Nepostojanje i nemogućnost institucionalne identifikacije Bošnjaka desetljećima su praćeni nedostatkom nužnog minimuma spoznaje, kako Bošnjaka o sebi, tako osobito pripadnika drugih naroda o njima. To je veoma usporilo proces nacionalne, a osobito kulturne afirmacije Bošnjaka. Umjesto ravnopravnosti, Bošnjacima je tokom komunizma samo data „mogućnost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijele“.

Politika se mijenja priznanjem Bošnjaka kao zasebnog naroda – Muslimana, što je bio veliki korak unaprijed jer je omogućilo da Bošnjaci kroz institucije promoviraju i istražuju vlastiti identitet, što su objeručke prihvatili mnogi bošnjački intelektualci i naučnici.

Ipak, prevladavalo je uvjerenje da su Bošnjaci samo jedna vjerska grupa, čiji se pripadnici, zavisno od svog kulturno-političkog napretka, nacionalno opredjeljivali kao Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. Na koncu je takva politika vodila odsustvu javne identifikacije Bošnjaka i negiranju njihove povijesti, tradicije, književnosti i svih onih duhovnih vrijednosti čijim se usvajanjem u procesu odgoja i obrazovanja razvija vlastito nacionalno biće i oblikuje svijest o njemu, odnosno svijest o samom sebi.

Na našu veliku žalost, ti se obrasci ponavljaju i dan-danas pa je nužno podsjetiti na ulomke iz nekih od ključnih izvora koji se bave tzv. muslimanskim pitanjem, a koje je književnik Alija Isaković objedinio u hrestomatiju „O 'nacionaliziranju' muslimana“ i objavio u zagrebačkom Globusu 1990. godine.

***

U BOŠNJAŠTVU NEMA NIŠTA SMIJEŠNO

Bošnjaštvo je „paradoks“, to se ne da poreći, ali ako ga pobliže promotriš te mu uzroke pronađeš, vidjeti ćeš, da nema u njemu ništa smiješno, pače da je smiješno što ga takvim Srbi i Hrvati nađoše.

Biva, da Hrvati i Srbi ne vide da su baš oni pravi začetnici bošnjaštva; biva, da su naša braća, Muhamedovci iz Bosne, proglasivši se posebnom narodnošću, jednostavno imitovali Srbe i Hrvate, uzevši njihovu logiku pa je sebi primijenivši.

Da vidimo.

Srbi i Hrvati istoga su izvora, živu pomiješani i govore istim jezikom. Naravna bi pošljedica imala biti da se smatraju „jedan“ narod. Al oni tako ne misle već kažu: „istina je da nam je izvor jedan; istina je, da živemo pomiješani, i istina je, da nam je jezik jedan i te isti, ali – pošto imamo dva imena 'Srbi i Hrvati'; pošto nas dijeli povijest, jer su Hrvati imali svoje a Srbi opet svoje kraljeve; pošto nas dijeli vjera, jer smo jedni katolici, a drugi pravoslavni – ne možemo, da budemo „jedan“ narod.

Evo što se sad dogodilo.

Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula na život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: „Amo k nama, vi ste Srbi!“, kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: „Ne k Srbima već k nama, vi ste Hrvati!“

Al Bošnjaci nijesu bili lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se da vide je li ta hitnja „bratska ljubav“, ili „što drugo“, pa kad vidješe „o čemu se radi“ tad jednostavno, logično, sasma logično, dođoše do zaključka: „ni amo ni tamo već svak za se“.

Evo logike, kojom se poslužiše:

„Kad se Hrvati i Srbi smatraju ‘dva’ naroda, a jezik im je isti, zašto ne bi i

mi, kad govorimo kao i oni, bili ’treći’ narod?

Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im ’dva‘ imena,

zašto ne bi i mi, kad nam je ime drugojačije nego li njihovo, bili ’treći’ narod?

Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod, jer nijesu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili ’treći’ narod?

Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili ’treći’ narod?“

Ovo je geneza Bošnjaštva. Mnijem, da se Srbi i Hrvati nemaju rašta da smiju. Ko ima zašto da se smije, to su Nijemci i Mađari.

I doista, da se Bosna i Hercegovina od ostalijeh balkanskijeh Slavena izoliše, pa da se njemačka i mađarska sudarmee u njoj ugnijezdi, kamo boljeg sredstva do bošnjaštva?

Tako se zbilo te su naši prosvjetitelji, mješte da ubiju bošnjaštvo u zametku, uzgojili ga, pa je jednoga lijepoga dana, usred bijela Sarajeva, izišla Gramatika bosanskoga jezika i nikao list Bošnjak, komu je svrha da tu nauku širi.

Evo što Bošnjak u broju od 24. decembra 1891. kaže:

„Jedni nam rasciepiše Bosnu, i Bošnjake, te rekoše, da je Bosna do Vrbasa Srbija a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni svi Srbi, koji pišu 'ćirilicom' a Hrvati, koji pišu 'latinicom'; treći, da su u svoj Bosni samo Srbi, dočim četvrti proglasiše, da su zgolnji Hrvati.“

I u zlu ima katkada nešto dobra. Bošnjaštvo je paradoks, al se iz njega uza sve to može crpsti velika nauka. Logika, po kojoj su naša najmilija, jer najmlađa, braća došli do pomisli da su druge narodnosti nego li mi, dobra je logika, i oni se proti zakonima razuma nijesu ogriješili, al je krivo stanovište s kojeg su pošli, biva da su Srbi i Hrvati dva naroda.

Ko je dakle stvorio bošnjaštvo?

Srbi i Hrvati.

Ko se njime okoristio?

Jamačno Srbi i Hrvati. 

Ild Bogdanov (Josip Ljubić), „Spor između Srba i Hrvata“, izdano u Zadru, 1895.