Mustafa Softić (1898–1990) bio je gradonačelnik Sarajeva u jednom od najtežih historijskih perioda koje je preživio ovaj grad, u periodu nacističke okupacije i ustaške vlasti od 1942. do 1945. godine. Bio je aktivni sudionik i svjedok turbulentnog i tragičnog vremena za ovaj grad. U rukopisu koji je 1975. godine napisao i naslovio “Podsjetnik”, koji nikada nije objavljivan, Mustafa Softić dao nam je na uvid historijske činjenice potkrijepljene dokazima za koje ranije mnogi nisu znali.

Softića je Drugi svjetski rat zatekao na poziciji činovnika u Gradskoj štedionici. Kao i mnogi drugi Bošnjaci, bio je zatečen viješću da je Bosna i Hercegovina pripojena Pavelićevoj NDH, pribojavao se da totalitarni režim s tuđom ideologijom, vjerski i nacionalno ekskluzivan, u Bosni i Hercegovini, gdje vijekovima živi više nacionalnosti i više vjera, predstavlja opasnost za mir, red i sigurnost. Brzo se ispostavilo da su itekako imali razloga za strah.

No, bošnjački prvaci u Sarajevu zajedno sa Srbima organizirali su u tajnosti sastanak na kojem su donijeli odluku da jednom rezolucijom priopće komandi njemačkih snaga kako ogromna većina naroda Bosne i Hercegovine ne priznaje i ne želi priključenje Bosne i Hercegovine NDH, te da će Hrvati, Bošnjaci i Srbi sporazumno uspostaviti prijelaznu vlast, koja će upravljati ovim krajevima dok se rat ne završi.

Ovaj zaključak, kako navodi Softić, nije izvršen zbog izdaje jednog od učesnika sastanka koji je obavijestio Pavelićeve povjerenike u Sarajevu Hakiju Hadžića i popa Božidara Bralu. Uslijedila su hapšenja učesnika sastanka i duge prosekucije, a neki su i glave izgubili zbog toga. Softić je zbog učešća na tom sastanku otpušten iz službe i oduzeto mu je pravo na penziju.

Nakon što je počelo nezapamćeno divljanje ustaša, ubistva i odvođenje u logore Jevreja i Srba, bošnjački prvaci su izdali nekoliko rezolucija kojima se otvoreno suprotstavljaju i osuđuju zločine nad Jevrejima i Srbima, iako su i sami Bošnjaci bili žrtve zločina Srba četnika. Softić je, kako navodi, bio potpisnik Sarajevske deklaracije.

Ostavka nakon pet dana na dužnosti

Kako navodi u svom nikada objavljenom rukopisu, na poziciju gradonačelnika Sarajeva došao je 1942. godine pod prinudom i prijetnjom deportovanja u logor Jasenovac od strane Glavara za Građansku upravu Bosne i Hercegovine Ivice Frkovića. Da bi izbjegao postavljanje na dužnost, postavio je dva uslova: “da na području ishrane grada imam odriješene ruke, jer su lokalne i prekosavske ustaške vlasti kao i Nijemci kočili redovnu isporuku hrane gradu, pa i onih osnovnih artikala za ishranu – kukuruza i krompira (…); da u Predsjedništvo Opštine, kao i u Gradsko vijeće uvedem i Srbe u broju, srazmjerno njihovoj snazi u gradu, te da otpuštene Srbe iz Opštine, Gradske štedionice i gradskih privrednih društava mogu vratiti u službu, odnosno penzije im regulisati”(…).

Pomislio je da ovako težak politički uslov ustaške vlasti neće prihvatiti, no, ipak jesu. Ali nisu ga poštovali. Obećanje je izigrano, i Softić je već peti dan dao ostavku na dužnost i demonstrativno se povukao u Kiseljak, na porodično imanje. Ali, ne ide tako lahko ni odstupiti s dužnosti. Dobio je poziv od Andrije Artukovića, ministra unutrašnjih poslova NDH, da dođe u Zagreb. Ministar Artuković prihvatio je njegove uslove i obećao da će ovoga puta biti provedeni, što se zaista i desilo. No, onda su ga ustaše lažno prijavile za izmišljena nedjela i nesavjestan rad, te je to bio povod da ponovo podnese ostavku. Ministarstvo unutrašnjih poslova opet nije uvažilo njegovu ostavku iako se otvoreno u pismu poslanom ministru Artukoviću suprotstavio politici NDH zagovarajući politiku nacionalne i vjerske snošljivosti.

