Iako se, mahom na društvenim mrežama, a pod utjecajem starih, u školskim programima još donekle prisutnih teorija hrvatskog nacionalizma, može pročitati svojatanje Bosne kao hrvaćanske zemlje i njezinih vladara kao hrvatskih, a posebno negiranje Bošnjaka kao nacije, pa čak i kao naroda, stanje duha u Hrvata, pa i onih u Bosni, Bošnjacima katolicima, kako ih je zvao provincijal franjevačke provincije Bosne Argentine Ivan Franjo Jukić, neuporedivo je zdravije od onoga među Srbima, posebno bosanskim pravoslavcima. Bošnjacima pravoslavne vere, kako ih je zvao otac srpskog nacionalnog programa Ilija Garašanin.

Vjerovatno baš zbog svijesti da ih je otac nacije smatrao Bošnjacima koje tek treba srbizirati, a dobar dio današnjih Srba u Srbiji smatraju ih, u najbolju ruku, Bosancima, njihov je isforsiran srpski nacionalizam, koji ponovo poprima šovinističke karakteristike, zapravo razumljiv. Kompleks inferiornosti koji buja iz Dodikovih histeričnih ispada prilikom govora na militarističkom i proruskom obilježavanju protuustavnog dana malog entiteta u tzv. Istočnom Sarajevu kako oni nisu nikakvi „drugi“, a kamoli bosanski Srbi, već dio jednog srpskog naroda koji treba biti ujedinjen u jednu državu, u većem je, ali nimalo manje zabrinjavajućem mjerilu iskazan na svečanoj akademiji u Banjoj Luci povodom istog „praznika“.

Naime, osim na društvenim mrežama, u Hrvata se zvanično ne može čuti negiranje drugih, pa ni negdašnjih „bratskih“ naroda, Srba i Bošnjaka, prvenstveno. Također se ne može dogoditi da se zvanično u pitanje dovedu suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, bez obzira na to koliko je politika Hrvatske upletena u krnjenje bosanskog suvereniteta, preko svojih adlatusa u Bosni, bili oni politički, akademski ili pseudoakademski, poput Ive Lučića.

Tokom pomenute svečane akademije održane u Banjoj Luci povodom protuustavnog dana malog entiteta govorilo se o historiji srpskog naroda, njegovom stradanju, ko su sve Srbi... 

Na ovom skupu iznesene su mnogobrojne izmišljotine, iskrivljavala se pisana historija, te postavljali temelji za nove, u akademsku oblandu umotane mitove o srpskom narodu. Njihove poruke nisu samo nimalo bezazlene, već vrlo opasne jer su slično ispisivane stranice Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986, koji je bio osnovom programa krvavog pohoda kriminalne soldateske Slobodana Miloševića na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Mit seže do ranog srednjeg vijeka, osmišljen je od habsburške obavještajne službe, koja je finansirala i kontrolirala tzv. Prvi srpski ustanak. S obzirom na to da znamo kako postoji i Memorandum 2 iste pseudoakademije, onda se ova eskapada šovinizma u kombinaciju s militantnim mimohodom u Sarajevu, može promatrati kao početak objave programskog osnova nove velikosrpske politike, novih ratova i novog genocida.

Tvrde ovi pseudoakademski građani sljedeće. Nakon što je Stefan Nemanja postavio temelje srpske države, a njegov sin Rastko (tzv. Sveti Sava) osnovao Srpsku pravoslavnu crkvu, srpski narod je branio političku nezavisnost od Bizantskog Carstva i vjeru od katoličkih zemalja na sjeveru i zapadu. U borbama s Turcima Srbi su branili ne samo sebe nego i cijelu Evropu. Iako je besmisleno Srbima pobijati ove izmišljotine, važno je, Bošnjaka radi, na njih se osvrnuti. Dakle, Stefan Nemanja je bio raški župan u 12. stoljeću, do kraja 11. stoljeća ta je župa bila u sastavu Dukljanske države. On uspijeva osamostaliti se od Duklje, ostati bizantski vazal te teritorijalno proširiti svoju vlast na druge slavenske županije ili njihove dijelove. Ta velikoraška država kasnije se počinje nazivati Velikožupanskom Srbijom, koja već u drugoj polovini 14. vijeka počinje slabiti i raspadati se u male kneževine, sve do propasti 1459. Zapadni, ali i sve do pada Bizanta i bizantski izvori tu državu nazivaju Raškom (Rascijom), a ne Srbijom. Rastko Nemanjić nije osnovao nikakvu Srpsku pravoslavnu crkvu, već je od Vatikana dobio pomazanje i priznanje bizantske Raške eparhije kao slavenske, odnosno s narodnim liturgijskim jezikom.

