“Ludim! Ludim! Šta će reći Himmler? Ko su organizatori? Englezi? Komunisti? Taj idiot, koji je poslao telegram, mora znati da su to sve ista govna! A ja gubim vrijeme pričajući umjesto da naredim da krenu avioni i jedrilice da uguše pobunu… Treba se čuvati tih Bosanaca. I ovdje će pokušati pobunu. Po svom mentalitetu, to su lukavi orijentalci u koje čovjek ne smije imati povjerenja.

Pobuna se desila 17 . septembra 1943. godine. Avioni i jedrilice trebali su krenuti prema francuskom gradu Villefrancheu, a Bosanci kojih se treba čuvati bili su pripadnici 13. SS gorske divizije, stacionirani u tom gradu. Oni koji su se, pod vodstvom Ferida Džanića, odvažili pobuniti se protiv svojih njemačkih starješina, ali i oni koji su, na nagovor i pod vodstvom svog imama Halima Malkoča, tu pobunu ugušili. I tako se, vjerovatno, spasili od strijeljanja.

Kada je pobuna koja je trajala jednu noć ugušena, iza nje je ostao krvav trag. Pobunjenici su ubili pet oficira. Podoficire je spasio Malkoč. Komanda divizije po hitnom je postupku osudila i strijeljala pobunjenike. Nakon što se sve okončalo, kako piše Haris Imamović u svom Gvozdenom krstu za imama, komandant divizije odlučuje da telefonira Himmleru.

S.: Moj Reichsführeru, moram vam saopćiti jednu novost tužnu, ali istovremeno i sretnu. H.: Je li se dogodilo nešto važno, Generale? Pričajte. Slušam. S.: Englezi i komunisti su potaknuli jednu oružanu pobunu u inženjerijskom bataljonu u Francuskoj i ubili pukovnika Kirchbauma i četiri oficira. U kritičnom momentu, pobunu je zaustavio hrabri imam Malkoč. Pobunu se organizirali Englezi i komunisti. H.: Imam je zaustavio pobunu? To je odlično! Führer ima pravo: to je vjera ratnika. Führer će biti zadovoljan kada to čuje. I El Husein će biti zadovoljan. S.: Moj Reichsführeru, hoćete li nagraditi imama? Ja ću tamo otići avionom… H.: Dajem naređenje da imam bude odmah unaprijeđen u čin kapetana i da mu se dodijeli Željezni krst. Imamima treba dati sva ovlaštenja. Nisu oni samo vjerske vođe, već i političke.

Ferid Džanić, vođa pobune, ubijen je. Halim Malkoč odlikovan je Željeznim križem. Postao je, kako stvari stoje, jedini musliman s tako visokim odlikovanjem u nacističkoj vojsci. Obojica Krajišnici, rodom iz Bihaća ili njegove okoline. Paradigma izgubljenosti sluđenosti Bošnjaka tokom Drugog svjetskog rata.

Podsjetimo kratko, jedina ovakva pobune u njemačkoj vojsci tokom Drugog svjetskog rata počela je odmah iza ponoći 17. septembra 1943. godine, kada su pobunjenici predvođeni Feridom Džanićem upali u spavaće sobe njemačkih oficira, uzeli im oružje i zarobili ih. Potom su dijelu ljudstva rekli kako će se u južnu Francusku iskrcati britanske i francuske trupe, te ih nagovorili da se pridruže pobuni. Dio se pobunjenika rasporedio po gradu kao straža. Oko 4:10 su pobunjenici strijeljali njemačke oficire, a podoficire zarobili. Njima su, međutim, uspjeli izbjeći imam Halim Malkoč i liječnik Schlezinger, a Malkoč je vojnike odgovorio od pobune i naveo ih da je uguše. Sve je okončano rano ujutro, oko sedam sati.