Četvrtu ostavku dao je nakon sukoba s glavarom Građanske uprave za Bosnu i Hercegovinu Ivicom Frkovićem.

“Sukobili smo se na jednom, za stanovništvo grada veoma važnom problemu, na pitanju nadležnosti u stambenim poslovima. Riješili su da ovu tako važnu materiju prenesu s Gradskog poglavarstva na Župsku redarstvenu oblast (Policijsku direkciju), statuirajući pritom propise, koji su policijskim agentima davali ovlasti da na licu mjesta samostalno donose rješenja o smještavanju, oduzimanju stanova, pa čak i da privatnicima naređuju materijalna podavanja. Razumljivo da je ovo izazvalo strah i uzbuđenje u gardu”, navodi Softić. Kao čin suprotstavljanja ovoj odluci, podnio je ostavku, ali ni ova, četvrta po redu, ostavka nije prihvaćena, pa je bio prinuđen 1944. godine napustiti dužnost samovoljno. Kako ustaške vlasti nisu zvanično prihvatile ostavku, formalno je i dalje ostao gradonačelnik.


Softić s “hrvatskim stijegom”

U svojim zapisima Softić je naveo i nekoliko značajnih događaja kojima je svjedočio ili lično učestvovao. Jedan od njih jeste sastanak s Komandom četnika kako bi se pokušao pronaći način za prestanak krvoprolića i divljanja, te pokušao uspostaviti kakav-takav suživot. Već od samog početka rata četnički pokret je vršio strašne i masovne zločine nad muslimanima, bez obzira na to što su muslimani jedini digli svoj glas protiv nacističkih i ustaških zločina nad Jevrejima i Srbima.

O tom sastanku Softić je zapisao: “Do tog kontakta došlo je u septembru 1943. godine. Štaviše – inicijativu je dala sama Komanda četnika, koja mi je po Hasanu Ljubunčiću iz Sarajeva poslala poruku da želi neposredan sastanak sa mnom, baš po pitanju sređivanja i smirenja tih nepodnošljivih srpsko-muslimanskih odnosa, da bi se iznašao neki stvaran i častan modus vivendi između nas. Po traženju Komande trebalo je da ja izađem u njihov štab, koji se nalazio u selu Nahorevo, na sjeveru od Sarajeva. Poziv sam prihvatio, iako sam bio svjestan, kolikoj se opasnosti lično izlažem s obzirom da sam u to vrijeme vršio dužnost gradonačelnika grada Sarajeva, pa bi za slučaj da se ova moja aktivnost i ovaj moj kontakt razotkrije, moja odgovornost, baš zbog funkcije koju sam vršio, pred zakonom bila neuporedivo veća i teža. Sa mnom je pošao i sastanku prisustvovao i Hasan Ljubunčić. Pošao sam i stoga što su četnici već duže vremena opsjedali Višegrad u kom se bilo sklonilo oko 5-6 hiljada muslimana iz samog Višegrada, kao i iz okolnih mjesta i naselja, bježeći ispred četničke opasnosti.

Prethodno sam nekoliko puta pokušavao sam, kao i s delegacijama ranije izbjeglih uglednih ljudi iz Višegrada, s gradonačelnikom Mujagom Hadžićem na čelu, da kod civilnih i vojnih vlasti NDH, kao i kod odgovornih generala njemačkih oružanih snaga, osiguramo izvjesnu bezbjednost tih ugroženih ljudi, pa ako već ništa drugo ne bi mogli efikasno da pomognu, a ono bar da pod nekom vojnom zaštitom evakuišemo naš ugroženi svijet iz Višegrada. Međutim, svi ti naši napori su propali. Obećavale su vlasti NDH isto kao i Nijemci raznu pomoć, ali datu riječ nikad nisu iskupili.

U susretu s komandom četnika postigao sam potpun sporazum. Po tom sporazumu trebalo je da se odmah u svim krajevima, gdje Srbi i muslimani izmiješano žive, zavede puna sigurnost života, časti, vjere i imovine, i da se tako obustavi svako daljnje međusobno klanje i zatiranje. Naročito uvjeravanje dobio sam za naš svijet opsjednut u Višegradu. (…)

Štaviše, komandant pukovnik Borota obavijestio me je da je od Vlade Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu dobio izričit zadatak da sa predstavnicima muslimana postigne i sklopi ovakav sporazum radi čega je Komanda i zatražila ovaj sastanak sa mnom. (…)

Pa i uprkos tom svečano uglavljenom sporazumu s Komandom četnika, samo nekoliko dana iza toga četnici su provalili i u Višegrad i izvršili nezapamćen pokolj neboračkog, nezaštićenog i mirnog muslimanskog stanovništva, najvećim dijelom staraca, žena i djece. Ovoliko vjerolomstvo četnika zaprepastilo nas je. (...)

