Neum kao jedini bosanskohercegovački grad na obali Jadrana ima izuzetno opterećen društveno-politički status kroz historiju. Naime, prostor Neuma i Kleka ulazi u sastav bosanske srednjovjekovne države od vremena Stjepana II Kotromanića (1322–1353). Historijski izvori potvrđuju da je vojvoda Radić Sanković 1399. godine Neum i Klek darovao Dubrovačkoj republici, što je i kralj Stefan Tvrtko 1405. godine potvrdio.

Prema tome, Klek – Neum prethodno nije bio u posjedu Venecije, već Huma, Bosne ili Dubrovačke republike. Na temelju ove činjenice i u nastojanju da se tampon-zonom odvoji od Mlečana, Dubrovački senat je 30. novembra 1699. godine donio odluku da se područja Kleka i Neuma i Sutorine vrate u sastav Bosne, odnosno ustupe Osmanlijama.

S obzirom na to da su Osmanlije imali otvoren pristup Bosanskom ejaletu preko više luka na Jadranu, sam Klek – Neum nije predmet posebnog interesovanja, iako osmanski izvori potvrđuju postojanje skele, manjeg pristaništa preko kojeg se trgovalo solju. Ovaj prostor postaje strateški važan kada Osmanlije nakon 1699. godine gube primorske teritorije, uz strogo kontrolisani pristup pristaništima Klek – Neum i Sutorina. Odnos između rivala na Jadranu se ogledao i u nepisanom pravilu statusa Neuma kao „osmanska obala koju zapljuskuje mletačko more“.

Takvu praksu nastavila je Habsburška Monarhija nakon ukidanja Dubrovačke republike i Bečkog kongresa kada Neum i Sutorina prekidaju kontinuitet njene teritorije. Nakon raspada Jugoslavije i Hrvatska je nastavila istu praksu osporavanja pristupa Bosni i Hercegovini otvorenom moru te je izgradnjom Pelješkog mosta ostvarila svoj nacionalni interes spajanja kopna, ali i blokirala nesmetan pristup otvorenom moru BiH.

Neum je došao u žižu javnosti krajem 80-tih godina, kad su BiH potresale brojne afere. Značaj Neuma kao turističke destinacije i državne granice na moru za Bosnu i Hercegovinu je od velikog značaja, ali i predmet sporenja oko granice s Hrvatskom. S obzirom na to da BiH nema zakon o moru, državni posao radi Općina Neum.

Knjiga dr. Emira Demira „Bosanskohercegovačko pristanište Klek – Neum u osmanskim dokumentima 1859-1876“ jasno pokazuje kroz arhivske dokumente da je stanovništvo Neuma bilo heterogeno i multikonfensionalno. U međuvremenu, na području Neuma se očuvalo jedno bošnjačko selo Rabrani, u kojem je ovog ljeta otvorena džamija oko čije je dogradnje i munare bilo jako mnogo napetosti zadnjih godina.Emir Demir je 2010. magistrirao, a 2014. doktorirao na valorizaciji i studiji manuskripta iz domena islamskog prava šejhul-islama Mustafe Balizadea, koji je bošnjačkog porijekla, a umro je 1662. godine.

Od 2019. godine aktivno posjećuje Direkciju državnih arhiva Republike Türkiye, odnosno Osmanski arhiv, u potrazi za dokumentima koji se odnose na BiH. Na osnovu pronađenih dokumenata obradio je i preveo osmanske popisne knjige za Kakanj, Cazin, veći dio Sandžaka i Cazin. Također, na temelju osmanskih dokumenata objavio je više naučnih radova, kao i dvije knjige o stanovništvu Kaknja i Visočke nahije.

„U toku mojih istraživanja političkih odnosa u Osmanskom carstvu tokom 19. stoljeća na području današnje Bosne i Hercegovine otkrio sam desetine dokumenata koji sadrže vrijedne informacije o diplomatskim odnosima sa Austrijskom monarhijom vezano za bosanskohercegovačke izlaze na more Klek-Neumu i Sutorini. Mnogi od tih dokumenata krili su se pod nepreciznom ili pogrešnom transksripcijom toponima i antroponima, ali su detaljnija istraživanja i analiza, koje sam radio u više navrata, postepeno su me dovodili do novih spisa i podataka koji nisu prije bili poznati“, kaže dr. Demir za „Stav“.

Kao rezultat svih tih istraživanja, nastala je knjiga „Bosanskohercegovačko pristanište Klek-Neum u osmanskim dokumentima 1859-1876“ s ukupno trideset tri prikazana i prevedena dokumenta.

„Nakon detaljnije pretrage pronašao sam još trinaest dokumenata o Klek-Neumu koje će predstaviti kroz naučni rad 'Osmanske građevine na Klek-Neumu u drugoj polovini 19. stoljeća' u jednom renomiranom historijskom časopisu. Također, ovom prilikom najavljujem završetak rada i o drugom bh. izlazu na more – Sutorini, u kojem ću također pred javnost iznijeti podatke koji su do sada bili nepoznati“, dodaje dr. Demir.

Kad je u pitanju postojanje džamije u Neumu do objavljivanja istraživanja dr. Demira u bosanskohercegovačkoj historiografiji imali smo dva suprotna stava. Naime, orijentalista i arhivista Hivzija Hasandedić je u svojoj knjizi „Muslimanska baština Bošnjaka u južnoj (srednjoj) Hercegovini“ (Islamski centar Mostar, 1997) na stranici 178. pisao o postojanju džamije u Neumu iz više izvora. S druge strane, akademik Galib Šljivo je negirao postojanje džamije u Neumu.

