Od jutarnjih sati na rejonu Prgoševa vode se žestoke borbe. Ovdje, na olovskom ratištu, danas nam je peti dan. Agresor je iz naizgled sporadičnih napada krenuo u jaku i dobro isplaniranu ofanzivu. Olovska brigada, uz pomoć združenih jedinica Drugog korpusa, koje su stigle u ispomoć, uspješno odolijeva. Od jutros su odbijena tri jaka pješadijska napada, a od poslijepodnevnih sati izloženi smo snažnoj minobacačkoj vatri.

Negdje oko 21 sat dolazi komandir i obavještava nas da se naša jedinica povlači s ove linije jer su došle svježe snage te da je stigla naredba o našem prebacivanju na rejon Kruševa, gdje se vode jake borbe protiv agresora. U toku priprema za polazak dobijamo informaciju da su agresorske snage na jednom dijelu linije uspjele probiti rovove i da su naše jedinice ondje prinuđene na povlačenje.

Oko 23 sata bili smo spremni za pokret. Ukrcali smo stvari u svoj kamion i krenuli. Odredište nam je bilo u obližnjem selu nadomak Kruševa, gdje smo se trebali odmoriti prije nego nas u ranim jutarnjim satima razmjeste duž linije.

Stigli smo brzo u naselje od desetak kuća. Vidjelo se i u mraku da su gotovo sve oštećene granatama, a neke i devastirane od požara. Pokazali su nam na jednu stariju kuću i uputili nas prema njoj. Nas desetak došlo je pred vrata. Nismo ni stigli pokucati kad su se otvorila.

“Bujrum, bujrum, djeco. Ulazite i ne izuvajte se”, usmjeravala nas je u donji sprat kuće nana sa šamijom na glavi. Napolju je bilo veoma hladno, topli prijatni kućni zrak udarao je po licu odmah na ulazu. Unutra je bio polumrak. Odsjaj svjetlosti vatre iz šporeta titrao je po zidu.

“Evo, evo, smjestite se dolje”, užurbano je starica primicala spužve i deke tiskajući ih ispod nas dok smo sjedali.

Komandir Suad ušao je posljednji. “Ovdje ćete se odmoriti i malo ugrijati. Očekujem da će nas oko pet sati ujutro uvesti u liniju. Uskoro ćete dobiti cigarete i nešto za hranu, a ja ću od komande sve ostalo pribaviti do sutra ujutro”, objasnio nam je komandir.

Ja sam, omamljen toplinom, zatvorenih očiju slušao dok je on govorio. Bilo je lijepo i toplo. Napolju je zavijao sjeverac nanoseći zaleđene pahulje. Udarale su o prozorsko staklo pored moje glave i ostajale na njemu praveći svjetlucavu bijelu zavjesu.

U kuću uđe stariji čovjek i nazva nam selam. Uglas mu odgovorismo. Bio je to nanin muž, gazda kuće, ili onoga što je od nje ostalo. “Evo, sad ćemo vam nasuti vruće mlijeko, pa da se malo okrijepite i zagrijete. Imamo pogaču pšeničnu ako hoćete, drugo, djeco, ništa nema”, nekako stidljivo, govorio je domaćin sipajući mlijeko iz velike šerpe u razne šolje i metalne lončiće. Nije gledao u nas, kao da ga je bilo stid što nema nečim boljim da nas ponudi.

Podijeliše nam mlijeko, a njih dvoje sjedoše pored šporeta na improviziranu klupu skovanu od dasaka. Na stolu je titrala uljana lampa, napravljena od neke konzerve kroz čiji je poklopac bio provučen fitilj. Gledao sam ih, onako pogrbljene, dok su sjedili na toj klupi. Gledali su nas, nekako roditeljski, s puno ljubavi i pažnje.

“I ja dolje imam dva sina. Jedan je oženjen, a drugi nije. Snaha nam je s unučetom u Olovu kod svojih, radi dijeta, bezbjednije je...”, prekide nana monotoniju i tišinu u sobi. “Hajde, Boga ti, šta nabrajaš, imaju oni svojih briga, da još tebe slušaju. Svi su dolje, evo i oni će... Vidiš da su šejtani navalili ko nikad dosad da nas pregaze”, mahnuvši rukom, zaustavi dedo naninu priču.

Momak iz ovog mjesta koji je bio s nama smiješeći se oslovi dedu imenom. “Ne boj se, neće oni dalje ni pedlja, hadžija. Stigla su nam pojačanja, sad ćemo mi njih goniti”, pokušao ga je odobrovoljiti.

Ponovo su se začule detonacije odozdo s Kruševa. Uskoro je i komandir stigao i donio cigarete i neke konzerve. Nekoliko naših momaka ustade i postaviše ih po šporetu da se ugriju, sve je bilo zamrznuto.

Večerali smo, a zatim se vratili na svoja mjesta uz zid male sobe. Bilo je tako lijepo i ugodno. Dedo je svako malo ubacivao po neko drvo u šporet dok se toplina širila sobom. Naslonjen na zid, nisam mogao zaspati. Polahko sam podigao rukav jakne i pogledao u sat na ruci. Bilo je dva sata i petnaest minuta. Još malo i krenut ćemo dolje, u novu neizvjesnost.

