Petog i šestog aprila 1992. godine, za vrijeme poznatih “antiratnih” demonstracija organiziranih u centru Sarajeva, smjenjivali su se govornici ispred okupljene mase. Vojni napad Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu bio je dobrano u zamahu. Već tada je moglo biti jasno da je JNA zapravo velikosrpska formacija spremna da uništi sve što se ne uklapa u njen politički, ideološki i vojno-strateški program. Te su stvari pojedinima bile jasne i prethodnih nekoliko godina, čak i prije ratova u Hrvatskoj i Sloveniji, međutim, u Sarajevu i u još nekim bosanskohercegovačkim sredinama nije bilo dovoljno svijesti o tome čak ni kada je sam glavni grad Bosne i Hercegovine bio pod napadom. Stoga se dio mirovne aprilske kolone u Sarajevu kolebao u pitanju odnosa prema JNA, dvojeći o statusu i namjerama te vojno-političke mašinerije.

Dio Sarajlija i dalje je vjerovao, ili je samo želio vjerovati, kako je JNA neka sofisticirana općenarodna sila koja bi mogla zaštititi civile svih narodnosti. Drugi dio bio je nesiguran, skeptičan, nije znao u šta da vjeruje. Ta skupina nije baš imala povjerenja u JNA, ali istovremeno je gajila nadu kako možda ipak nije sasvim ogrezla u nasilje ta vojska u kojoj su mnogi od njih nekada i sami služili.

Postojala je i treći grupa Sarajlija – tih aprilskih dana zasigurno manji dio sarajevskih demonstranata – koja je znala o čemu je riječ, da je ta armada već izvjesno vrijeme masovno ubijala i progonila civile, kao i da je u tim trenucima upravo napadala i njihov grad.

Tokom demonstracija pojavljuju se pojedinci među govornicima koji podgrijavaju atmosferu “ložeći” one stanovnike Sarajeva koji još vjeruju u JNA ili su u najmanju ruku neodlučni. Oni javno u mikrofon govore kako je ta formacija jedina koja će srediti novonastale probleme, koja će donijeti mir, ukloniti sve paramilitarne skupine, jedina vojska kojoj treba vjerovati i koju treba pozvati da riješi tadašnju “krizu” i slično. Na treba posebno naglašavati da je u takvom trenutku i na takvom mjestu pozivanje JNA da “spasi” grad, narod ili državu, značilo ili podržavanje nastajuće agresije uz opravdanje već postojeće prethodne invazije na Hrvatsku, ili petokolonašenje, ili ruganje okupljenom narodu...

Među govornicima koji su direktno ili indirektno zazivali JNA da pomogne, našle su se i poneke poznate javne ličnosti iz novinarstva. Jedan od njih, tada još mlad, posebno je bio gorljiv. Budući da je već bio uključen u medijski i javni život Sarajeva, te time bio upoznat i s političkim stanjem u prethodnoj SFRJ, odnosno nije bio neobaviješten o kriznim gibanjima u državi, te da i sam potječe iz porodice s oficirskim JNA pedigreom, ne može mu se pripisati naivnost tipična za mnoge tadašnje stanovnike Sarajeva.

Prošle su godine i sve se uglavnom zaboravilo. Spomenuti govornik narednih je godina uredno pozivan na gostovanja u raznim sarajevskim medijima kao ugledni analitičar svjetske geopolitike. Inače, on već dugo ne živi u svom gradu, ni u zemlji u kojoj je rođen. Domaći televizijski i drugi novinari uglavnom mu, tokom njegovih gostovanja, povlađuju, tetoše ga i paze da ga ne uznemire kakvom politički pogrešno sročenom rečenicom ili pitanjem.

“DOKAZIVANJE” PREKO FASADE SARAJEVSKE VIJEĆNICE

Godinama poslije vatrenog huškanja, isti lik objavljuje članak pod naslovom “Sarajevo je muslimanski grad”. Angažirani tekst bio je iniciran, barem je tako djelovalo, prethodnim vandalizmom huligana koji su oštetili nekoliko kršćanskih i jevrejskih grobova na starim sarajevskim grobljima. Autor je članak sastavio tako da je u njemu izvirio poluskriveni prezir usmjeren ka “višku” muslimana u poslijeratnom Sarajevu. Sam naslov, u formi izjavne rečenice, a imajući na umu i to da ga je objavio sarajevski sedmičnik sumnjivih namjera, podrazumijevao je nešto negativno, odbojno, zabrinjavajuće, nešto opasno i islamoprijeteće.

Autor nije htio kazati da je Sarajevo bošnjački grad, nego je namjerno napisao “muslimanski”, jer ta riječ ipak izaziva više pozornosti kod ciljane publike. Osjetila se u tekstu neka nostalgija, kao da je autoru, barem u podsvijesti, bilo žao što JNA nije uspostavila “red” u Sarajevu kakvog on pamti. U tom bi slučaju lokalni “muslimani” bili svedeni na mjeru koja bi odgovarala njegovoj generaciji socijalističke omladine, kao što se desilo u mnogim drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Za generaciju, koja se divila militantnom JNA poretku, Sarajevo treba ostati upamćeno samo onako kakvim ga oni pamte, i da se izbriše iz kolektivne memorije da je taj grad postojao i prije 1945. godine, a i poslije aprila 1992.