Da bi obučavao imame, SS je osnovao školu za imame u njemačkom Gubenu. Otvorena je 21. aprila 1944. godine. Husein Đozo bio je direktor škole na čijem je otvaranju govorio nakon Al-Huseinija. Američki autor George Lepre objavio je 1997. godine obimnu studiju pretočenu u knjigu o 13. SS gorskoj Handžar diviziji. U dijelu knjige koji se bavi imamima i školom Lepre objavljuje pismo komandanta divizije Karla Sauberzweiga, koji pojašnjava ko su imami i kakav je njihov zadatak. “Imam je povjerenik islama u diviziji, posjeduje religiozne moći da školuje pripadnike divizije i pretvori ih u dobre vojnike i SS-ovce.” Imami koji su poslani u službu bili su uglavnom vjeroučitelji koje je ulema regrutirala u Sarajevu. Nekoliko njih studiralo je u Kairu i Aleksandriji, a većina je obavila vojnu službu u jugoslavenskoj vojsci. Kako tvrdi Lepre, jedan bivši pripadnik divizije koji je neko vrijeme usko sarađivao s njima nazvao ih je “vrlo inteligentnima, ali ne i fanatičnima. Danas ih sigurno ne bi smatrali fundamentalistima”.

Kurs za imame održan je u julu 1943. godine, a organizirao ga je SS-Obergruppenführer Berger u velikoj vili i trajao je tri sedmice. Između predavanja organizirane su posjete Berlinskoj operi, dvorcu Babelsberg ili Potsdamu. Huseini je posjetio imame tokom kursa, a posjeta je ostala zapamćena jer su imami dobili dodatno sljedovanje cigareta. Jedan od imama ovako je okarakterizirao svoje kolege s kursa: “Imam Abdulah Muhasilović je bio 'lovac na suknje', ženskaroš iako starac. Nije gospodin. Kasnije je dezertirao. Imam Husejin Džozo je bio pravi gospodin, pravi čovjek među ostalima. Studirao je na poznatom Univerzitetu u Kairu. Učenjak, tečno je govorio arapski i znao je Kur'an iznutra i izvana. Imam Halim Malkoč služio je aktivno kao oficir u Jugoslavenskoj vojsci i bio je nadareni vojskovođa.”

Halim Malkoč bio je kapetan i imam u 13. SS pionirskom bataljonu. Rođen je 12. 8. 1917. u Sokocu kod Bihaća, bio je oženjen i otac dvije kćerke. Govorio je njemački i arapski, a u staroj jugoslavenskoj vojsci, kao i u domobranima, obavljao je dužnost vojnog imama. Zvonimir Bernwald, divizijski prevodilac koji je proveo dobar dio svog života rekonstruirajući ratni put 13. SS gorske divizije i sva ta saznanja pretočio u knjigu o njoj, jedan dio svog rada posvetio je upravo Malkoču. Bernwald, naime, tvrdi kako je zahvaljujući odvažnosti i razboritosti ovog imama, kao i vjernosti lojalnih Bošnjaka, pobuna u 13. SS pionirskom bataljonu od 17. septembra 1943. godine u francuskom gradu Villefranche-de-Rouergueu skoro bez prolijevanja krvi suzbijena. Za svoju hrabrost i zasluge Halim Malkoč je unaprijeđen u kapetana 1. oktobra 1943. godine, a zatim mu je dodijeljen i Željezni križ II reda.

Malkoč je, poslije završetka rata i povratka u Jugoslaviju, na vojnom sudu u Sarajevu 14. augusta 1945. godine osuđen na jedanaest godina prisilnog rada. Za vrijeme izdržavanja ove kazne u zatvoru u Zenici tadašnji republički državni tužilac Hakija Pozderac ga je identificirao kao imama u Villefrancheu. Na to je Malkoč prebačen u zatvor u Bihaću, gdje mu je pred tamošnjim sudom namješten politički proces, na kraju kojeg je Malkoč osuđen na smrt.

Osmog februara 1947. godine je pogubljen strijeljanjem. Srodnici nikada nisu saznali gdje mu je grob. Kao supruga oficira, njegova udovica je kasnije uspjela, na osnovu činjenice da joj je muž strijeljan u Jugoslaviji, dobiti u Njemačkoj malu penziju – po osnovu ratnog zbrinjavanja.

