Ulazeći duboko u pore duhovnog života muslimana, ramazan je postao jedna od značajnih tema bošnjačke književnosti. No, posebna tema u ramazanu u bošnjačkoj književnosti je Lejletul-kadr, noć kojoj je počelo objavljivanje Kur'ana.

Tako je Lejletur-kadr tema moralno-poučne crtice Muhameda Galiba Okića, objavljene u Gajretu. Ramazan kao izraz istinske pobožnosti i dosljednosti u vjeri bio je inspiracija pjesmama Muse Ćazima Ćatića „Ramazanska večer“ i „Lejletul-kadr“. Također, Riza-beg Kapetanović, koji je uz Safeta-beg Bašagića prvi počeo da piše poeziju na bosanskom jeziku nakon što je Bosnu okupirala Austro-Ugarska, napisao je pjesmu “Lejlei-kadar”.

Lejlei-kadar, Riza-beg Kapetanović

Dobro se sjećam onog zemana

Tiha je bila i vedra noć

Dvadeset i sedma noć ramazana –

Svom robu Allah kad pruža moć.

 

Noćas je vrijeme, noćas je doba,

Lejlei-kadar – kad dobri Bog

Molitve prima svakoga roba,

Molitve roba – pravoga svog.

 

Oči sam upro u nebo blago,

Kad će se njegov rastupiti svod,

Da molim Boga za sve mi drago:

Za oca, majku, za cj'eli rod.

 

Sve mi je ravno do mora bilo,

Ljubih i grlih vaskolik svijet;

Ljubih i grlih mrsko i milo,

Drvo i kamen, šareni cvijet.

 

Svjetlo treperi s vitih munara,

Bliži se, kuca, žuđeni čas;

Svemirom ču se molitva stara:

Allah je velik – On je vrh nas!

 

Svjetlo treperi s vitih munara,

Dolom se stere ružičast sjaj.

Pred okom čudna slika se stvara:

Planulo miljem na svaki kraj.

 

Vedrim se nebom rumen oblila,

Na zemlju slijeće zvijezda roj.

Zelena gora tlima se svila,

Tišinom šumi slavuja poj.

 

I jednim trenom sinu i presta

Jedva izustih: O Bože spas!

I jednim trenom nesloge nesta,

Ljubav je žarka grijala nas!

 

Na nebu vedra danica blista,

Svitala zora, svitao dan;

Spajala srca ljubav nam čista,

I to je bio samo pusti san!

Bosanska pošta, 04.03.1897.

Razbijena čaša, Muhamed Galib Okić

Kada se je sinoć povratio sa pijanke u kojoj je došlo do psovke, galame i tučnjave, a u kojoj je potrošio i ostatak svoje gotovine i dopao mnogih ozljeda i rana, Džemil je odlučio da jednom zauvijek prekine sa krčmom i čašom. Ta odluka u početku nije izgledala tako ozbiljna jer je još osjećao dejstvo alkohola. Ali sada, prvu noć ramazana, ta je njegova odluka poprimala sve ozbiljniju i ozbiljniju narav. On se mora zauvijek rastati sa smrdivom i zadimljenom krčmom, sa bestidnom i razbludnom krčmaricom. A njegova vjerna žena sa zaplakanim i podbuhlim očima koja ga je dugi niz godina do kasno u noć čekala, i sitna nevina dječica koja nijesu znala za oliski cjelov, zagrljaj  i posmjeh – svi su mu pohrlili, obavili ga i obasuli vrućim poljupcima. Ovaj je prizor bio tako ganutljiv da ih je on, do tada onako tvrda srca, okvasio pokajničkim suzama i iznemoglim glasom im rekao:

- Ženo moja, djeco moja, od sada pa dovijeka vaš sam i samo vaš!

O kako mu je u taj čas, gledajući oko sebe svoju nevinu porodicu, kako je bila mrska ona bludnica, ona krčmarica; on bi joj sada mogao na mjestu razmrskati glavu. Pa ono surovo, nisko društvo!

Bila je prva noć ramazana, a za njih je ta noć bila i ramazan i bajram i sreća i raj! Džemil je bio veseo i u čudu se pitao: je li i onda, kroz toliko godina, je li i onda on bio on, ramazan bio ramazan, vino bilo vino? Čemu sada ova razlika? Ili pravije: zašto on i onda nije ovako osjećao, ovako mislio? Pa ipak, osjećaj potrebe kajanja nastupio je u jačoj mjeri opet, uz ramazan. Ne prije i ne u drugo vrijeme. Zašto?

