Dok je turska opozicija u stanju permanentne predizborne kampanje već godinama, vladajuća partija, Narodni savez i predsjednik Republike Recep Tayyip Erdoğan tek počinju zagrijavanje za izbore 14. maja. Kao i uvijek, opet se u kampanji pokazuje ko je pristojan, a ko ne. Opozicija (opet, kao i uvijek) bazira kampanju na mržnji prema Erdoğanu, njegovim (i turskim) postignućima u posljednjih 20 godina, te je u skladu s  tim cijela ta opoziciona konstrukcija bazirana na, eufemistički rečeno, „virtualnoj stvarnosti“, a neeufemistički na lažima.

Dva događaja dominiraju medijskom scenom prošlog vikenda. Iako vrlo različiti, mogu se okarakterisati kao opoziciono trolovanje izbornog i političkog procesa.

U četvrtak, 30. marta, u devet sati i trideset minuta uvečer dva metka pogodila su dio pokrajinske uprave Dobre partije (İP) u Istanbulu. Osim materijalne štete u incidentu, nije bilo povrijeđenih, a izgleda ni svjesnih događaja s obzirom na to da to nekako nije bila vijest sve do sljedećeg jutra. Tek kada se predsjednica İP-a Meral Akşener u pratnji gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua (rođen Mudafa), portparola Republikanske narodne partije (CHP) Faika Öztraka i glavnog savjetnika İP-a Buğra Kavuncua pojavila ispred zgrade pokrajinske uprave, incident postaje vijest o „oružanom napadu na İP“ (najčešće pogrešno predstavljena kao da se napad dogodio u jutarnjim satima).

Politički teatar „napadnute“ opozicionarke

U izuzetno toksičnom (u suštini predizbornom) govoru koji je Akşenerova tom prilikom održala optužila je i osudila za „napad“ (treba li naglasiti prije istrage) „sistem“ i lično predsjednika Erdoğana. Svega je u tom govoru bilo, od „znanja“ da počinilac ili počinioci nikad neće biti uhvaćeni, njene neustrašivosti: „čovjek koji će uplašiti Akşenerovu nije rođen“, obraćanja direktno predsjedniku, igre na žensku identitetsku kartu i viktimizacije, preko poziva da se glasa za nju i predsjedničkog kandidata lidera CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua, pa sve do slavlja 15. maja, kada će „nakazni, prljavi sistem biti sklonjen s vlasti“.

„Pravednički gnjev“ Akşenerove bio je izuzetan egzemplar političkog teatra. Međutim, da bi se povjerovalo „heroini“, neophodna je memorija i konzistentnost vinske mušice. Samoproglašena „neustrašivost“, nakon što je ko zna kakvom ucjenom vraćena za famozni opozicioni „sto za šestoro“ i nakon što poliže sve što je izgovorila o njemu 72 sata ranije i ne pusti glasa kada se sto proširio na sedmero – uključivši političko krilo PKK terorista – blago rečeno, smiješna je. „Znanje“ da počinilac ili počinioci „neće biti uhvaćeni“ valjda dolazi iz ličnog iskustva iz vremena kada je bila ministar unutrašnjih poslova ili, što bi se reklo, projekcija.

Da se razumijemo, političko nasilje jeste ozbiljna stvar i nemam blagu namjeru da relativiziram taj fenomen, kada i samo kada je to (političko nasilje) u pitanju. Republika Türkiye u posljednjih 20 godina ima nultu toleranciju na političko nasilje, suprotno percepciji u inostranstvu, naročito kada je opozicija meta. (Da za napade na vlastita sjedišta vladajuća partija pokazuje nezdravu dozu tolerancije, pokazalo se nakon tzv. Gezi protesta, kada su desetine predstavništava Partije pravde i razvoja (AKP) bile napadnute i uništene, a da za to do dan-danas skoro niko nije odgovarao).

Istog dana (petak, 31. mart) počinilac je pronađen. Događaj je bio mnogo drugačiji od percepcije koju su Akşener i kompanija pokušali stvoriti. Ukratko, policijska uprava Istanbula objavila je da je metak koji je pogodio zgradu Pokrajinskog predsjedništva İP ispaljen iz pištolja čuvara građevine u trenutku kada je sprečavao pokušaj krađe. Naime, nekih 200 metara od sjedišta İP, preko puta autoputa E-5, nalazi se gradilište s koga su lopovi pokušali krađu materijala. Čuvar je, po sopstvenom iskazu, ispalio cijeli šaržer od 12 metaka, što u vazduh, što u njemu neznanom pravcu, jer se u jednom momentu spotakao i pao. Toliko o „političkoj pozadini“ dva razbijena prozora. Ironija da je čuvar zapravo uposlenik istanbulskog gradonačelnika nekima nije promakla.

Da li će se izviniti za klevetu, upitao se predsjednik Erdoğan pred ogromnim skupom povodom ceremonije dodjele socijalnih stanova u istanbulskoj općini Bağcilar u nedjelju. Na retoričko pitanje neretorički odgovor – neće, ne mogu. Na teflon(e) se ništa ne lijepi.