Bernwald je uspio da u Okružnom sudu u Bihaću dobije optužnicu protiv Halima Malkoča (Akt. Z. 722/46, Bihać, 30. 8. 1946), na osnovu “krivičnog djela protiva naroda i države”, kao i presudu (broj Ko. 320/46, od 5. 11. 1947). S obzirom na to da i optužnica i presuda sadrže potpuno identičan tekst, u knjizi je objavio tekst presude, izrečene “u ime naroda”.

“(...)Okružni sud u Bihaću u vijeću sastavljenom od narodnog sudije Terzića Ale kao predsjednika vijeća i prisuditelja Davidović Mile i Sefić Nazifa kao člana vijeća, te zapisničara Tišma Milke povodom optužnice Javnog tužioca za okrug Bihaća od 30. 08. 1946. broj 722/46 protiv Malkoč Halima um. Šaćira iz Bihaća zbog krivičnog djela iz člana 3 t.3 i 6 Zakona o kriv. Djelima protiv Naroda i Države dana 4. i 5. novembra 1946. održanog glavnog pretresa u prisutnosti pomoćnika javnog tužioca Kavezana Moska i optuženog Malkoč Halima, a na osnovu predloga javnog tužioca da se optuženi proglasi krivim u smislu izmijenjene optužnice i kazni najstrožije po zakonu i predloga optuženog da bude blaže kažnjen – temeljem člana 12/1 citiranog zakona presudio je:

Malkoč Halim um. Šaćira i majke Džehve rođene Muhamedagić, rođen u Sokolcu posljednjem boravištu u Bihaću, državljanin FNRJ, oženjen, otac dvoje djece od 5 – 6 godina, pismen s 4 razreda osnovne škole i 8 razreda Gazi-Husrefbegove medrese, sa velikom maturom, bez imovine, imam i vjeroučitelj, kažnjen presudom Vojnog suda Sarajevskog vojnog područja od 14. avgusta 1946. na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 11 godina i gubitkom političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih u trajanju od 5 godina u istražnom zatvoru od 10. juna 1946.

Kriv je: Što je i to:

  1. Kao član štaba 13. pionirskog bataljona 13. njemačke tzv. Handžar divizije u septembru godine 1943. u Francuskoj u gradu Villefranche (Vilfranž), otkrio njemačkoj komandi zavjeru, koju je u tome bataljonu organizirao poručnik Džanić Ferid sa još nekim drugovima u cilju da čitav 8. bataljon – pošto likvidira njemački komandni kadar – prebjegne u šumu radi priključenja francuskim partizanima i zajedničke borbe s njima protiv iste, Nijemci su u krvi pobunu ugušili i pred cijelim bataljonom strijeljali 25 državljana Jugoslavije, pripadnika toga bataljona. – dakle izvršio ratni zločin tj. u vrijeme rata i neprijateljske okupacije vršio potkazivanja koja imaju za rezultat osuđivanja na smrtne kazne i ubistva državljana FNRJ, - čime je počinio kriv. Djelo iz čl. 3 t.3 Zakona o kriv. Djelima protiv naroda i Države.
  2. U jesen godine 1943. kao satnik 8. Njemačke tzv. Handžar divizije na poziv njemačkog komadanta te divizije krenuo na propagandno putovanje iz Njemačke – gdje se divizija tada nalazila – u Zapadnu Bosnu, pa je tom prilikom održao javne zborove u Banja Luci, Bos. Novom, Cazinu, vrbujući muslimane da stupe u njemačku vojsku radi borbe protiv vlastite braće svrstane u redovima J.A. u čemu je imao djelomičnog uspjeha, pa je tako samo iz Bihaća, poslije njegovog govora stupilo u SS diviziju oko 10 mlađih ljudi. Osim toga za vrijeme istog propagandnog putovanja u istom cilju držao jedan govor u Bos. Krupi i to u džamiji, skrnaveći tako vjersku svetinju muslimana za paklene planove fašističkih neprijatelja.
  3. Početkom ljeta 1944. odmah poslije ubistva Miljković Huske, a u cilju da bi to ubistvo i vojnički i politički iskoristio za neprijatelja i proširio redove desetkovane 13. SS divizije, sa direktivama, koje je primio od komadanta divizije njemačkog generala Sauber-Cvajga ponovo krenuo na propagandsko putovanje u Bihać i Cazin, gdje je održao javne zborove koje je sazvao ustaški logor uz pomoć izdajničke muslimanske reakcije. U govorima koje je tom prilikom održao pred mnoštvom sakupljenog naroda sijao klevete i laži protiv N.O.B. i N.O.P. zalažući se svim silama za mobilizaciju u njemačku vojsku, za pridobijanje što većeg broja muslimana za oružanu borbu protiv J.A., a na korist njemačkog okupatora, u čemu je imao djelomičnog uspjeha, jer je odmah poslije njegovih govora i održanih zborova preko 60 muslimana stupilo u Handžar diviziju, koji se broj kasnije povećavao.
  4. Kao delegat njemačke divizije u toku ljeta i jeseni godine 1944. vrbovao dezertere i ostala lica koja su izbjegavala služenje u neprijateljskoj vojsci, te silom i prijetnjama mobilisao ih u tzv. njemačku “Kama” diviziju, koja se nalazila na vježbi u Novom Sadu, koji je tada pripadao Mađarskoj.

