Kada je 28. juna 1919. potpisan Versajski ugovor, nije bilo Nijemca koji nije osjećao duboku tugu. Ne samo da je Reich ponižen i optužen za izazivanje rata, nego su mu amputirani znatni dijelovi teritorije i izgubljene su sve kolonije. Osim toga, njene nekoć ponosne oružane snage svedene su na beznačajnost, a teški finansijski troškovi, koje tek treba kvantificirati, objavljeni su kao "ratna odšteta", kako bi se nadoknadila razaranja koja su njezine oružane snage prouzročile u drugim zemljama, uglavnom Francuskoj i Belgiji.

Otada su se slabe vlade novonastale Weimarske republike morale nositi ne samo s političkom nestabilnošću i društvenim posljedicama poraza, već su također morale platiti značajne količine novca.

Iako su njemački predstavnici na Londonskoj konferenciji 1921. nastojali smanjiti iznos, sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu utvrdile su iznos od 132 milijarde zlatnih maraka, što je brojka veća od svih postojećih rezervi metala zlata u Reichu. Iako su se mogli platiti i u gotovini i u naturi, progresivna deprecijacija njemačke valute značila je da je druga opcija na kraju bila preferirana.

Prihvatiti takav iznos, u ekonomski i socijalno razorenoj zemlji, bilo je teško. Papiermark (sadašnja valuta koja nije imala zlatnu podlogu) postigla je stabilan kurs prema dolaru (60/1), ali će ogroman iznos koji je bio potreban opterećivati ​​njemačku ekonomiju desetljećima, pa su predstavnici Berlina isprva odbili prihvati to.

Ubrzo su saveznici, a posebno Francuska, pokazali koliko daleko mogu. Dana 8. marta, zbog navodnog kršenja određenih vojnih klauzula, savezničke snage okupirale su Düsseldorf i Duisburg, kao i kopnenu luku Ruhrort, konfiscirajući njihov prihod od carina. Dva mjeseca kasnije, tačno 5. maja, dok su njemački predstavnici pokušavali nastaviti pregovore, vlade Pariza i Bruxellesa zaprijetile su okupacijom regije Ruhr ako se ne prihvati utvrđeni iznos i ne izvrši početna uplata od milijardu eura zlatnih maraka u roku od dvadeset pet radnih dana.

U Njemačkoj niko to nije htio prihvatiti strahujući da će biti proglašen izdajnikom. Uostalom, situacija je bila kritična. Uz parlamentarnu nestabilnost, ostavkom centrističkog kabineta Constantina Fehrenbacha pridodane su i oružane pobune različitih vrsta. Činilo se da niko ne želi preuzeti tolike obaveze. Naposljetku, Joseph Wirth i Walter Rathenau ne samo da su se ponudili da vladaju, već su prihvatili iznos koji su predložili pobjednici u ratu, pa su čak uspjeli odgoditi isplate predviđene za januar i februar 1922.

Međutim, situacija je bila daleko od mirne. Nakon atentata na ministra finansija, Matthiasa Erzbergera, nekoliko mjeseci kasnije uslijedit će atentat na samog Rathenaua, oba od strane članova ultranacionalističke Konzulske organizacije. Suočena s tolikom neizvjesnošću, marka je počela padati, a njemačko tržište dionica krenulo je silaznim tokom. Ne samo da je Njemačka imala problema s plaćanjem duga, već se i količina novca u opticaju upeterostručila kao rezultat dodjele ratnih kredita.

Jedini izlaz koji je Rudolf Havenstein, predsjednik Reichsbanke, pronašao je u štampanju više novca, umjesto uravnoteženije monetarne politike i povećanja poreza. Gotovo nikome nije promaklo da stvari idu loše, a čak je i sam Adolf Hitler optužio vladu da je inflatorna.

Suočen s takvim stanjem, kancelar Wirth zatražio je moratorij na isplatu odštete, najavljujući nemogućnost plaćanja više od četvrtine traženog. Pokušaj nije uspio. Nova vlada tehnokrata, pod predsjedavanjem Wilhelma Cunoa, htjela je ponoviti prethodni prijedlog tražeći moratorij na pet godina, što je opet odbijeno.

Štaviše, kada je provjerila da Njemačka nije ispunila rokove – u stvarnosti se radilo o neisporuci polovine od dvjesto hiljada dogovorenih telefonskih stubova – francuska vlada naredila je mobilizaciju nekih jedinica. Dana 11. januara 1923. francusko-belgijske trupe okupirale su Ruhr, navodeći kao razlog kašnjenje isplate ugovorene ratne odštete.

