Bilo bi zaista dobro da svi mi zajedno tri decenije nakon izvršene oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu i počinjenog genocida nad Bošnjacima možemo zaključiti da je ono što nam se u prošlosti događalo nepovratno iza nas, da se više nikada neće ponoviti i da je vrijeme da u javnom prostoru dominiraju neke ljepše i lepršave teme. Ko ne bi volio baviti se prostiranjem šarenih općinskih i crvenih festivalskih ćilima, postavljanjem folklornih smotri ili organiziranjem skijaških takmičenja za privrednike iz susjednih država. Nakon što su ih sa svih strana godinama ubijali, i Sarajevo i Bosna zaslužili su da ih konačno svi ostave na miru, da ovom pitomom narodu ne otvaraju još nezarasle rane, da ga puste da barem malo uživa u blagodatima koje mu je Bog podario, lijepoj prirodi, blagoj klimi i bogatoj kulturi.
SVIJET SE SOBOM ZABAVIO
Ali pojave i procesi kojima svakodnevno svjedočimo govore nam da takav ambijent još zadugo nećemo dočekati i da ćemo, kako stvari stoje, morati biti budni, oprezniji nego ikad. Za mentalno je zdravlje koristan optimizam, ali je oprez jedina garancija za fizički opstanak. Ono što vidimo i čujemo jasno nam govori da antibosanske politike kojima smo okruženi nisu odustale i neće odustati od svog osnovnog strateškog cilja, a on je dobro poznat – da se Bosni i Hercegovini onemogući napredovanje i jačanje, kako bi se ona u konačnici kao država ugasila, a njena teritorija i resursi podijelili. Da bi se cilj postigao potrebno je, kao važan preduvjet, bošnjačko političko djelovanje neutralizirati, što se već, a to je sasvim očigledno, uveliko događa. Nasilnim udaljavanjem najsnažnije patriotske stranke iz institucija u kojima se odlučuje o sudbini države čitav je posao značajno olakšan jer je uklonjena unutrašnja barijera koja je sprečavala antidržavno djelovanje. Političkom scenom u zemlji danas dominiraju stranke čije je antibosansko opredjeljenje bezbroj puta dokazano. Zato više nijedna odluka koja ide u korist Bosni i Hercegovini ne može biti donesena, a za one koje su protiv njenih interesa lahko se nađe potrebna većina. Stoga se pitamo – ko će sutra zaštiti državu? Ili ko je danas štiti? Nakon što se jedan entitet već isključio iz državnoga ustavnog sistema, imamo se pravo zabrinuti i zapitati se šta će se sljedeće dogoditi. Hoće li iko biti u stanju spriječiti Milorada Dodika da izvede policijske snage na entitetsku liniju, ako odluči da, za početak, kontrolira ko ulazi u dio zemlje u kojem on suvereno vlada. Kako će na to odgovoriti Visoki predstavnik, ako uopće i odgovori? Moguće je da bi na takav scenarij reagirale međunarodne snage, ali je još više moguće da bi sve to nijemo posmatrale.
Pokušavajući se što bolje pozicionirati u globalnim ekonomskim i geostrateškim preslagivanjima, svjetske su se sile toliko zabavile sobom i svojim interesima da im briga o Bosni i Hercegovini nije među prioritetima i njome će se baviti samo onoliko koliko to bude odgovaralo njihovim interesima. Osim toga, Srbija i Hrvatska su, koristeći sve raspoložive mehanizme i alate, od zvaničnih diplomatskih kanala do plaćenih lobističkih i advokatskih kuća u centrima najmoćnijih svjetskih sila sistemski radile na kreiranju iskrivljene slike o prošlim i aktuelnim zbivanjima u Bosni i oko Bosne. A mi, zarobljeni u dejtonske mehanizme odlučivanja, mogućnost da se tome odupremo nismo imali. To neminovno znači da ćemo, kad regionalni akteri krenu u konačno ispunjenje zacrtanog cilja, opet biti prepušteni sami sebi. Što prije to prihvatimo lakše ćemo se nositi s izazovima koji nas čekaju.
REPETITIO EST MATER STUDIORUM
Prije svega valja nam se suprotstaviti krivotvorenju historije kojem u kontinuitetu svjedočimo, jer je stvaranje narativa zasnovanog na lažima najbolja priprema za konačni obračun s Bosnom. Kada, naprimjer, visoki državni funkcioner, potpredsjednik velike stranke koja sebe zove bosanskom i član oktroirane vlasti, komandanta armije koja nam je odbranila i sačuvala domovinu nazove fašistom, tome se svako ko je normalan i istinoljubiv mora odlučno suprotstaviti. Zato svaki bosanskohercegovački političar, diplomata, funkcioner, javni djelatnik, umjetnik, bez izuzetka, ako mu je stalo do opstanka vlastite domovine, u svakom svom javnom nastupu, na domaćoj ili međunarodnoj sceni, i opet bez izuzetka, mora naglasiti da je na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine izvršena dvostruka oružana agresija i njeno sistemsko razaranje, kao i to da su nad bošnjačkim narodom počinjeni masovni zločini, progoni, pokolji, etničko čišćenje, genocid. I to valja ponavljati, na svakom mjestu i u svakoj prilici. U isto vrijeme, još jasnije i glasnije, valja podsjećati sve oko sebe da je isti taj narod, kao žrtva nezamislivih zločina koji su nad njim počinjeni u srcu Evrope i pred očima cijeloga svijeta, iznjedrio vojsku koja agresoru nije uzvraćala istom mjerom, koja je štitila civile, čuvala vjerske objekte bez obzira na to čiji su. Kako reče prvi predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović: Sačuvana Saborna crkva u Sarajevu i srušena džamija Ferhadija u Banjaluci govore sve i o nama i o njima. Ovi kameni svjedoci ne lažu i mogu stati nasuprot sve njihove propagande.
Možda će se to nekome činiti nepotrebnim, suvišnim, može se pomisliti da to već svi znaju ili priznaju, da je trideset godina nakon završetka agresija i pokolja, nakon desetina krupnih haških presuda svima u domovini i širom svijeta sve jasno. Međutim, kad god bi nam palo na pamet da su stvari razjašnjene i objašnjene, da potreba za podsjećanjem na to kakvi su stravični, nezamislivi zločini nad Bošnjacima počinjeni više ne postoji, ispostavi se da je, kako vrijeme odmiče i što se više udaljavamo od krvavih godina koje smo samo čudom uopće preživjeli, naglašavanje i ponavljanje istine sve potrebnije.
Možda time nećemo promijeniti tok događaja koji slijede i na koje u znatnijoj mjeri ne možemo utjecati, ali ćemo i sebe i druge podsjetiti na vrijednosti koje smo oduvijek baštinili i na snagu koju u sebi nosimo i, što je posebno važno, tako nećemo izgubiti iz vida odakle nam prijeti opasnost.