- dakle djelima pod 2., 3. i 4. izvršio ratni zločin tj. u vrijeme rata i neprijateljske okupacije postao funkcioner terorističkog aparata neprijatelja i stupivši u političku saradnju sa neprijateljem i njegovu službu, organizovao i vrbovao druge da stupe u neprijateljsku vojsku i učestvuju u ratu kao borci protiv svoje otadžbine – čime je počinio kriv. djela iz člana 3.3 i 6. citiranog zakona.

  1. U novembru godine 1944. optužio njemačkim vojnim vlastima u Bihaću Delić Saida, ističući u tužbi, da on sprema i organizuje sa 30 ljudi atentat na njegov život, pa je Said odmah nakon toga po Nijemcima uhapšen i bačen u zatvor Kulu,

- dakle izvršio ratni zločin tj. u vrijeme rata neprijateljske okupacije vršio potkazivanja, koja imaju za rezultat hapšenja stanovnika FNRJ.

  1. Isti dan kada je Said po njegovoj prijavi uhapšen, zajedno sa Midžić Muharemom i jednim njemačkim vojnikom krvnički mučio i zlostavljao Saida u zatvorskoj ćeliji, tukući ga pesnicama i teškim cokulama i korbačem od pletene žice, unoseći mu pri tom revolver u usta. Tom prilikom Saidu izbio 12 zuba, a pored toga nanio mu teške i po život opasne ozljede po glavi i svim dijelovima tijela. Pošto je tako doveo Saida u besvijesno stanje, isti dan ponovo pao u njegovu ćeliju s 6 mučitelja i nastavio ga tući i zlostavljati gazeći i skačući nogama po njemu. Nakon svih mučenja dao Saidu tri otrovne pilule, da bi mu tobože ublažilo bolove, ali je Said ove pilule vješto izbacio iz usta i tako spasio život.
  2. Isti dan je izvršio zločin opisan pod tačkom 6., prijetio zatvoreniku Poprženović Salki, koji je također bio zatvoren u Kuli u Bihaću i nagovorio ga da stupi u SS trupe, ukoliko ne želi da svoje kosti ostavi u zatvoru,

- dakle djelima 6. i 7. izvršio razne zločine, tj. u vrijeme rata i neprijateljske okupacije radio kao neposredni izvršilac, zlostavljanje i mučenje stanovnika FNRJ

- pa se radi toga po čl. 4 t.2 istog zakona presuđuje na glavnu kaznu smrti strijeljanjem i sporednu kaznu – trajan gubitak političkih i građanskih prava

Trošak krivičnog postupka i izvršenja kazne, izuzevši trošak smrtne kazne, snosi optuženi, koji se trošak proglašuje nenaplativim, a optuženi se oslobađa od plaćanja paušalnog iznosa.

Obrazloženje kao nepotrebno izostavljeno.”