Kılıçdaroğluove cipele na serdžadi

Baš nekako u vrijeme kada je čuvar pucao da uplaši lopove gensek CHP-a i predsjednički kandidat opozicije Kemal Kılıçdaroğlu inicirao je skandal koji će neko vrijeme trolovati politički život, a suštinski je skrenuo pažnju s mnogo važnijih tema. Naime, nakon iftara, koji je organizovao bivši ministar pravde İsmail Müftüoğlu, u odaji na spratu restorana Kılıçdaroğlu je primao pristalice i kandidate za poslanike i fotografisao se s njima. U toj odaji vjerovatno neposredno prije nego što ju je uzurpirao je neko klanjao namaz, o čemu svjedoče dvije serdžade okrenute prema Meki.

Prva fotografija koja je izazvala reakciju javnosti prikazuje Kılıçdaroğlua kako u cipelama stoji na serdžadi u društvu tri žene. Jedna od njih je predsjednica istanbulskog ogranka CHP-a Canan Kaftancıoğlu, druga, koja je samo „malo“ nagazila drugu serdžadu, jeste kandidat za kandidata CHP-a iz Düzcea.

Od momenta kada se fotografija našla na društvenim mrežama (istu večer) izazvala je negodovanje velikog dijela javnosti. Patetično, ali istinito, CHP botovi i trolovi probali su da ubijede valjda i sebe i ko god ih vidi na društvenim mrežama da je riječ o Photoshopu, da se to podmeće njihovom lideru. Neki su tvrdili da bi uradili montažu bolje. Nešto više od dvanaest sati kasnije Kılıçdaroğlu se oglasio na Twitteru: „Žao mi je, tako mi je žao što nisam primijetio molitveni tepih. Ne želim da povrijedim nikoga na svijetu, posebno ne svoju naciju. Nasilnike i propagandni aparat koji koriste prepuštam savjesti našeg naroda.“ Podsjećanja radi, to je već bilo prvog aprila.

Mnogi su bili skloni da prihvate to nazoviizvinjenje „možda stvarno nije vidio“, opet je u igru došlo „loše svjetlo“ (ne primijeti se na fotografiji), ali u svakom slučaju je napravilo majmune od onih gorepomenutih trolova i botova.

Po uzoru na Gülena

No, to je sve manje bitno od diskusija koje su se razvijale. Interesantno ali istinito, u početku se veoma mali broj komentatora sjetio intervjua koji je Fethullah Gülen dao na godišnjicu neuspjelog puča Wall Street Journalu, koji je bio ilustrovan njegovom fotografijom kako stoji u cipelama na serdžadi. Opet politička korektnost? Jer ako je to tada bila poruka, kako ovo sada nije? Da, od Kılıçdaroğlua se može očekivati tupost prema senzibilnosti religioznih, tradicionalnih i/ili konzervativnih, ali on je ipak okružen savjetnicima i pretpostavlja se manje „ćoravim“ od sebe, a ne treba potcijeniti sračunatost svakog njegovog poteza i/ili izjave.

Zatim su, u nedjelju, isplivale i druge fotografije koje u suštini negiraju to blijedo prvoaprilsko „izvinjenje“ – Kemal Kılıçdaroğlu je očigledno dobar dio te večeri gazio cipelama po serdžadi koju je neko prije dodirivao čelom tokom namaza.

Nepoštovanje religije, religijske prakse i običaja u zemlji u kojoj, prema posljednjem petogodišnjem istraživanju Marama i Ibn Haldun univerziteta, 94,3 posto građana vjeruje u Boga, sigurno ne donosi glasove. Pokušaji da se to poštovanje hini redovno su providni i vode gafovima. Međutim, ono što Kemal Kılıçdaroğlu i CHP na čelu s njim rade jeste zloupotreba religije koju suštinski preziru i pokazuju to signalima poput gaženja serdžade u cipelama..

Uostalom, Kılıçdaroğlu je čovjek koji je izjavio da je mahrama kojom se muslimanke pokrivaju „samo parče tkanine“, sada se iz tih krugova može čuti da je serdžada „samo parče tepiha“, ako bi se taj tok „misli“ nastavio, nije daleko tvrdnja da je zastava „samo parče krpe“. To je čovjek koji se žalio Ustavnom sudu na ustavni amandman kojim se otključavaju sve zabrane za pokrivene djevojke i žene uvedene nakon puča 1980. i „mehkog puča“ 1997. „Gaf“ sa serdžadom podsjeća na sve te činjenice.

Prebacivanje fokusa, a zapravo trolovanje, na polarizaciju po starim i već izraubovanim šavovima, za sada je privremeno istisnulo priču o saradnji CHP-a s praktično terorističkim PKK-om.

No, da li je zaista bio gaf? Predsjednik Erdoğan misli da nije. Na pomenutoj ceremoniji u nedjelju je, između ostalog, rekao: „Oni primaju naređenja iz Pennsylvanije.“ Nema sumnje da to mišljenje dijele mnogi.