Nevjerovatno bolni i žalosni su bili prizori, kada smo tih dana na Bentbaši dočekivali i primali ostatke ostataka poklanog i izmučenog naroda iz Višegrada, koji su dolazili u krpama i dronjcima na sebi, sa isto tako ostatkom „spašenog“ prtljaga, koji su natovarili na pokoju spašenu kravu ili na izgladnjelo june. Trebalo je taj prizor vidjeti i doživjeti! (…)

Dok su u isto vrijeme i okupator i ustaše uporno ometali zbjeg izbjeglica u Sarajevu i njegovoj okolini. Jedno radi nedostatka sredstava za smještaj i ishranu, a drugo radi opasnosti od eventualnog širenja zaraznih bolesti u gradu, koje bi usljed i posred onakve bijede, kakva je tada vladala, mogle da izbiju i da eruptiraju u ionako izgladnjelom Sarajevu.

Kakvu sam samo tešku i upornu borbu vodio s vrhovima NDH, kao i s komandirajućim generalima njemačkih oružanih snaga, koji su, jedni i drugi, permanentno, neisporučivanjem ni najosnovnijih artikala ishrane: kukuruza i krompira, vodili politiku izgladnjivanja grada, a naročito muslimanskog dijela stanovništva, kao i tih nekoliko desetina hiljada izbjeglih muslimanskih muhadžira.

Sve to stoga što je naš, muslimanski svijet, okrivljen kao simpatizer NOP.

Koliko su vlasti NDH, koje su u svojoj politici protiv nas muslimana imale zaštitu i podršku kod svojih vlastodavaca Nijemaca, bile protiv povlačenja muslimana ispred četničkih pokolja, vidi se iz slučaja kada su ustaše 1943. godine, kod Korana na Palima, mitraljirali oko 400 muslimana iz istočne Bosne, većinom žena i djece koji su bježali ka Sarajevu ispred četničkog pokolja!”

Maks Luburić osudio ga na vješanje

Najteže razdoblje okupacije za građane okupiranog Sarajeva nastupilo je dolaskom ustaškog krvoloka Maksa Luburića. Njegovim dolaskom Sarajevo je postalo logor-grad, opasano sa svih strana bodljikavom žicom, šančevima i bunkerima, čiji su svi prilazi danonoćno bili zaposjednuti vojskom i ustašama, a uz to puno špijuna i izdajnika. Vrhunac tegobe, uzrujanja i straha, piše Softić, Sarajevo je doživjelo na dan masovnog vješanja na Marindvoru, kada je samo u jednu noć povješano 55 nevinih rodoljubivih građana i građanki. Takvo svirepo masovno vješanje usred grada mogao je izvršiti samo luđak, ali na tog luđaka je NDH prenijela svu vlast u Sarajevu, i civilnu i vojnu, i upravnu i sudsku.

“Sarajevo je formalno vrilo, kiptilo od uzbuđenja i straha, jer su se predviđali i očekivali novi masovni zločini. Štaviše, sam Luburić ih je najavljivao. Baš u tu svrhu je i sazvao sastanak, na koji je pozvao oko 100 najuglednijih muslimana Sarajeva. Svaki pozvani morao je da potpiše za njega posebno odštampanu dostavnicu. Kada smo se prethodno sastali na dogovor da li da idemo ili da poziv odbijemo uz motivaciju ili bez nje, došla je poruka od rukovodstva NOP da treba ići, da bi se predusrela nova ustaška divljaštva, pošto je rukovodstvo NOP bilo već dobilo listu od 240 osoba koje je Luburić također osudio na vješanje. Osim toga, rukovodstvo NOP-a stavilo je u dužnost meni i Hamidu Kurbegoviću da na tom sastanku otvoreno zaprijetimo Luburiću opštim otporom u gradu, ako pokuša da izvrši bilo kakav sličan zločin u gradu. Kako se na listi među 240 lica, koja je Luburić osudio da se još javno povješaju, nalazilo i moje ime, Valter (Perić) mi je poslao Ferida Kulenovića s porukom da se odmah sklonim i sebe i porodicu, jer je bio dobio obavještenje da će me ustaše tu noć odvesti. Zajedno sa Feridom Kulenovićem, sve po uputstvu Valtera, našlo se lice kod koga ću se prikriti, a porodica je bila raspoređena u druge dvije kuće u gradu”, piše Softić.