No, ne staju ovi „učenjaci“ na ovome. Kazali su i da, za razliku od mita koji govori o kosovskom porazu, Srbi Kosovski boj nisu izgubili, ali su izgubili živote svojih najboljih sinova. Srpska vojska bila je desetkovana, a turske horde nastavile su da naviru. Opet, bošnjačkog mentalnog zdravlja radi, kosovska bitka bila je tek jedna od niza bitaka koje je tada vodila Osmanska imperija. I da, jedan od srpskih knezova (Srbija tada postoji kao labava nakupina malih kneževina) Lazar Hrebljanović izgubio je tu bitku, a Osmanlije su nastavile napredovati. Malo je „srpskih“, odnosno raških knezova pristupilo Hrebljanoviću u pomoć, pa je i malo „najboljih sinova“ izgubljeno. Učinio je to jedino bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić jer je polagao pravo i na Rašku, odnosno bio je i kralj Srba. Bosna je Tvrtkovom krunidbom uključila raške kneževine u svoju vlast, pa je on imao obavezu pomoći. Riječ ordu na turskom jeziku znači vojska, pa njezin slaviziran oblik horda zapravo ne znači nikakvu uvredu.

Sve ovo dosada je bilo mlako u poređenju s još jednim biserom izrečenim na ovom skupu. „Tokom Prvog svjetskog rata Srbi su trpjeli maltretiranja, pljačkanja i ponižavanja od lokalnih muslimana i katolika srpskog porijekla i bili su svjedoci zvjerskih zločina koji su pokatoličeni i islamizovani Srbi, po upadu na teritoriju Kraljevine Srbije činili nad nedužnim narodom“, izjaviše „uglednici“ u Banjoj Luci. Dakle, osim nešto izoliranih incidenata nasilja nad Srbima, odnosno Bošnjacima pravoslavcima, po Iliji Garašaninu, nije bilo ni maltretiranja, ni pljačkanja, a kamoli zvjerskih zločina nad nedužnim narodom u Srbiji kojima su svjedočili Bošnjaci pravoslavne vjere. Čak, dapače, ugledni su Bošnjaci vrlo uspješno i autoritativno štitili Srbe od pokušaja pljački i maltretiranja. Jedan od njih je djed Alije Izetbegovića.

Prava namjera ove izmišljotine nije u opetovanju laži o masovnim zločinima nad Srbima u Prvom svjetskom ratu, što bi trebalo opravdati nesumnjive i dokazane zločine tzv. srpske vojske nad Bošnjacima i Hrvatima 1918. i 1919, već u negaciji hrvatskog i bošnjačkog narodnog i nacionalnog identiteta, prevođenjem istih u srpski nacionalni korpus, uz naravno optužbu za izdaju „pradedovske vere“ (sintagme: pokatoličeni i islamizovani Srbi). Time se stvara pledoaje za „osvetu“, ko zna koju po redu. Ili barem za prevenciju novih zvjerskih zločina nad Srbima. Nema veze što se isti ne mogu dokazati i što nema nikakvog nagovještaja budućih zločina. Kako izgleda srpska osveta, a posebno „prevencija“, mogli smo svjedočiti u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima.

Nastavak banjolučkog „akademskog“ bulažnjenja je logičan. „Vrijeme je pokazalo da je Jugoslavija bila loša kuća za srpski narod koji je boreći se za nju izgubio većinu svoje mladosti“, tvrde oni dalje, kao i da „je 1941. godine Hitler zvanično napao Jugoslaviju, a nezvanično napao je Srbiju i srpski narod“. Ovo je inače stari narativ srpske propagande – Srbi su se, za razliku od ostalih, borili za Jugoslaviju (valjda i pokoljima Bošnjaka pri ulasku tzv. srpske vojske u Bosnu 1918, što je za razliku od navodnih bošnjačkih i hrvatskih zločina nad Srbima i dokumentirano). I šta su dobili u ratu (kako su dobili ako su se borili za Jugoslaviju), izgubili su u miru. Možda su se ipak borili za Veliku Srbiju. Vražija je ta podsvijest, čak i među uvaženim srpskim učenjacima.

Ta teza je bila jedna od najvažnijih u Memorandumu SANU. Novost je da Hitler nije zapravo napao Jugoslaviju, već Srbiju i srpski narod jer je srpski narod zaslužan za stvaranje Jugoslavije. To ni Nijemci, kako god precizni bili, vjerovatno nisu znali. Optužba o „ustaškoj vojsci najkrvoločnijih Hrvata među kojima su prednjačili potomci pokatoličenih Srba i najkrvoločniji muslimani većinom srpskog porijekla“ samo se nadovezuje na prethodnu konstataciju o negaciji hrvatskog i bošnjačkog nacionalnog identiteta. Augmentacija broja srpskih žrtava u zločinima koji su se nesumnjivo dogodili i predstavljaju mračnu stranu historije Hrvata i Bošnjaka ovdje ima sekundarnu funkciju. Odnosno, ona razjaruje Srbe na navodne zločince, odnosno njihove potomke koji ionako nemaju naciju, već su „pokatoličeni“ i „islamizirani“ Srbi.

