Sestre Ifeta Mejremić i Safeta Beganović od povratka u Konjević-Polje, prije više od dvije decenije, bave se peradarstvom i uzgojem tovljenih pilića. Nakon nedavnog požara na jednom od objekata njihove farme, tokom kojeg je nastala veća materijalna šteta, polahko se oporavljaju od šoka i ovih dana spremaju za prodaju ture od blizu dvadeset hiljada pilića.

Sve što sada imaju godinama su složno gradile uporno aplicirajući za razne vladine i nevladine javne pozive, a najveći dio postigle su pomoću mikrokreditnih kredita, za koje su, kažu, kamate bile “nenormalne”.

“Bile smo prinuđene uzeti takve kredite. Jednostavno, posao nas je tjerao na to jer su partnerske firme to zahtijevale. Npr. mi imamo prostor za dvije hiljade pilića, a oni će sarađivati s nama, ali im treba preko pet hiljada pilića pa se mi zadužujemo, iako smo već u kreditima. Vraćamo, radimo, dižemo nove kredite...”, priča nam Ifeta.

Osim u poslovnom svijetu, hrabre i pametne odluke ove su sestre donosile i u situacijama kada im je potencijalno život bio ugrožen.

Kada je bivša Jugoslavenska narodna armija 1991. godine izvršila napade na Dubrovnik, Mejremić je živjela u Gacku s mužem Mujom Mejremićem. Ne znajući šta se dešava, kada je došla na posao jednog aprilskog dana 1992. godine, vidjela je uplakane kolegice kako kukaju i vrište i pitala je direktora šta se dešava.

“On je rekao: 'Šuti, Ifeta, noćas su ih dovukli u Gacko, dva kamiona, k'o drva. Svi su izginuli.' Na to sam ja rekla: 'Pa neka su, šta će, pobogu, napadati Dubrovnik?' Onda su one počele padati u nesvijest i napadati me kako sam ja to rekla, nadigao se i SDS da me provocira i proganja. Rahmetli muž me zaštitio koliko je mogao, a onda sam donijela odluku da podhitno napustimo Gacko. Tokom noći smo s dvije porodice iz Tuzle izašli iz Gacka i otišli smo preko Crne Gore, preko Žabljaka. U Bileći su ispred kasarne zaustavili naše auto.

Rekli su: 'Gospođo, izađite, tražimo jednu plavušu', a ja, isprepadana, rekla sam: 'Ma, nisam ti ja te sreće da mene neko traži.' Izađem iz auta, ali su nas pustili dalje. Već jutro nakon našeg odlaska došli su u stan. Poslije sam od komšija iz Gacka čula da su sve prevrnuli, a otvarali su čak i vreće s brašnom, misleći da sam se, ja koja sam uvijek bila krupna žena, sakrila u brašnu. Rekli su da bi me, da su me tada našli, s konjima razapeli nasred Gacka”, prepričava Ifeta, dodajući da je preko Crne Gore došla u Bratunac, gdje joj se nalazila porodica.

Muž Mujo imao je namjeru da se uopće ne vraća u Bosnu i Hercegovinu, nego da produže u neku od evropskih zemalja, ali Ifeta je rekla da ne namjerava ostaviti roditelje i braću, dok je sestra Safeta s bebom dan prije njihovog dolaska, 15. aprila 1992, otišla kod muževe sestre u Crnu Goru.

Ifeta i Mujo nastavljaju život u Mujinom rodnom Pobuđu, gdje su imali neugodnosti i od komšija Bošnjaka, koji su im prigovarali da nije uredu da u njihovoj kući kahvenišu i ručaju pripadnici Patriotske lige te da će Ifeta biti kriva ukoliko dođu neprijatelji. Nakon pada kompletnog kraja, završili su u Srebrenici.

“U Srebrenici je bio pakao. Inače, to je uvijek bio gladan kraj. Glad nezamisliva. Na sebi smo donijeli nešto hrane što smo mogli i imali smo neko vrijeme šta da jedemo. Svašta se dešavalo. Više nisam mogla ni gledati šta se dešava u gradu pa sam otišla da živim u Budaku, iznad Srebrenice, gdje je linija u blizini i mogli su me ubiti u svakom trenutku. Tu sam sijala, a pokrenula sam se, jer sam tekstilni tehničar, da šijem odjeću bratovoj djeci. Kada su druge žene to vidjele, tražile su da šijem odjeću i za njihovu djecu. Mnoge su govorile da će mi dati konzervu kada djeca dobiju humanitarnu pomoć. Ne, govorila sam, meni to dječije ne nosi, ništa mi ne treba.