No, i nakon tog ciničnog, uvredljivog članka, autora i dalje pozivaju sarajevski mediji da im tumači geopolitiku i govori šta se to događa u svijetu.

Nakon više godina apstinencije, naš se lik opet javio autorskim tekstom, sada preko jednog opskurnog internet portala koji mu nudi prostor za “analize”. Ovaj put mu je zasmetala današnja sarajevska gradonačelnica. Smatra je nedovoljno “liberalnom”. Draga mu je ta riječ, misli da se njome lakše manipulira povodljivom sarajevskom publikom; zvuči privlačno jer daje privid o “slobodoljubivosti” onoga ko se njome koristi, opisuje njegov vlastiti svjetonazor (makar to i ne bio tačan opis).

Autor gradonačelnici Sarajeva spočitava razne stvari, posebno eto to što nije dovoljno “liberalna”, šta god to značilo u njegovom shvatanju ovog pojma. Današnjoj gradonačelnici, nema sumnje, mogu se naći određeni propusti tokom njenog mandata, neke učinjene kao i neke propuštene stvari, ali autor zanemaruje ukupnu sliku, on se bavi prizemnim i subjektivnim detaljima, koje uglavnom smetaju njemu i pratećim sličnomišljenicima. On joj, naprimjer, zamjera to što je odbila projektirati na zgradi sarajevske vijećnice zastavu duginih boja – kontroverznu zastavu “prisvojenu” od LGBTQ pokreta i lobija. On to smatra “neliberalnim” činom.

U tekstu se na trenutke čini kao da mu je krivo što gradonačelnica nije Bošnjakinja ili barem muslimanka jer bi se onda sve skupa tematski poklopilo s njegovim starim pisanjem o “muslimanskom gradu”. Zato je valjda oprezan, jer bi ga jevrejsko porijeklo sarajevske gradonačelnice u nekontroliranoj prozivci moglo dovesti na osjetljivo polje “antisemitizma”. Ipak, nije odolio, pa se stigao “narugati” gradonačelnici preko njenog prezimena, naglasivši ga kako u naslovu, tako i u posljednjoj rečenici: “Opasnost za BiH je rođena Londrc.”

FILMSKA PRIČA ZA “LIBERALNE” POLTRONE

Nije se bavio ni analizom njenog neodobravanja da se preko displeja širom fasade Vijećnice projektira izraelska zastava. Možda ga taj dio priče zbunjuje. Ne može optužiti gradonačelnicu za antisemitizam, makar i prividni, ali može za nekakvu tragikomičnu “neliberalnost”. Moguće da je upoznat s podacima o njenoj posjeti Tel Avivu kao i s kontroverznim bilbordima od Sarajeva do Mostara, na kojima se čestita godišnjica osnivanja izraelske države.

Kako god, može mu se, a može mu se iz najmanje dva povezana razloga. Ljudi su ovdje oduvijek padali na kićene titule, pogotovo ako su nastale negdje vani, u dalekom inozemstvu. Isto se odnosi i na ovdašnje novinarstvo koje također pati od toga ko će prije ugostiti nekoga s više funkcija i više inostranih titula. Moral je, pritom, sporedan, ideološka prošlost (vjerovatno i sadašnjost) također.

Svojevremeno je jedan “ugledni” regionalni portal otišao toliko daleko s podilaženjem i pretjerivanjem, navodeći da bi se po iskustvu i karijeri ove osobe mogao snimiti film. Ono što je njih, kao, podsjećalo na filmsku priču, subjektivno naravno, sadržano je uglavnom u njegovoj formalnoj naobrazbi, djelimičnom boravku u Sarajevu pod opsadom te odlasku izvan Bosne i Hercegovine na dalje studije.

Bosna i Hercegovina, inače, ima toliko nevjerovatnih ljudskih priča, sudbinski nesvakidašnje zamršenih, i tragičnih i zabavnih i uspješnih, ratnih, poslijeratnih, prijeratnih, koje samo čekaju svoju filmsku realizaciju, ali ne, za podilazeće novinare značajnija su životna iskustva onih koji im se uklapaju u propagandu matične medijske kuće. Ovaj autor, naime, predaje međunarodne odnose i ljudska prava na londonskom Regent’s University, još je i gostujući profesor na Università di Bologna. Prije toga bio je gostujući visoki naučni saradnik na London School of Economics and Political Science (LSE) kao i na glasovitom Berkeleyju, gdje je proveo godinu s Fulbrajtovom stipendijom, a od 2014. do 2018. godine bio je član Savjetodavnog odbora o okvirnoj konvenciji za zaštitu narodnih manjina u Vijeću Evrope.

I ne, opasnost za Bosnu i Hercegovinu nije “rođena Londrc”, osoba koja već decenijama  opasno rovari protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka ne živi u Sarajevu već u Londonu, rođena je Anđelić, a ime joj Neven.