Prva reakcija njemačke vlade bila je poticanje pogođenog stanovništva na pasivni otpor, pristajanje na isplatu plaća zaposlenicima koji su prestali. Inflacija je vrtoglavo porasla. Na kraju mjeseca za jedan dolar davalo se 18.000 maraka; novembru četiri milijarde.

Novac je prestao imati vrijednost. Za kupovinu dana bile su potrebne velike torbe pune novčanica, čak su i neki mali gradovi stvorili vlastitu valutu, Notgeld, kako bi olakšali razmjenu. Sve uzalud. Radnička je klasa pala u bijedu, a oni sa fiksnim primanjima (državni službenici, umirovljenici, mali posjednici itd.) ostali su bez životnih ušteđevina. Dužnici su se jeftino razduživali, a oni koji su držali devize ostvarivali su velike zarade.

Seljaci, koji su imali hranu, također su vidjeli kako su cijene njihovih proizvoda rasle s inflacijom, što im je omogućilo otplatu dugova uz minimalne troškove. Ubrzo se pojavio niz špekulanata koji su se jako obogatili, poput Huga Stinnesa. Ali, općenito, većina stanovništva jedva je preživljavala iz dana u dan.

Raimund Pretzel, sin visokog državnog službenika, ovako je to sažeo: “Kad je moj otac primio plaću, pokušao je kupiti kartu za podzemnu željeznicu kako bi mogao ići na posao cijeli mjesec. Onda je platio stanarinu i školu, a svi smo išli kod frizera. Sutradan se višak podijelio ukućanima, uključujući i sluškinju, te smo svi otišli na tržnicu. U roku od sat vremena, plaća je nestala. S onim što smo uspjeli kupiti morali smo potrošiti mjesec dana. Živjeli smo na krompiru, suhom mesu i juhama u kockama. Ne znam šta bi bilo da nam se nešto dogodilo, teška bolest ili neka druga nesreća.“

Socijaldemokrati su 10. augusta povukli podršku kancelaru Cunu, a nakon Pretzela "trgovina je na nekoliko dana bila paralizirana, a ljudi iz najsiromašnijih četvrti, lišeni svih sredstava plaćanja su pljačkali trgovine mješovitom robom. U to su vrijeme novine vrijedile osam milijardi maraka, kilogram maslaca tri milijarde, a jedno jaje 300 milijardi.

Dana 13. augusta 1923. vlada na čelu s Gustavom Stresemannom krenula je uvesti red u zemlju. Unatoč glasinama o državnom udaru, uspio je prekinuti pasivni otpor u Ruhru i pregovarati sa saveznicima o nastavku isplate odštete. Osim toga, 26. septembra je od predsjednika Friedricha Eberta ishodio proglašenje vanrednog stanja, koje nije poslužilo samo za slamanje separatističkih regionalnih vlada, koje su se tokom tih mjeseci pojavile u Saskoj, Tiringiji, Porajnju-Falačkoj.. nego je također završio Hitlerovim Münchenskim pučem. Nakon što je postignuta politička stabilnost, preostalo je suočiti se s finansijskim problemom. Prijedlog bankara Hjalmara Schachta, koji nije bio ništa više od prikrivenog bankrota, činio se jedinim mogućim. Tako je stvoren novi institut emisije, Rentenbank, mimo središnje banke, koja je prestala štampati novac.

Takva bi institucija izdavala zajamčeni papirnati novac (Rentenmark) osiguran ne zalihama zlata, već deklariranom hipotekom na nacionalne nekretnine te industrijski i trgovački kapital. Nova valuta bi imala istu vrijednost koju je marka imala prije rata. Uz to, vrlo stroga fiskalna i budžetska politika dala bi kredibilitet reformama, a time i novoj valuti.

Dana 15. novembra 1923. Rentenmark je ušao u opticaj kako bi zamijenio Papiermark po stopi jedan na milijardu. Nekoliko dana kasnije, prema dogovoru, vlada je podnijela ostavku i ustupila mjesto novom bloku nazvanom "buržoaski", kojim je predsjedavao kancelar Wilhelm Marx, u kojem će Stresemann preuzeti ministarstvo vanjskih poslova.

Napokon, 30. augusta 1924. ta će prolazna valuta biti zamijenjena Reichsmarkom. Iako je stabilnost ponovno uspostavljena inflacijski proces nije samo bacio velike dijelove njemačkog stanovništva u bijedu, već je stvorio veliko nepovjerenje prema republici i njezinim političarima koje su drugi odlučili iskoristiti za svoje mračne svrhe.