U Srebrenici sam dobila jednu kokoš, koja je muža i mene najvećim dijelom hranila, iako je to sada nezamislivo, ali to znam i ja i svi koji su oko nas bili. Izlegle su se četiri ture pilića tog ljeta, a muž ih je čuvao i tjerao kao ovce. Imali smo i jaja i piliće. Nešto smo prodavali i mijenjali za drugu hranu, zavisi ko je šta imao. Tako smo se snalazili i preživjeli. Padom Srebrenice, 11. jula, žene su mi dovodile svoju djecu i govorili su im: 'Gdje Ifeta ide, idi i ti za njom.' Pokupila sam mater rahmetli i tu djecu i prvim šleperom smo otišli preko Kladnja u Tuzlu. Putem sam virila ispod cerade i vidjela sam da se na svakih nekoliko metara nalaze mitraljeska gnijezda i brda municije. Kada sam stigla u Tuzlu, na Dubrave, gdje me pronašao rahmetli otac koji je već bio u Lukavcu, rekla sam da nijedan muškarac neće izaći živ iz Srebrenice i dan-danas tvrdim da nije čudo koliko je muškaraca ubijeno, nego je čudo koliko ih je došlo živih. Lično sam sve gledala. Poslije sam se našla s Mujom, koji je uspio preći zajedno s mojim mlađim bratom i trojicom djeverova, dok jedan nije prešao.”

Živjeli su u Devetaku kod Lukavca, u kući Omera Gegića, a kasnije i u Sižju. Ifeta je u Sižju otvorila trgovinu, a uporedo se bavila tovljenjem pilića koje je prodavala.

“Okupila sam žene i rekla im: 'Hajde da dignemo kredite, a ja ću ih vraćati. One su se plašile, normalno, ali uspjela sam otvoriti trgovinu. Sijala sam žito, hranila piliće i prodavala sam ih. Jedne prilike sam u Petrovom Selu posjetila farmu pilića, koja me oduševila, i tada sam učvrstila odluku da ću, ako se ikada vratim u Konjević-Polje, pokrenuti farmu pilića. Tako je i bilo. Svi su govorili da smo ludi što se vraćamo a imamo para, a to su sve bili krediti i žurilo nam se da što prije počnemo s radom. Neko vrijeme smo ovdje klale i perutale piliće, krediti nas stišću. Sarađivale smo s bivšom gračaničkom 'Koko-džadom', ali je uslov bio da imamo pet hiljada pilića, a mi imamo dvije hiljade. U povratku iz Gračanice smo donijele odluku da dižemo još jedan kredit. Razmišljamo: posuđujemo novac, krećemo raditi objekt farme i apliciramo za novi kredit od trideset hiljada KM. Vukla nas je želja za radom, daj da se radi i da idemo dalje. Dok je radila ta firma, odlično smo sarađivali, a kasnije i s 'Brojlerom', do pojave ptičije gripe. Sadašnja saradnja s 'Akovom' je naš daleko najozbiljniji posao. Sve je na bazi dogovora i odlično sarađujemo”, ističe Ifeta.

Životna priča njene sestre Safete Beganović također je potresna i puna uspona i padova, koji su se smjenjivali munjevitom brzinom. U sretnim trenucima ne bi stigla ni da se obraduje a već bi ju neka tuga poklopila.

Sa sinom Muharemom, koji se od oca Izeta Beganovića rastao u aprilu 1992. godine, kada je imao deset mjeseci i koji se svog oca ne sjeća, otišla je prvo u Crnu Goru. Safeta se s mužem Izetom poslije čula putem radioveza, a jedno je vrijeme gajila nadu da bi on čak mogao napustiti Srebrenicu i pridružiti se njoj i Muharemu, no Izet je strijeljan na Branjevu, a tek trećina njegovih posmrtnih ostataka skupljena je iz devet različitih masovnih grobnica.

“U aprilu sam otišla kod muževe sestre, misleći da ću biti neko vrijeme pa ćemo se vratiti, ali dan po dan, vidjeli smo da se situacija ne smiruje. I u Crnoj Gori se osjetio strah jer su počeli kupiti bošnjačke muškarce koji su izbjegli i odvoditi ih na trebinjsko ratište. Mi smo bili u Ulici Masline i pročulo se da odvode i žene. Baš je po mene dolazio neki čovjek i rekao da trebam i ja ići na ratište, bez obzira na to što imam bebu. Dogovorila sam se s jednom mualimom iz Višegrada da idemo zajedno. I ona je imala bebu mlađu od mog Muharema, a inače svi su izbjegavali žene s malom djecom i ni s kim drugim nismo mogle ići. U kupeu voza se zatekao jedan Crnogorac koji nas je spasio od 'njihovih žena' koje su se vraćale s trebinjskog ratišta i koje su ulazile i pitale ima li balija.

On nas je zaštitio tako što je dao svoju ličnu kartu i zaprijetio im da mu ne prepadaju 'porodicu'. Znao je da smo Bošnjakinje jer je ta mualima Ajkuna živjela u njegovoj ulici. Došli smo u Suboticu i pokupili su nas muškarci u civilu koji su nas odveli u neki stacionar, kao smještaj, ali to je zapravo bio logor i vidjela sam mnogo isprebijanih Zvorničana. Sve dok nismo donijele kupljenu voznu kartu, nisu nam htjeli dati naša dokumenta. Bile smo uporne da se što prije maknemo odatle. Imale smo nešto novca, ali kada su u pasošu vidjeli Ajkuninu fotografiju, na kojoj je pokrivena, htjeli su je ostaviti, a ja nisam htjela da idem bez nje. Prepirale smo se s njima i uspjele smo nekako.