Optuženi Halim Malkoč nije imao branioca, pa tako ni stvarne mogućnosti da pobije navode optužnice, koji su faktički samo ponovljeni u tekstu presude. Jedan podatak od suborca Fuada Mujakića: Malkoč je pred sudom isticao da su mu Srbi zaklali oca i brata. Otac mu je bio imam u jednom mjestu kod Cazina. No, to mu kod suda ništa nije pomagalo jer je presuda već unaprijed bila određena. Nekoliko dana prije no što će biti strijeljan, odbijena mu je molba o pomilovanju.

Imamović tvrdi da se Malkoč nikada nije pokajao niti je išta moglo pokolebati njegova fašistička uvjerenja. Godine 1944. od 13. divizije se traži da se bori uz četničke jedinice protiv partizana. Kako prihvatiti borbu zajedno s četnicima, koji su do jučer sravnjivali i ubijali članove njihovih porodica? Tada kreće ogromni val dezertiranja. Tokom jula i augusta 1944. toliko je dezertera da operativnost divizije dolazi u pitanje. Komandant divizije Sauberzweig traži od imama Malkoča da povrati svijest jedinici, ali je ovaj put uzalud Malkoč nagovarao vojnike da ostanu uz Rajh do kraja, uzalud je prizivao Allaha i govorio o džihadu protiv komunizma, da bi opravdao saradnju s četnicima. Srca vojnika ostala su zapečaćena pred njegovim apelima. Tada dezertira čak i glavni imam 13. divizije Abdulah Muhasilović; samo dobitnik Željeznog krsta Malkoč ostaje vjeran Führeru u završnom, samoubilačkom činu njegovog nihilizma.

S druge strane Zija Sulejmanpašić, autor vrlo dobre knjige Istine I laži o 13. SS diviziji, tvrdi da je poslijeratni Malkočev imidž u javnosti umnogome kreiran na osnovu referata koji su za Jugoslavensku državnu komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavili Vjera Rukavina, Jovo Gutalj i Miloš Škorić u Sarajevu 1. 3. 1947. Taj je referat 20. 3. 1947. nadopunjen “naknadno prikupljenim materijalom Vojnog tužilaštva u Sarajevu”. Potpisala ga je ista trojka. Tamo stoji da su “naročito veliku ulogu u vrbovanju odigrale muslimanske muftije koje su imale najvećeg utjecaja na neprosvijećene muslimanske mase”.

Kao značajan primjer tog utjecaja, piše Sulejmanpašić, tvrdi se kako su u Brčkom, pridobivajući vjernike za SS diviziju, dvojica imama, Mustafa i Halim Malkoč poslije završenog vjerskog obreda održali pred džamijom propagandne govore i pozvali narod da se javi u SS diviziju, a “iza tog se javilo oko 500 lica”.

Opisujući obuku pripadnika divizije, referat nastavlja: “Prevaspitanje u verskom duhu vršile su mlade muftije koje su dobile prethodno vaspitanje u specijalnoj školi u Berlinu osnovanoj po muftiji iz Jeruzalema, El Huseinu. El Husein je dolazio i među vojnike 13. SS divizije na trupnom vježbalištu u Neuhammeru, gde im je držao propagandne govore i zakleo ih na vernost njemačkim trupama. Mlade muftije bile su raspoređene tako da je u svakoj jedinici bio jedan koji je služio kao primer i prvoborac za fanatizovanje vojnika.”

Sulejmanpašić podsjeća kako trojka koja je sastavila referat uopće ne zna ko je muftija i dalje piše da “prevaspitanje u verskom duhu” podrazumijeva da su muslimani, pripadnici SS divizije, valjda odrasli kao bezvjerci ili ko zna što, pa ih treba “prevaspitati”. Nisu znali ili nisu htjeli znati da su u Drugom svjetskom ratu sve vojske, osim sovjetske, imale vojne svećenike. Čak je i Tito 23. 6. 1942) naredio da se u proleterskim brigadama ustanove “zvanja sveštenika sa nazivom verski referent”, a ako ih bude više, da jedan bude brigadni, ostali bataljonski, pa čak odredio dužnosti i znakove na rukavima s križem (za kršćane) ili polumjesecom za muslimane. Na taj se referat uveliko oslanjao i Enver Redžić u svojoj knjizi Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija.

