Slika narodnih običaja Bošnjaka najpotpunija je u onom sloju koji je povezan s osmanskim razdobljem u životu ovog naroda. Naime, nakon primanja islama, novi je pogled na svijet i temeljito promijenjeni način života izbrisao gotovo sve tragove narodnih običaja iz prethodnog, srednjovjekovnog razdoblja, koje je bilo u znaku vjerovanja i prakse pripadnika Crkve bosanske. S druge strane, nedovoljna antropološka i etnološka proučavanja života i običaja Bošnjaka, koja bi bila dijahrono usmjerena, ishodila su srazmjerno statičnim, etnografskim zahvatom u ovu tematiku, smatrao je prof. dr. Munib Maglajlić. Tako je prikaz narodnih običaja Bošnjaka ostao uglavnom u znaku opisa pojava, ali ne i procjene njihova značenja, i s obzirom na njihov korijen i s obzirom na posljedice koje su izazvale.
Etnografski popisi narodnih običaja Bošnjaka, kojima je pečat dao islam u svojoj ukupnosti, nastali su u austrougarskom razdoblju kada je „zlatno doba“ tradicionalnog, nenarušenog narodnog života već bilo na izmaku. U takvoj etnografskoj slici, koja je oblikovana primjereno važećoj školi mišljenja u ovoj disciplini s kraja 19. stoljeća, opisani su s puno pojedinosti običaji vezani za porod, djetinje doba, zatim ašikovanje, prosidbu, svadbu, te za muževno doba, starost i smrt. Uz glavne običaje Bošnjaka, određene prije svega islamskim predanjem, postoje također ostaci nekih koji su manje ili više srodni običajima pravoslavnih i katolika na istom životnom prostoru, ali i onih koji se prenose izravno od bosanskih krstjana, bošnjačkih predaka.
Zajedničkom, dinarskom sloju, pripadaju običaji vezani za srodstvo po mlijeku, te obredi koje obavlja mlada pred mladoženjinom kućom. Tu je zatim običaj „vukova“ uz svadbu u srednjoj Bosni, te neke pojedinosti u posmrtnim običajima (prolijevanje vode i gašenje vatre koja se zatekla u kući u času smrti, dijeljenje hrane i pića „za dušu“ umrlog nakon sahrane). U Drežnici su odraslim rahmetlijama iz uglednih porodica priređivali u džamijama tevhid „prid dušu“, nakon čega se dijelilo šerbe, a prisutni su se zabavljali kako je uobičajeno za pučke skupine (igranje kola, ašikovanje i sl.). U običajima Bošnjaka vidljivi su također ostaci dinarskih običaja vezanih za vjerovanja o stoci i stočarstvu, te obredne povorke „vukova“ i „zvončara“ oko zimskog, te „lilara“ oko ljetnog solsticija. Jurjevo i Aliđun pratili su ostaci određenih predislamskih običaja, uz obavezne teferiče.
Općenito uzevši, postojale su u običajima uočljive razlike između gradskog i seoskog stanovništva, primjećuje Maglajlić. Među običajima vezanim za rano djetinjstvo pažnju istraživača privlačilo je „striženo kumstvo“, zasnovano na vjerovanju da će bolesnu djetetu izbavljujuće biti ako mu kose podreže namjernik kada ga „zorom prije sunca“ iznesu na put pred kuću. Bošnjaci su jako držali do ovog kumstva, koje je samo kod njih u Bosni bilo i međuvjersko. Običaj „salijevanja strave“ djetetu koje je pretrpjelo neki duševni potres – zasnovan na tradicionalnim vjerovanjima i praćen izgovaranjem određenih termulaičnih iskaza – ne samo da je bio veoma rasprostranjen, nego se žilavo provukao sve do sadašnjosti.
Svečani trenuci u islamskom odgoju i obrazovanju djece – polazak u mekteb i obavljanje hatme, te sunećenje (obrezivanje) – pratili su razrađeni, od kraja do kraja različiti običaji, u čemu je učestvovao znatan broj rođaka, prijatelja i komšija. Vrlo su raznovrsno bili razvijeni običaji vezani za ašikovanje, sastajanje i zabavljanje mlađih, pod određenim okolnostima i u određeno vrijeme, na kućnim kapijama ili na ašik-pendžerima, s općeprihvaćenim pravilima ponašanja, što je često bilo popraćeno stihovima i rimovanim „ašiklijskim doskočicama“, s pripremljenim formulama za različite zgode.
Prošnju djevojke slijedile su utvrđene pojedinosti u ponašanju prosca, te ukućana djevojkina prošnja, s nosiocima određenih uloga u radnjama oko prosidbe: svatice, koja je u ime roda od momka išla u prošnju, ako momak nema živu majku, udatu sestru ili u rodu neku pogodnu ženu za taj posao; svatici je ponekad prethodila uhodica, ako momkova porodica nije znala dovoljno o djevojci i njezinim ukućanima, ali je bilo „uhođenja“ i s djevojačke strane.
Niz običaja u vezi sa svadbom oblikovani su pod izravnim uplivom islamskog pogleda na svijet i načina života: uređenje svatova, gdje se ističu stari svat i žalgiđija ili čauši, te jenga (jengija) ili obikuša (na mladinoj strani). Posebno je u svadbenim običajima bio izražen obred kinanja ili krnanja, s razrađenim i utvrđenim redoslijedom pojedinosti, praćen pjesmom, u čemu je s momačke strane bila istaknuta uloga kumovske ili kinavske jenge.
U običajima vezanim za svođenje mladenaca u đerdek ili ložnicu ponovno je bila zapažena uloga djevojačke jenge ili obikuše. Običaj je bio da imućniji uz svadbu priređuju, uz davanje nagrada utrke na konjima (obdulje) ili pješačke, skakanje na mijeh ili penjanje uz tanak „jelić“, namazan katranom. Ponegdje je čin vjenčanja pratio običaj sađenja ili kalemljenja određenog broja voćki, a također je bio rasprostranjen običaj sađenja i izgajanja „ničijih voćnjaka“ uz puteve i staze, za putnike-namjernike. Uz bajramske dobre dane vezali su se i neki narodni običaji: bajramsko „hodanje“, muško i žensko, te „ispraćaj“ oba Bajrama. Uoči pojedinih osobitih „mubarek“ dana paljene su šarene svijeće, a tokom ramazana bubnjari i svirači budili su po mahalama svijet „na sehur“, da bi se postači valjano pripremili da zaposte.
Temeljito izmijenjene okolnosti narodnog života Bošnjaka od austrougarskog razdoblja naovamo, u znaku rastakanja vjerskoga osjećanja i tradicionalnih shvatanja i vjerovanja, praćeno velikim migracionim pokretima na relaciji selo – grad, dovelo je do gotovo potpunog gubljenja brojnih spomenutih običaja, od kojih su samo neki ostaci preživjeli do najnovijeg doba (uz spomenuto „salijevanje strave“, tragovi običaja uz sunećenje i svadbu, kao što je „mladinsko šerbe“ i sl.).
