroz nju. Kupio sam tu nekoliko različito oslikanih i spojenih navlaka od kamilje kože. Svaka je mozaična slika pričala svoju priču. Navlake su bile za jastuke, ugodne za sjedenje bilo gdje u kući. Čak i izvan nje.
Samo ih je valjalo napuniti, morskom travom, slamom ili ostacima tkanine.
Nije prošlo mnogo vremena, a u olovnim sam noćima zavičajnog grada, uz rijetku svjetlost svijeća (bila je nestašica), te ulja iz čaše i lojanice u izdubljenom krompiru, pričao priče svojim djevojčicama i njihovoj majci. Pamtim Priču o nestaloj djevojčici sa slike Jeana-Baptistea Greuzea i priču o Mujinoj tetki Devli i mladom Čehu. Ta veza je počela prije Prvog svjetskog rata i označila je gotovo posve njihove živote. Među tim pričama bila je i ona o aleksandrijskim sviračima koji su sjedili sa svojim instrumentima u krugu.
Njihovu svirku su prekinuli neobični događaji koji su ih dozvali u grad i uhvatili u niz opasnih igara čiji je cilj bio lov na svakog od njih.
Mislim da sam tad zanimljivo ispripovijedao dvanaest priča koje su se nadahnuto razrastale u trenutku. Kćerke se toliko godina kasnije sjećaju nekih od njih. Nekoliko su zapisale.
U pripovjednim večerima jeli smo osušene smokve. Ne znam otkuda su došle, ali vidio sam u njima tračak svjetlosti i nekadašnji sok koji se vraćao kao uspomena.
