Nijemci su prvi genocid počinili trideset godina prije Hitlerovog dolaska na vlast. Desetljećima prije nastanka Trećeg Reicha, u vrijeme Drugog Reicha, kada je Njemačkom vladao Kaiser, a još nije ni izgubila Prvi svjetski rat. Jer malo ko zna da su se prvi naučni eksperimenti u rasne svrhe koje je provela Njemačka, mjerenje lobanja, vozovi smrti, koncentracioni logori, nehumana zlostavljanja od strane vojnika i naučnika, prvi put dogodili u jednoj zemlji daleko od Evrope, u Namibiji.

Priča počinje 1890-ih. Njemačka je tada proživljavala populacijski bum s katastrofalnim posljedicama za naciju koja nije bila u stanju ponuditi posao i hranu rastućem stanovništvu, a kriza koja se počela stvarati natjerala je Vladu da traži rješenja za katastrofu.

Više od milion Nijemaca izbjeglo je u Sjedinjene Države u potrazi za boljom budućnošću, Nijemaca koji su se ubrzo počeli identificirati kao Amerikanci. Njemačka u to vrijeme nije bila sposobna izdržavati toliki broj stanovnika a s druge strane, niko u Njemačkoj nije želio da se smanji broj Nijemaca u svijetu. Tada se proširila ideja o traženju teritorija daleko od Njemačke i gdje bi se Nijemci  (Arijevci, posebna rasa) mogli širiti bez potrebe miješanja s građanima drugih zemalja.

Geograf i političar Friedrich Ratzel tada je postavio novu imperijalističku teoriju koja je izazvala veliki uticaj u Njemačkoj i nastavit će ga činiti sve do sredine 40-ih godina sljedećeg stoljeća. Prema Ratzelu, bilo je neophodno da Nijemci dobiju "životni prostor" gdje su mogli razvijati svoju rasu i svoju kulturu. da su, po njegovom mišljenju i na temelju vlastite koncepcije evolucijske teorije, bili rasa i kultura, ako ne superiorna, onda jedna od najsuperiornijih na svijetu.

Godine 1885. dogodila se podjela Afrike između evropskih zemalja i Njemačka je uzela veliki dio: sadašnji Togo, Kamerun, Tanzaniju i Namibiju. Nakon višemjesečnih procjena u potrazi za izlazom iz demografske krize, njemačka vlada prihvatila je Ratzelovu teoriju o ekspanziji rase i odlučila uspostaviti program kolonizacije Namibije, kolonije koju su smatrali najprikladnijom za dobrobit budućih njemačkih doseljenika. Novine i ulični reklamni panoi pokrenuli su propagandni stroj, potičući Nijemce da marširaju u Namibiju u potrazi za boljom budućnošću.

Ali do 1903. samo 4000 Nijemaca preselilo se u Namibiju kao naseljenici, ako ne računamo veliki vojni kontingent koji ih je pratio u avanturi u zemji kopju su tada zvali Njemačka jugozapadna Afrika.

Kolonisti i vojnici su u Namibiji bili prisiljeni pregovarati sa lokalnim plemenima o vodi ili komadima zemlje. U već stvorenom njemačkom mentalitetu, koji je govorio da su Nijemci beskrajno superiorniji od crnaca, nkije bilo mjesta za ideju da Nijemac mora sjesti da pregovara (što je izgledalo kao moljakanje) sa crncem.

Tada su počele zloupotrebe, ekonomske, seksualne, imovinske koje su 1904. godine dovele do ustanka podanika etničke skupine Herero protiv Nijemaca. U januaru 1904. godine, iskoristivši činjenicu da je guverner kolonije bio udaljen od prijestolnice, jedna grupa žHerera ubila je oko 100 Nijemaca kao kaznu za zlostavljanje koje su godinama trpili.

Njemačka je odgovorila. Uplašeno bijelo civilno stanovništvo počelo se utvrđivati. Vojska se suprotstavila Hererima znajući da je to bila njihova prilika da preuzmu konačnu kontrolu nad kolonijom i da ne moraju ponovno pregovarati s lokalnim poglavicama. Konzervativni mediji u Berlinu prikazivali su Herere kao zvjerske, divlje, crne kanibale čiji ih je nedostatak ljudskosti činio tek nešto boljim od bijesnih životinja; desničarske i imperijalističke političke stranke s entuzijazmom su podržavale rat protiv Herera, do te mjere da su poslale brojna pojačanja i novog generala koji je zamijenio prethodnog guvernera Namibije: general-pukovnika Lothara von Trothu.

