Bajram Šerif Mubarek Olsun – koji je 1992. bio krvavi Bajram

Najbolje bi mi bilo da šutim. Jer, sve bi prošlo po protokolu i na mene danas niko ne bi ni obratio neku pažnju osim što ću na Viber dobiti desetine bajramskih čestitki na koje sam onda dužan odgovoriti.

Najteže od svega mi pada što su me se ti ljudi, moji poznanici, prijatelji i rođaci, zaista sjetili i što su meni i mojoj porodici poželili sretan Bajram – a znam, sjete me se često i drugim danima.

A ja Bajram od 1992., koji se ne samo tako zvao već je to i bio, pamtim kao krvavi Bajram.

Obilježio sam ga sa ocem, majkom i bratom u Zvorniku toga 7. aprila 1992. godine, jedan dan prije upada Arkanovaca i napada raznoraznih četničkih jedinica na grad u kojem sam rođen, uključujući i one iz Srbije koje su prešle preko mostova na Drini.

Dva sljedeća Bajrama, a možda i tri, dočekali smo u ratnoj Srebrenici. Taj prvi ratni je prošao bez ikakvih posebnih sadržaja jer smo svakoga momenta strepili da će nas četnici poklati i jer nam je sofra bila prazna, kao što su bili prazni i naši stomaci. Za ona dva sljedeća mater je napravila po tepsiju hurmašica. Unproforci, sa kojima sam radio, bili su oduševljeni i hurmašicama i drugim jelima koje je mater uspjela sačiniti od ono namirnica što sam ja uspio pribaviti zahvaljujući tom mom angažmanu sa strancima – a hiljade i hiljade ljudi, žena, djece u Srebrenici su te ratne Bajrame dočekali praznoga stola.

Postili smo svakoga Božijeg dana te 1992. godine i početkom 1993., sve dok nije u Srebrenicu počela stizati hrana u konvojima koje nikada nije bilo dovoljno ni u kvalitetu ni u kvantitetu.

Pitao sam se kasnije, kada je nastupio Ramazan sljedeće dvije godina u zaštićenoj zoni UN-a, kakvi li su to ti dobri ljudi Bošnjani oko mene koji su toliko posvećeni svojoj vjeri i tradiciji da poste za Ramazan kada je skoro svaki dan jednog prosječnog stanovnika Srebrenice bio svojevrstan post.

Postiš svaki dan, jedući ono malo brašna i najnužnijih artikala koje je je dostavljao UNHCR, a onda postiš još dodatno tokom Ramazana – uz pitanje čime ćeš se u akšam omrsiti.

A gotovo niko se, bogme, u ratnoj Srebrenici nije pošteno omrsio ni za Ramazan ni mimo Ramazana.

Kada pogledate one snimke iz jula 1995. godine muškaraca i dječaka koje srpske jedinice vode na strijeljanje, možete im po njihovom izgledu, konturama, upalim očnim dupljama, urezanim dubokim linijama preko obraza, odjeći koja sa njih visi, nazrijeti svako rebro.

Čujem jutros glas imama iz obližnje džamije, a sjećanja mi naviru na oca, majku i brata čiji posmrtni skeletni ostaci leže u Potočarima.

Imam puno prijatelja i rođaka koji me i cijene i vole, kao što i ja njih cijenim i volim, ali oprostite mi jer moji su sretni Bajrami nestali, iščezli prije 30 godina. Na ličnom, intimnom nivou, mene svaki Bajram boli. Nemam ja kome otići jutros na Bajram. I najmirniji bih bio da za Bajram ne dobijem ni jednu poruku niodkoga.

Iako na ovaj dan osjećam samo tugu i prazininu, želim svim prijateljima i rođacima i svim muslimanima Bosne i Hercegovine i svijeta sretan Bajram.

Radujte se životu, provedite dostojanstveno, berićetli i veselo današnji dan sa svojim porodicama, prijateljima i komšijama uz nadu da će nam svaki sljedeći Bajram biti još bolji i ljepši.