Nakon objavljivanja knjige i njenih promocija u Mostaru i drugim gradovima uslijedila je reakcija s druge strane granice koji su uobičajeni hrvatski stavovi i frustracije kad je u pitanju Neum i džamija u njemu. To predstavlja nastavak ratne strategije Franje Tuđmana, koji je etnički očistio područje južno do Bune od Bošnjaka. Međutim, zarobljeni umovi u državnoj paratvorevini Herceg-Bosni nisu računali na masovni povratak Bošnjaka u Stolac i Čapljinu, a i dalje sprečavaju razvoj tržišta nekretnina i turizma jer su svjesni demografskih trendova.

Osmanlije su poduzele intenzivne aktivnosti na izgradnji objekata nakon obostranog priznanja „statusa quo“ 1853. godine. Tako se sama izgradnja na ovom pristaništu može podijeliti u tri faze:

Prva obuhvata generalno uspostavljanje karantinskog sistema u rumelijskom dijelu Osmanskog Carstva, pa i u Hercegovini. O tome detaljnije govori prvi dokument iz 1851. godine u kojem se od maršala jedne osmanske vojne artiljerijske uprave traži odabir i imenovanje službenika u hercegovačkim pristaništima Klek i Sutorina, i to po uzoru na već provedene aktivnosti u Albaniji. U sljedeća dva dokumenta iz 1852. godine detaljno se spominje način odabira i finansiranja karantinskih i policijskih službi na Kleku i Sutorini, njihovom smještaju i privremenim mjerama do izgradnje novih objekata.

Druga faza počinje 1861. godine i prožeta je osmanskom namjerom, planovima i aktivnostima na izgradnji sasvim novih sanitarnih objekata, strateških vojnih utvrđenja i uvezivanja Kleka u telegrafski sistem uspostavljanjem telegrafskog centra. U dokumentima iz ovog perioda nalazimo da su nadležni obavili terenske preglede i odobrili da se projiciraju potrebni radovi i troškovi za izgradnju sljedećih građevina: stražarske karaule, karantina, trijema karantina, skladišta, kasarne, dva topnička utvrđenja i mosta na Krupi, pritoci Neretve. Detaljno su projicirani troškovi u ukupnom iznosu od cca 1.400.000 groša. Kako se navodi u dokumentu, projekt je sadržavao i tlocrte i stereometrijske nacrte, a od njih je danas samo sačuvan nacrt karantina koji je prikazan u prilogu dokumenta pod brojem VI.

Ova je faza obilježena i težim opstrukcijama od Austrijanaca i dilemama pojedinih nivoa osmanske vlasti u vezi svrsihodnosti ovog velikog projekta ukoliko objekti ne budu mogli služiti svojoj namjeni. O tome nam govori dokument iz aprila 1861. godine u kojem se navodi da je potrebno prekinuti sve poslove nakon izgradnje vojne utvrde i pojedinih pratećih objekata. Opstrukcije izgradnje bile su sinhronizovane s veoma čestim zabranama i provokacijama pri ulasku osmanskih brodova u pristanište Klek u ovom periodu.

U dokumentu iz novembra 1861. godine već se govori u izgradnji objekata karantina i skladišta u reduciranijem obimu. Dokument iz jula 1863. godine u kojem se navodi žalba stanovnika okolnih sela na moguće dodatne namete potvrđuje intenziviranje radova u ovom periodu.

Najstariji dostupni dokument o gradnji vjerskog objekta – džamije datira iz 1865. godine, a predstavlja ujedno instrukciju za intenziviranje radova i na ostalim objektima. Dovršetak izgradnje džamije, novog karantina, kasarne i pratećeg zatvorenog prostora već se spominje u dopisu seraskeru/glavnokomandujućem osmanske vojske iz 1872. godine, što je jasan dokaz da su sve ove građevine bile pred samim završetkom gradnje. U dopisu Hercegovačkom vilajetu s početka 1876. godine ponovo se urgira i konačni dovršetak novog objekta karantina.

U ovom razdoblju je zbog potrebe i opuštenijih odnosa pokrenuta i izgradnja puta od Mostara do Kleka, koji je 1868. godine završen zajedničkim zalaganjem viših i nižih nivoa osmanske vlasti na tom području. Također, u dopisu upućenom seraskeru iz novembra 1868. godine konstatovana je saglasnost Austrije za izgradnju objekata i njime je označena treća faza osmanske izgradnje objekata na Klek-Neumu, koja traje do polovine 1876. godine i njome se završava osmansko prisustvo na ovom području.

Nekoliko je potencijalnih faktora koji su utjecali na stalno odgađanje dovršetka radova: konstantne austrijske opstrukcije, nedostatak potrebnih sredstava, jer je Osmansko Carstvo tada bilo u ozbiljnoj finansijskoj krizi, kao i opća nesigurnost uzrokovana čestim ustancima u Hercegovini u tom periodu. Posljednji razlog je bio presudan za egzistiranje objekata na Klek-Neumu, jer dokumenti iz augusta 1876. do kraja iste godine pružaju informacije o devastaciji cijelog kompleksa, palim šehidima u borbi protiv ustanika-razbojnika, kao i kasnijem odlikovanju upravnika karantina za izuzetnu požrtvovanost u tim ratnim okolnostima. Te 1876. godine službenici s upravnikom su se zbog vlastite sigurnosti morali povući u Stolac i Mostar. Vjerovatno se nikada više nisu ni vratili, jer je već 1878. godine Bosna i Hercegovina okupirana od Austro-Ugarske.

Dr. Demir ističe da danas dostupni diplomatski dokumenti predstavljaju manji dio aktivnosti i korespondencije vezanih za pristanište Klek-Neum, što znači da je ova tema i dalje otvorena i izazovna za istraživanje.