Kako je davno napisao Crnogorac Vuk Stefanović Karadžić – Srbi svi i svuda. Isto tako, prevođenje ukupnog broja jugoslavenskih žrtava Drugog svjetskog rata u broj izgubljenih pravoslavnih srpskih života, što „srpski akademski uglednici“ također tvrde („u Drugom svjetskom ratu živote je ostavilo oko milion pravoslavnih Srba“), ponovo pokušava afirmirati historijsku neistinu da su obje Jugoslavije iznjedrili Srbi, i to na svoju štetu, pa i iscrtavanjem granica u Kraljevini Jugoslaviji, proizvoljno. Prvo, granice 33 oblasti koje su potrle subjektivitet svih zemalja ujedinjenih u prvu Jugoslaviju crtao je Nikola Pašić. Granice 9 banovina 1931. crtao je srpski kralj Aleksandar Karađorđević. Malo je teško povjerovati da su to činili na srpsku štetu. Osim u Dravskoj, Primorskoj i Savskoj banovini, u svim drugima Srbi su činili većinu, a gdje nisu, kako nisu priznavali Bošnjake, Makedonce i Crnogorce, proglasili su da jesu i postavljali srpske kadrove na čelne pozicije. Dakle, za drugu Jugoslaviju najveće relativne žrtve podnijeli su Bošnjaci, i to od Srba – četnika. O tome Dedijer i Miletić donose opsežne podatke u knjizi „Genocid nad Muslimanima“ iz 1990.

No, sve je ovo uvod u najpotrebnije prekrajanje – ono najnovije historije. Tako će vrli srpski akademici na skupu u Banjoj Luci izreći i da je antisrpska ideja ponovo zavladala, te su pravoslavni Srbi bili prinuđeni da se bore protiv ustaša i mudžahedina koje su zapadne sile snabdijevale oružjem i podrškom svoje medijske mašinerije. Tako je i „imperija laži (ta zapadna), hrvatska i muslimanska (ne bošnjačka- opa. a.) stradanja dijelom izmišljala, dijelom preuveličavala, a za srpske žrtve nije bilo mjesta“. Niti je 1991. bilo ustaša u Hrvatskoj i Bosni, niti su Bošnjaci 1992. imali ikakve „mudžahedine“. No to nije spriječilo srpsku politiku da ih izmisli, i to dobro prije početka rata, naoruža zajednički plaćenim oružjem srpske seljake, već dobro uhranjene perpetuiranjem „fake newsa“ i započne ničim provociran napad na obje države, praćen zločinima i genocidom, za šta postoje i pravosnažne presude međunarodnog tribunala. Na ovaj se narativ, odmah i logično, veže još jedna izmišljotina koja ima dva cilja. Kažu „akademici“ da „su sarajevski Srbi koji su ostali u obruču Izetbegovićevih branilaca grada bili izloženi teroru i zločinima, a oni koji su ostali van obruča – težak teret borbe. I jedni i drugi bili su prinuđeni da napuste grad“.

Prvi cilj ove nakaradne laži jeste da prikrije činjenicu da je velik broj Srba koji je ostao u gradu bio ubijan, ne od Izetbegovićevih branilaca grada već od srpskih granata koje su imale tehnološki nedostatak neprepoznavanja nacionalne pripadnosti. Isto tako, da sakrije činjenicu da Srbe niko nije namjeravao napasti niti ih je napao. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da su bili do zuba naoružani. Drugi je cilj da opravda Krajišnikov i poziv svih srpskih medija sarajevskim Srbima da napuste grad koji je 1996. godine reintegriran. Jer, kako pritisaka, niti prijetnji, a kamoli zločina nad Srbima u gradu nije bilo, bez ovog pozivanja, praćenog propagandom o zločinima koji će se dogoditi, opet „preventivno“ trebalo je stimulirati Srbe da grad stvarno i napuste.

Stoga čuditi trebaju dvije činjenice. Prvo, ako su ovo akademski, od politike bosanskih Srba i Srbije podržani i sponzorirani stavovi, posebno prema Hrvatima, kako je moguće da većinska politika bosanskih Hrvata i njihovi trolovi na društvenim mrežama, hrvaćanski predsjednik Milanović, poluobrazovani bivši jugoobavještajci tipa Lučić, dio medija u Hrvatskoj (posebno oni iz austrijske Styria grupe), ali i nezanemariv dio medijskih i javih poslenika podržava neprincipijelnu srpsko-hrvatsku, preciznije rečeno SNSD-HDZ BiH koaliciju u Bosni?

Drugo, ako je prijetnja više nego eksplicitna, zašto se ne čini baš niti jedan korak prema Bošnjacima koji su jednako ili još više ugroženi ovim najavama koje se odnose na sve zemlje koje Srbi smatraju svojima (a tu je i znatan dio Hrvatske)? Čak suprotno, sve se više, unatoč sve oštrijoj i opasnijoj retorici, zapaljive naravi (vrlo sličnoj onoj s početka 90-ih godina prošlog stoljeća) i dalje podržava čvrst savez HDZ BiH i SNSD, odnosno podržavaju stavovi o hrvatskoj podršci svim srpskim zahtjevima u Bosni i Hercegovini. Ali ima i treće – šta dovraga (ne) rade Bošnjaci? Ne podnose ustavne apelacije zbog protuustavnog izostavljanja Bošnjaka iz vodstva Parlamenta Federacije. Ne protestiraju zbog vrlo vjerovatne podzastupljenosti Bošnjaka u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Treba li dalje nabrajati?