Von Trotha je stigao u Namibiju otprilike šest mjeseci nakon početka sukoba, smijenio guvernera i čekao još sedam mjeseci. Pustio je Herere koji su preživjeli u prvim mjesecima sukoba da se okupe u oazi Otjahewita, na samim vratima pustinje Kalahari, prije nego što ih je okružio s visokog položaja i gađao ih iz pušaka i topova sve dok nisu bili prisiljeni na bezuslovnu predaju.

Preživjeli iz masakra u Otjahewiti bili su zatvoreni, a kasnije se proširila vijest da su se svi Hereri u koloniji morali predati njemačkim vlastima radi identifikacije. Ovi su dobili broj i zatvoreni u koncentracione logore. Svi Hereri bez iznimke bili su zatvoreni u logorima u Swakopmundu, Karibibu, Windhoeku i Okahandji, između ostalih. Njemačka vojska koja je vodila ove kampove nudila je Herere kao jeftinu (i robovsku) radnu snagu njemačkim firmama koje rade u regiji.

Primjer ove prakse može se pronaći kod njemačke Lenz Company, koja je između 1906. i 1907. "kupila" nešto više od 2000 Herera za upotrebu u fizičkom radu. Šest mjeseci kasnije, 68% Herera koji su radili za Lenz Company umrlo je, većina njih zbog iscrpljenosti.

Kad su njemačke firme shvatile koliko je lako izvući jeftinu radnu snagu iz kolonije, kolonije koja je sada bila pod njihovom potpunom kontrolom, etnička skupina Nama došla je u središte pozornosti. U kolonijalnim novinama koje su još sačuvane iz tog vremena može se uočiti kampanja dehumanizacije koja je provođena nad njima.

U tim se novinama kategorički tvrdilo da Nama nemaju nikakvu funkciju u društvu, da su zastarjeli: da su beskorisni. Stoga su internirani u koncentracione logore gdje su sada započele nove tehnike istrebljenja. U blizini grada Luderitza osnovan je novi logor, logor ograničen na civilno stanovništvo i u kojem su internirane 1.732 Nama osobe. Sedam mjeseci kasnije ubijena su 1032 Nama, dok su njihovi ostaci poslani naučnicima i muzejima u Berlinu radi daljnjeg proučavanja.

Modus operandi logora bio je vrlo sličan onome u logorima za istrebljenje u nacističkoj Njemačkoj: uzimali su subjekte s udaljenih mjesta koji su kasnije vozom prebačeni u logor, mjesto daleko od očiju javnosti i gdje su sistematski bili masakrirani. Njemački naučnici tada su sačuvali i analizirali oko 778 glava. Na taj se način htjelo pokazati da crnci nisu samo inferiorni, nego da se ne mogu direktno smatrati ljudskim bićima.

Koncentracioni logori u Namibiji zatvoreni su 1908. godine, kada su njemački kolonisti smatrali da već imaju dovoljno prostora i moći da ostvare svoje ciljeve. Do tada je ubijeno tri četvrtine stanovništva Herera, kao i polovica Nama. Šezdeset hiljada Afrikanaca je masakrirano, u poređenju sa 900 Nijemaca koji su umrli u mjesecima koliko su trajale borbe.

Jedan od najvažnijih njemačkih biologa koji se preselio u namibijsku koloniju kako bi proučavao žrtve bio je Eugen Fischer. Kasnije je bio aktivan član nacističke stranke i njegove će studije o rasi više puta biti citirane u knjizi „Mein Kampf“ Adolfa Hitlera.

Njemačka je genocid službeno priznala tek u maju 2021. godine, više od sto godina nakon što se dogodio. Njemačka vlada tada je Namibiji isplatila 1,1 milijardu eura. No isplatu nisu željeli smatrati "reparacijom" ili "kompenzacijom" za počinjenu štetu. Iz Berlina su to smatrali oblikom "pomirenja".