Niko od našeg svijeta nam nije htio reći gdje ide. Vidite da svi negdje idu, a niko ne govori gdje će. I mi krenule, idemo iz Srbije, ali nismo znale ni kud idemo. Tako smo se ukrcale u voz koji je bio pun i 19. juna moj je Muharem prvi rođendan proslavio u vozu. Kada je voz stao, na zadnjoj stanici, saznali smo da smo u Austriji. Narod se razletio. Svi nekud idu i nekog traže. Ja sam nosila Muharema i neki koferčić na kojem je u tom trenutku otpala ručka i rasplakala sam se. Prišao mi je neki čovjek i na bosanskom jeziku mi je ponudio pomoć. Zamolila sam ga da se pobrine oko mog kofera, da ga ponese. Rekao je: 'Ne pitam te za to. Imaš li ikog ovdje?' Odgovorila sam mu da imam samo Boga i svoje dijete. On je putem megafona pozvao sve da se skupe oko mene i da dođe Crveni krst”, priča Safeta, koja je kasnije dvije godine živjela u Beču, gdje je bila odlično prihvaćena.

Iz porodičnih razloga, da bi se pobrinula o zaovinoj djeci, a nadala se i dolasku muža, prešla je u Njemačku, gdje je ostala do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada se, iako je mogla ostati, vratila u Bosnu i Hercegovinu da se brine o roditeljima. U dvadeset i trećoj godini ostala je bez muža, koji je ubijen nekoliko mjeseci prije, tokom Genocida.

“Ne kajem se zbog povratka. Mnogi me to pitaju. Nikada se nisam pokajala. Jesam mnogo radila i bilo je svašta, ali ni na Zapadu nije sve zlatno, pogotovo kada ste samohrana majka. Ispunjena sam kao majka, a sinu sam bila i majka, i otac, i tetka, i amidža, i daidža, ali svoje dijete nisam ostavila bez škole. Moj Muharem je izrastao u porodičnog, obrazovanog čovjeka. Završio je fakultet. Ima posao i ovdje dobro radimo, a od malih je nogu bio vrijedan i radio je s nama dvjema, pomagao nam je”, priča Safeta.

Muharem je, kažu njegova majka i tetka, glavni ekonomista, kako u porodici, tako i u firmi. Precizno izračuna kada se šta, ukoliko je potrebno, treba kupiti, kada idu nova ulaganja, prati finansije...

“U objektu trenutno imamo oko devetnaest i po hiljada tovnih pilića 'Ross', koje za koji dan otpremamo u klaonicu. One se žive transportuju u klaonicu koja ima halal i HACCP certifikate, gdje se dalje pripremaju za tržište. Imamo kooperacijski ugovor s domaćom firmom 'Akovom' i s njima radimo od kada su i oni počeli raditi s pilićima. Više to nije strogo poslovni odnos, nego porodični. Pomažemo se i dogovaramo. Nemamo nikakvih problema što se tiče naplate i veterinarskih usluga. S obzirom na to da je izgorio objekt koji je služio kao pomoćni glavnom objektu, proizvodnja nije ugrožena. Bili smo nasekirani zbog svega, kako ćemo i šta ćemo dalje, ali nastavljamo poslovanje i, hvala Bogu, zadovoljni smo. Možda na tom objektu uskoro nešto i počnemo obnavljati i promijeniti.

Inače, često me pitaju šta je tajna uspjeha. Mislim da je to istrajnost, jer je svaki početak od nule težak i mnogi se ne boje posla, ali se boje početka. I mi smo krenuli od nule. Rastao sam u ovom poslu i preuzeo sam ga, a težim ka tome da napravim još nešto, neku veću proizvodnju, a možda nekad i moja djeca dođu s nekim dobrim idejama. Važna je upornost i vjerovanje u sebe i vlastite ideje, a, da se ne lažemo, potrebno je i hrabrosti. Imamo javne pozive od ministarstva i može se aplicirati. Ovo što mi danas imamo mogao je imati svako ovdje. Bilo je uspona i padova, zaduživali smo se pa nekad ne ide. Desi se da je godina loša, nekad je slaba hrana, nekad pilići nisu uredu, sa svake strane prijete poskupljenja i ima tu dosta otežavajućih faktora, ali idemo naprijed i gazimo pa ćemo vidjeti dokle ćemo stići”, navodi Muharem Beganović, diplomirani ekonomista.

Uprkos svemu što su članovi ove porodice preživjeli, ne skidaju osmijeh s lica. Uvijek su raspoloženi za smijeh i šalu. Pomažu i drugima, rado se druže i posjećuju razne sajmove. Sestre Ifeta i Safeta potvrdile su izreku: Ko radi, ne boji se gladi, iako je njihov put od jedne kokoške u gladnoj Srebrenici do masovne proizvodnje bio vrlo trnovit.