To je prvi veliki njemački proizvođač robe široke potrošnje koji je propao zbog rastućih troškova energije i sirovina, a mnogo toga ukazuje na to da će ga slijediti mnogi drugi.

Prošle sedmice Institut za ekonomska istraživanja IFO sa sjedištem u Minhenu smanjio je svoje prognoze za njemački rast, izjavljujući „ulazimo u zimsku recesiju“. Predviđa se da će se najveća evropska ekonomija smanjiti za 0,3 posto u 2023., nakon rasta od samo 1,6 posto ove godine. Predviđa se da će inflacija ove godine iznositi 8,1%, a 2023. godine 9,3%.

"Rezovi u isporukama gasa iz Rusije ovog ljeta i drastična povećanja cijena izazivaju pustoš u ekonomskom oporavku nakon korona virusa", rekao je Timo Wollmershäuser, šef prognoza IFO-a, dodajući da ne očekuje "povratak u normalu" do 2024. godine, kada se može očekivati ​​rast od 1,8% i inflacija od 2,4%.

Njemački kancelar Olaf Scholz ovog vikenda putuje u Zaljev kako bi osigurao zalihe tečnog prirodnog gasa (LNG) iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok Rusija guši svoje isporuke gasa. Ministar ekonomije, Robert Habeck, rekao je: "Snabdijevanje plinom se postepeno širi i vlada je u stalnom razgovoru s mnogim zemljama, također sa nacijama na Arapskom poluostrvu."

Proizvodnja papira je visoko energetski intenzivna. Hakle je svake godine koristio 60.000 megavat-sati plina i 40.000 MWh električne energije. Povećanje troškova energije došlo je tako snažno i brzo, rekla je kompanija, da ih nije uspjela na vrijeme prenijeti na potrošače, koji su zauzvrat prelazili na jeftinije dvoslojne rolne toalet papira.

Šefovi kompanija, sindikalne vođe, trgovci i zaposleni širom zemlje otvoreno izražavaju svoje strahove od krize u najvećoj evropskoj ekonomiji koja je u opasnosti da izmakne kontroli. Oni dovode u pitanje očigledan optimizam Scholza, a Habeck je priznao da je „finansijski pritisak ogroman“, nudeći slabu nadu da „ako uspijemo prebroditi ovu zimu, imamo dobre šanse da do sljedećeg ljeta i zime stvari budu znatno opuštenije”.

U Hanoveru, u sjevernoj Nemačkoj, pekar Ekehard Vater, koji ima 35 filijala i zapošljava 430 ljudi, nedavno je izašao u novinare nakon što je njegov račun za gas poskupio za 1.200%, na 75.000 eura mjesečno. „Jesu li ludi? Morat ćemo isključiti pećnice,” rekao je, izlazeći u srijedu na ulicu s oko 1.000 drugih pekara, koji su držali plakate na kojima su političare optuživali da su nas “uveli u najveću krizu svih vremena” i pozivali na hitnu podršku države.

Yasmin Fahimi, čelnica Saveza njemačkih sindikata (DGB), rekla je da se boji posljedica tolikog broja izazova koji dolaze odjednom. “Neke kompanije su na ivici. Ovo rizikuje domino efekat koji bi mogao dovesti do deindustrijalizacije Njemačke, što bi bila katastrofa”, rekla je za Spiegel.

Ona je pozvala vladu da zaštiti one kompanije koje su posebno ugrožene, zbog njihove velike potrošnje energije, „kako bi osigurale da budu u stanju da održe minimalan nivo svojih proizvodnih kapaciteta, kako bi, kada stvari krenu na bolje, mogle da povećaju proizvodnju. Oni koji su sada zatvorili radnju, nikada se neće vratiti. Moramo biti jasni u vezi s tim.”

Mnoge kompanije su učinile upravo to: svele su proizvodnju na apsolutni minimum ili – u slučaju čeličane ArcelorMittal u lukama Hamburg i Bremen – planiraju da se zatvore „do daljnjeg“.

Scenario se ponavlja u cijeloj Njemačkoj, pogađajući najviše od svih energetski intenzivne industrije – čelika, građevinskih materijala, stakla, papira, hemikalija – koje čine okosnicu njemačke ekonomije.

“Deindustrijalizacija” koje se Fahimi plaši je ono što bi se moglo dogoditi ako se zauvijek zatvore.

U međuvremenu, jeftiniji troškovi energije i proizvodnje na drugim mjestima – plin je 10 puta jeftiniji u SAD-u – tjeraju neke kompanije da premjeste svoju proizvodnju. Ali u slučaju stotina hiljada malih i srednjih kompanija, koje su često porodične kompanije i lojalne određenoj lokaciji koje su bile glavni pokretač rasta Njemačke od Drugog svjetskog rata – to je jedva izvodiljvo.

Prema Federaciji njemačke industrije (BDI), 90% kompanija navodi nivo troškova energije i sirovina ili kao „snažan“ ili „egzistencijalni izazov“. U slučaju amonijaka – ključnog za poljoprivrednu industriju za proizvodnju đubriva – proizvođači kao što je BASF smanjili su svoju proizvodnju na minimum i bili primorani da kupuju hemikaliju sa jeftinijih tržišta u drugim djelovima svijeta.

Volker Jung, šef firme Hakle za toalet papir u stečaju, pozvao je na državno ograničenje cijene energije „u suprotnom“, rekao je, „možemo postaviti pitanje da li će Njemačka ikada ponovo moći priuštiti proizvodnju papira“.

Wolfgang Große Entrup, čelnik njemačkog hemijskog udruženja (VCI), upozorio je na rizik da Njemačka razvije nove ovisnosti u trenutku kada bi trebala tražiti suprotno.

Još jedno nedavno istraživanje pokazalo je da je povjerenje potrošača na najnižem nivou od osnivanja Savezne Republike Njemačke 1949. Suočeni s većim računima za energiju, domaćinstva preispituju potrošnju, od odmora do kupovine u domaćinstvu i obroka van kuće.

Preduzeća rade isto, izbjegavaju nova ulaganja i umjesto toga održavaju krizne sastanke o tome koliko nisko mogu smanjiti grijanje u fabrikama i kancelarijama.

Sve veći broj kompanija prebacuje svoje radnike u “kurzarbeit” – način rada sa skraćenim radnim vremenom – koji je prvi put uveden 1920-ih kao odgovor na ekonomsku krizu Vajmarske Republike, a kasnije je značajno iskorišten tokom globalne finansijske krize.

Ova spremnost da se koriste radnici da podnesu najveći teret krize smatra se ključnom kako bi Njemačka žimala šanse da izađe iz trenutne krize. Ali sve češće se postavlja pitanje: koliko dugo će to moći da priušti?

Izvor: The Guardian