Malkoča, barem u dokumentima i zapisima, posljednji put nalazimo 1944. godine, kada se divizija vratila u Bosnu i Hercegovinu, ali je do tada već svima bilo jasno da od obračuna s četnicima nema ništa, nego da su dovedeni isključivo radi ciljeva njemačke vojske, a u te su ciljeve spadale čak zajedničke akcije s četnicima, što je značilo definitivan kraj divizije.

U to vrijeme izbjeglička jugoslavenska vlada u Londonu objavila je deklaraciju koja osuđuje javnu ili prikrivenu saradnju s okupatorom kao najveći zločin te pozvala sve narode Jugoslavije da se okupe oko Tita u “ujedinjeni borbeni front”. Deklaracija je rezultat razgovora britanskog premijera Churchilla i Tita u Napulju i njihove korespondencije iz koje se može vidjeti da je Churchill želio nekako spasiti četnike ujedinjenjem s partizanima. U više navrata, kako piše Sulejmanpašić na osnovu validne dokumentacije, prigovara Titu da velike količine municije i druge pomoći koju mu šalju koristi “za bratoubilački rat”, da bi tom municijom trebalo gađati samo Nijemce. “Braća” s kojima partizani ratuju za Churchilla su, dakako, četnici. Tada je izdata sljedeća naredba: “Neka vaš štab izda jedan poziv onim domobranima i nasilno mobiliziranim u ustaškim jedinicama da prijeđu na našu stranu i dajte im rok od deset dana. Iz moje naredbe ste mogli vidjeti da i poslije sve one jedinice koje iz bilo kojih razloga ne mogu momentalno da izađu iz grada i na stranu NOV bivaju primljene pod istim uvjetima kao i do sad.”

Ovi su pozivi doprli i do pripadnika Handžar divizije. Nisu svi dobrovoljci. Sada već svi govore kako je Tito obećao slobodnu republiku Bosnu i Hercegovinu i poziva da mu se pridruže. Da se ide dok ne bude prekasno. Početkom septembra V. SS korpus zapovijeda izvlačenje iz borbe i premještaj 13. SS divizije na Auffrischung (oporavak) na prostoru Vukovije – Osmaci – Srebrenica. Ali II./28. SS mora se tući sa 6. brigadom kod Srebrenice. To je bio početak raspada. Imam Halim Malkoč piše u apelu imamima: “Bolna je činjenica da broj bjegunaca iz naše divizije nije malen. Još je bolnije da ti bjegunci idu u redove našeg naljućeg i najvećeg neprijatelja, komunista. Vi imami morate to spriječiti. Morate uvijek biti u kontaktu s vojnicima i osvježavati njihov duh. Temelj našega rada i našeg nastojanja jeste suradnja s Njemačkom. (...)” Čak u jednom dijelu poziva na saradnju s četnicima kao zajedničkog neprijatelja u borbi protiv boljševizma, no sve je bilo uzalud. Mnogim Bošnjacima Handžar divizije već je jasno da rat na Hitlerovoj strani vodi u propast.

Drama Villefranchea bila je sudar dvaju temeljnih shvatanja kakvih je bilo ne samo u pripadnika Handžar divizije nego i u cijelom narodu Bošnjaka nametnutih nemilosrdnim istrebljivanjem i protjerivanjem kao odgovorima na elementarna pitanja opstanka: kuda i kamo? Kada je klano svako muško veće od puške, a zatim sve redom, mogućih odgovora je bilo malo, osobito izbjeglici ili prognaniku, piše Sulejmanpašić, zaključujući svoju knjigu.