On je pljunuo na onu stranu gdje je bila krčma, izustivši neku kletvu, a onda dohvatio svoju čašu. Nije ju niti pogledao, nego je pošao prema prozoru. Kada je otvorio prozor i bacio čašu na ulicu, učinilo mu se da je čuo neki cilik, plač, sitni, nemoćni vapaj… Učinilo mu se kao da je čuo jedan slabi, potmuli upit:

– Zar ovakav oproštaj nakon tolikoga prijateljevanja, nezahvalniče, nevjerni druže!? (...)

Lejletul-kadr

Džemil je sjeo kraj prozora i zamislio se… Mislio je o tome kako je prve ramazanske noći tresnuo boravi čašom o pločnik, onom čašom iz koje je godinama pio vino, a vino pilo sokove njegova zdravlja, njegova života. A kad bi mu misao pošla dalje i dublje u prošlost, on ju je odagnao sa zgražanjem na i s neke visine. Htio je da jednom zaboravi što je nekad bilo, da ide novim putem, putem čestitog života ka svojoj do sada neviđenoj sreći, a prošlost neka veo zaborava krije. On je bio neizmjerno sretan, blažen i razdragan.

Brzo se trgnuo iz svojih misli i pogledao kroz prozor. Lijepa, krasna dvadeset i sedma noć ramazana; Lejletul-kadr, noć “bolja od hiljadu mjeseci”, noć u kojoj se “spuštaju anđeli” dole, u zemaljske nizine da opjevaju svetost Njegove veličine, noć beskrajnog mira i tišine, kada je bijesno more krotko, kada se ne čuje blejanje stada, kada bijednici ne osjećaju terete, muke, kada se samo osjeća miris, neopisivi miris kojega anđeli prospu svuda, po zemlji i čitavoj vaseljeni.

Svetost ove noći napunila ga još većom ljubavlju prema Bogu, još većim pouzdanjem u Njegovu milost. A tu, tu su se baš smirivale sve njegove podmlađene duše.

Slatko li je bilo snatriti u toj noći. Sve je bilo tiho, mirno, a dole, na sokaku, svjetlucali su komadi razbijene čaše!

Gajret, Sarajevo, 01.05.1924.

Lejlei-kader, Musa Ćazim Ćatić

Vedra noćca na nebu se smieši

Kano obraz mlada djevojčeta,

Noćca krotka ko djetinja duša,

Kad po carstvu zlatnog sanka leta.

Tiho nâge kupaju se zviezde

U dubini svemirskoga vira

I nad zemljom svojim alem-trakom

Predu mreže opojnoga mira.

Čedni vjetrić svileno šumori

Poput blagog vilinskoga daha -

O kako je ugodno i liepo

U toj noći slaviti Allaha!..

Na hiljade islamskije srca

Molitve mu u zanosu sklada,

Na hiljade pobožnije duša

Njegovu se blagoslovu nada.

Na hiljade u veselju čeka,

Da nebeska otvore se vrata,

Ruhi-Ekber*) da se zemlji spusti

U zvucima rajskih salavata.

Pa i pjesnik daleko od svieta,

Samo blizu ideala svojih;

Haj, i pjesnik pobožno i smjerno

Na molitvi u ekstazi stoji.

Pred njime se nebo veličajno

Kao knjiga sveznanja otvara,

Bog po kojoj ko slovima niemim

Zviezdicama svete tajne šara.

Pjesnik motri okom svoje duše

Po svijetloj mjesečevoj stazi

Sa pečatom vječitih istina

Kako Angjeo Svjetlonoša slazi.

I geniju Eminovu javlja

Prve Božje uzvišene rieči,

S kojih Uhud i Hirasko brdo

I cijela vasiona ječi…

Pjesnik gleda, a razum i srce

Okeanom zanosa mu pliva

I na strunam razdragane duše

Sama pjesma treperi mu živa:

”Slava Tebi, u viečnosti Viečni,

Slava Tebi, Tvorče vasione!

Tvoj rob, kao mali prašak, evo,

U beskrajnost Tvoga dobra tone.

Slava Tebi! - sav mi život kliče,

Tvom priestolju molitva mi hiti;

Daj za ljubav svoga miljenika

Rod islamski čuvaj mi i štiti!

Tvoja volja, svemogućnost Tvoja

Cvietnom stazom nek ga uviek vodi

Slozi, sreći, prosvjeti i slavi

I napretku i zlatnoj slobodi!”

* Džibrili-Emin

(1904.)