Krajičkom oka posmatrao sam nanu, koja je ponovo ušla i ubacivši drvo u šporet sjela na onu drvenu klupicu. Lomila je prste na rukama gledajući u nas. Kao da nas je prebrojavala na onoj slaboj lelujavoj svjetlosti uljne lampe.

U četiri sata stigli su iz komande i naredili pokret. Poselamili smo se s nanom i dedom i izašli na cestu da sačekamo momke razmještene po drugim kućama. Nana je stajala na svojim vratima, sva skupljena, umotana u snježnobijelu šamiju... i nije nam prestajala mahati.

Krenuli smo u koloni jedan po jedan. Snijeg je prštao pod nogama. Hladni januarski vjetar šibao nas je po licu nemilosrdno pokazujući svoju snagu. Niko ništa nije progovarao. U zimskoj noći čuli su se samo škripa koraka po smrznutom snijegu i zveket oružja.

Stigli smo u sami osvit. Bilo je još hladnije nego prije nekoliko sati. Granate velikog kalibra prelijetale su preko naših položaja i padale na Olovo. Uzbuna, koja se dolje oglašavala,  čula se do nas. Komandir i još nekoliko ljudi iz Olovske brigade pokazali su nam novo stanje naših položaja nakon što su se povukli jučer. Glavni pravac napada bilo je Kruševo. Da bi se odvukla pažnja, vršeni su napadi i po ostalim linijama odbrane. Pad Kruševa omogućio bi VRs-u da izbije na potez Kruševo – Dolovi i time izađe na putnu komunikaciju Olovo – Sarajevo. Svima nam je bila jasna situacija bez potrebe za dodatnim objašnjavanjem.

Zapucalo je lijevo od nas, nekoliko minobacačkih projektila palo je oko naših rovova. Četnici su ranom zorom krenuli u napad. Morali smo nabrzinu rasporediti opremu i municiju. Zatreštalo je sa svih strana. Veća grupa četnika krenula je kroz snijeg u akciju. Pedesetak metara ispred nas razvili su se u strijelce. S desne strane dolazilo je još njihove pješadije. Bili su u bijelim maskirnim odijelima, prilično teško uočljivi.

Otpočeo je napad na cijeloj našoj liniji. Hamza je pripremio mitraljez i stavio rezervnu kutiju pored nas na grudobran. Sasuo je prvi rafal prema četnicima, a onda još tri ili četiri. Četnici su nestali u snijegu, a onda brzo odgovorili zasuvši nas salvom metaka, koji su zujali na sve strane. Momci iz Olova, razmješteni do nas, pucali su bez zastajkivanja. Uzeo sam jednu bombu i bacio je naprijed, a onda još jednu. Gledao sam kako prave klobukove snijega.

Četnici su na sve načine gledali kako da se približe našim položajima, ali nisu uspijevali. Dvojica njih, koji su krenuli lijevo, da presjeku put, pokupljeni našim rafalima, pali su u snijeg. Jedan je ustao i teturajući se napravio nekoliko koraka, pa ponovo pao. Obojica su ostali nepomično ležati. Momak, koji je bio s nama u kući na odmoru, udari me rukom po ramenu. “Idemo gore da donesemo još municije. Evo su upravo javili da su stigli pojačanje i municija”, reče mi.

Uzanom tranšejom probijali smo se prema prvim kućama koje su bile iza nas. Bez krovova, s ogromnim rupama na sebi, više su u onoj jutarnjoj izmaglici ličile na aveti nego na kuće.

Iskočili smo iz tranšeje i preko ceste se našli pred prvim kućama. Brkat, visok i krupan vojnik pokaza nam put: “Idite gore gdje je parkiran onaj PAT, tu vam je municija.”

Ušli smo u avliju. Nekoliko ljudi iznosilo je sanduke. Zastao sam i pogledao ispred sebe. Dolje, na ulazu u sprat, pod terasom, ležalo je četiri ili pet tijela poginulih boraca prekrivenih šatorskim krilom i velikom sivom dekom.

Uzeli smo sanduk i dva doboša te kroz hodnik krenuli napolje. Moj suborac, koji je nosio sanduk municije, zastade, čučnu i otkri lice poginulog borca čiji je tijelo ležalo do stepenica. Bilo je potpuno bijelo, a čista prelijepa smeđa kosa u pramenovima mu je padala preko čela. Činilo se kao da spava.

Nastavili smo kratko prema našim položajima, dok vojnik ne zastade i okrenu se prema meni. “Ovaj momak tamo, mlađi je sin nane kod koje smo sinoć bili na konaku”, tiho reče. Ja sam stao zaleđen. On je krenuo vukući nizbrdo i mene i onaj sanduk s municijom.

Nisam osjećao tlo pod nogama, kao da sam hodao po spužvi. Pokušao sam se okrenuti prema onoj kući, gdje se u bjelini snijega nazirala siva deka koja je pokrivalo šehide. Žmirio sam spuštajući se prema tranšeji. Sve mi je vrijeme pred očima bila nana, kako nam zamotana u bijelu šamiju ne prestaje mahati.

Dolje su odjekivale detonacije i puščana paljba. Ključalo je kao u kotlu.