Postupci ustaša brzo su razočarali i mnoštvo Hrvata, a među Bošnjacima, uz mržnju prema istrebiteljima, izazvali ne samo protuustaško nego i do tada neizraženo protuhrvatsko raspoloženje. Posljedice svog opredjeljivanja jedva je bilo moguće do kraja sagledati u danima kada počinje propagandna kampanja za SS diviziju. Mnogo se o njima i ne razmišlja u danima kada u gradove i kasabe opet stižu izbjeglice koje su se u proljeće 1942. vraćale pune nade u Istočnu Bosnu i Gornje Podrinje.

Od onih koji prvenstveno žele oružje i dobru organizaciju da napokon uzvrate udarce jeste 13. SS divizija, a počinje propadati od onih do kojih je doprla partizanska propaganda i saznanje o nekim njihovim postupcima. Isprva prevladavaju jedni, a potom postepeno i drugi. Rat je njihova shvatanja na jednoj kritičnoj tački ekstremno potencirao u Halimu i Feridu, dvojici glavnih protagonista kobne noći sa 16. na 17. septembar 1943. godine.

Halim-efendija, nosilac jednog od najslavnijih prezimena, glasovitih vojskovođa osmanske imperije, mogao je, dakako, ako je imao krov nad glavom, biti imam nekog džemata, apelirati da se daje zekat i posti ramazan, učiti tevhide po mahalama da se svrši rat, a djecu dove, klanjati namaze. Dobrovoljno je bio vojni imam, otišao i u SS uvjeren da je to jedini način da Bošnjak dobije oružje u svoje ruke, svoju vojsku i svoju komandu i bori se za Bosnu koju će drugi uvažavati, a ne nadzirati.

Zna i predobro što su i kakvi četnici, da partizane vode bezbožni komunisti od kojih se, kao i od njihovih britanskih pokrovitelja ili moskovskih gospodara, ne nada da će muslimanima donijeti sreće ni spasa kao što nisu donijeli ni milionima muslimana širom svijeta.

A kada ga Ferid budi s oružjem u ruci i govori što se dogodilo, shvata da se ruši i ta nada u mogućnost borbe za opstanak, a poziv da se pridruži buntovnicima shvata i kao osobni izazov. Ubistvo starješina je nepravda, nasilje i smutnja, a Bog uzvišeni ne voli smutljivce i nasilnike, za to nasilje on se osjeća više odgovornim od Džanića. Njemu su žrtve iskazale povjerenje da vodi brigu o vjeri i moralu ovih vojnika koji su mu se obraćali u raznim prigodama, on se petkom penjao na minber ili neko drugo povišeno mjesto i držao hutbu, govorio o dužnostima prema domovini, zajednici, susjedima, rodbini, borbama pod vodstvom Vjerovjesnika protiv nevjernika, Ferid se predstavio kao bezbožnik na najokrutniji način i imam shvata da ga buntovnici nisu ubili jer se boje reakcije džemata.

I dok je odlazio u 1. četu, na umu mu je shvatanje kakvo su ubistvo počinili kao i posljedice takvog čina. Odlučio je sam spriječiti daljnju nesreću i spasiti ljudstvo. Razmišlja šta o svemu misle vojnici. Kada susreće svoje zbunjene suvjernike, odluka mu se učvršćuje.

Stati tog jutra pred stroj pobunjenika i osuditi njihovo ponašanje opasno je po život. Starješine su već smaknute ili zatvorene, on ne može znati hoće li neko i na njega potegnuti oružje. Ali svi smo određeni da trajemo u dva svijeta, ovom kratkom i drugom vječnom, kada odluči Bog. Imama ne vodi želja za osvetom ubijenih, nego otpor smutnji i nasilju, da mu se tabor ne pridruži nevjernicima. A smisao je ljudskog života služenje Bogu. Imam želi govoriti za duše vojnika i svoju. A Ferid gubi bitku u trenutku kada on uzima riječ, jer imam zna šta i kako treba reći. I kada SS Oberfuhrer hoće ubiti svakog trećeg čovjeka, kao odmazdu za pobunu, svakog trećeg Bošnjaka, Malkoč zna da mora štovati riječi Božijeg Poslanika: “I nijedan grešnik neće ponijeti teret i grijehe drugoga”, stupit će pred njega i cijev mitraljesca i tražiti da se kazne samo krivci.