Sedmog septembra 2013. godine, predsjednik Kine, Xi Jinping, stao je pred mikrofone na Univerzitetu Nazarbayev, u Astani, glavnom gradu Kazahstana, i započeo svoj govor prisjećajući se putovanja Zhang Qiana, izaslanika kojega je car Wu iz dinastije Han poslao na putovanje Centralnom Azijom prije više od 2100 godina. "Njegova putovanja", rekao je Xi, "otvorila su vrata prijateljskom kontaktu između Kine i zemalja Centralne Azije i dovela do Puta svile koji povezuje Istok i Zapad, Aziju i Evropu."

Kineski vođa je nastavio: “Danas, dok stojim ovdje i gledam u prošlost, kao da mogu čuti odjek devinih zvona u planinama i vidjeti pramenove dima koji se uzdižu iz pustinje”, rekao je. Zatim je iznio prijedlog koji će obilježiti njegove sljedeće godine na čelu Kine, ideju zamišljenu da se proširi izvan njezinih granica i u skladu s "novim dobom" koje je zamislio za svoju zemlju, onom sile koja se sve više projicira prema van sa ciljem povećanja svoje težine na geopolitičkoj ploči.

Kako bi sve euroazijske zemlje mogle uživati u bližim ekonomskim vezama, dubljoj saradnji i većem prostoru za razvoj, možemo koristiti inovativni model saradnje, zajednički gradeći ekonomski pojas duž Puta svile, rekao je.

Tako je rođen kineski Novi put svile.

Xijev govor u Kazahstanu smatra se temeljnim činom inicijative Pojas i put, službenog naziva infrastrukturnog megaprograma kojim se Kina želi povezati sa svijetom. Strateški plan ovog slavi svoju desetu godišnjicu. Za Peking, koji je uložio milijarde dolara u više od stotinu zemalja, to je "javno dobro visokog kvaliteta, koje su izgradile uključene strane i koje dijele svijet", prema onome što je rekao bivši ministar vanjskih poslova Qin Gang.

Za druge, pak, to je "kineski put u propast", kako su definirali istraživači Michael Bennon i Francis Fukuyama u nedavnom članku u časopisu Foreign Affairs. U njemu uvjeravaju da pekinški tentakularni program ugrožava brojne zemlje u razvoju, zarobljene u spirali duga s Kinom i kompromitira Međunarodni monetarni fond koji im mora priskočiti u pomoć.

U oktobru kineska vlada planira održati 3. Forum Pojas i put, gdje očekuje posjete raznih čelnika, uključujući ruskog predsjednika Vladimira Putina. Što tjera na razmišljanje o tome koliko se svijet promijenio u 10 godina. Kada je Xi održao svoj govor, planeta se izvlačila iz šoka velike ekonomske recesije, niko nije zamišljao pandemiju, odnosi između Pekinga i Washingtona nisu zapali u ćorsokak, kineski predsjednik bio je predsjednik manje od šest mjeseci i samo nekoliko dana prije održao je još jednu konferenciju u Sankt Peterburgu pred čelnicima G-20: upozorio je na val protekcionizma koji je počeo zahvatati planetu i pozvao na veću globalizaciju.

Tokom slijedećeg desetljeća Kina će ulagati u sve vrste logističkih, energetskih i infrastrukturnih projekata diljem svijeta. A ovo raspoređivanje od strane Pekinga uskoro je počelo slati signale upozorenja u Washington i Bruxelles. Trenutno je više od 150 zemalja potpisalo sporazume o saradnji Pojasa i puta (oko dvije trećine svjetskih država), prema Kini, uključujući dobar broj partnera iz EU-a. Među njima je i Italija, ona je jedina članica G-7 koja je potpisala memorandum o razumijevanju, iako je malo vjerojatno da će trajati dugo.

Prošlog ponedjeljka Antonio Tajani, talijanski ministar vanjskih poslova, boravio je u službenoj posjeti Pekingu. Neposredno prije puta uvjeravao je da kineski Novi put svile "nije dao očekivane rezultate". Talijanska premijerka Giorgia Meloni već je tokom predizborne kampanje izjavila da je ulazak u program bila “velika greška”.

Ipak, Peking tvrdi da je Pojas i put pomogao stvoriti 3000 projekata saradnje, 420 000 lokalnih radnih mjesta i pomogao izvući gotovo 40 miliona ljudi iz siromaštva. Ali kritičari osuđuju “nekolonijalizam”, upozoravaju da je u mnogim zemljama rastuća kineska prisutnost izazvala protivljenje građana i uvjeravaju da brojne inicijative nisu dale očekivane ekonomske rezultate. "Vlade koje su podržale ove projekte često su uzimale zajmove, našle su se u ogromnim prekomjernim dugovima, nesposobne garantirati finansiranje budućih projekata ili čak servisirati dug koji su već nakupile", kažu Bennon i Fukuyama u svojoj analizi. U toj se situaciji, nastavljaju, nalaze zemlje poput Šri Lanke, Argentine, Kenije, Malezije, Crne Gore, Pakistana i Tanzanije.