Po naredbi Maksa Luburića na Marindvoru je naposredno pred kraj rata povješano 55 građana Sarajeva

Sve ovo dešavalo se pred sam slom NDH 1945. godine. Softić smatra da je na Luburićevu listu za vješanje dospio nakon što se oštro usprotivio ideji da ustaše grad Sarajevo prepuste četnicima i domobranima. Softić je ovaj događaj potanko opisao: “U martu 1945. godine, negdje pred sam slom NDH, mene je zamolio da ga posjetim u njegovu stanu Ljubo Vujina, direktor Direkcije pošta i telegrafa u Sarajevu. Pored svog civilnog položaja, Ljubo Vujina bio je i komandant grada Sarajeva, i u ustaškom pokretu veoma istaknuta ličnost, a imao je, govorilo se, i neke posebne direktne veze sa samim Pavelićem. Pošto mi je poručio da će imati da mi povjeri izuzetno važna saopštenja, i da će tražiti moju saglasnost za neke veoma važne odluke, zamolio sam Hamida Kurbegovića da zajednički posjetimo Vujinu. Jedno da bih imao svjedoka za taj susret, a drugo što sam znao da bi moje izjave, ako budem prinuđen da ih dajem, i Hamid Kurbegović odlučno podupro, kako je to bivalo i u ranijim sličnim slučajevima. Tada nam je Ljubo Vujina priopštio da su linije snabdijevanja grada, koje nas povezuju sa prekosavskim teritorijem, ugrožene, i da se je radi toga komanda njemačkih oružanih snaga sporazumjela s vlastima NDH da se trupe njemačke, domobranske i ustaške, stacionirane u Sarajevu i oko Sarajeva, razmjeste duž željezničke pruge i glavnog druma Sarajevo - Brod, a da se u Sarajevo, koje će u takvom slučaju biti ugroženo od partizana, uvedu četnici pod komandom Draže Mihailovića, kojih je između Trnova i Vojkovića navodno bilo oko 20.000. Imajući u vidu sve one stravične pokolje, što ih četnici izvršiše nad mirnim, nezaštićenim i neboračkim muslimanskim stanovništvom, pretežno nad starcima, ženama i djecom u Foči, Čajniču, Goraždu, Rogatici, Višegradu i okolnim selima i naseljima, kao i u bosanskoj Krajini i u Sandžaku, a pogotovo moj sporazum s četničkom Komandom o obustavi bratoubilačke borbe između Srba i muslimana, sklopljen u jesen 1943. godine, iza kog je, do nekoliko dana naišao onaj svirepi pokolj muslimana u Višegradu, koji su četnici izvršili i neosvrćući se na taj sporazum, ja sam veoma energično i prijeteći suprotstavio se uvođenju četnika u grad, i izjavio da će muslimani Sarajeva, koji su dotle bili ilegalno nabavili sebi najnužnije oružje, potpomognuti od muslimana koji se nalaze u domobranskim jedinicama i jedinicama muslimanskih milicija iz bliže i dalje okoline Sarajeva, kao i muslimana iz obližnjih sela i gradova, koje ćemo alarmirati i tražiti da nam priteknu u pomoć, radije - pod cijenu svojih života, kao borci pružiti otpor ulasku četnika u Sarajevo negoli dopustiti da nas jednog po jednog kolju na pragovima naših pradjedovskih ognjišta. Energično sam još upozorio Vujinu da u tom opštem krkljancu, koji će neminovno nastati, neće moći ostati pošteđeni ni Hrvati katolici, stanovnici grada Sarajeva. Kada me i gospodin Hamid Kurbegović veoma odlučno i energično podupro, Ljubo Vujina, vidno prestrašen, izjavio je da se i sam ne slaže da se četnici uvedu u grad, i da će još istog dana avionom otputovati u Zagreb da i samog Pavelića privoli da se četnici ne puštaju u Sarajevo. Tako je i bilo.

Nekako neposredno iza ovog susreta sa Vujinom, dr. Josip Fleger, predstavnik HSS (Hrvatska seljačka stranka) u Sarajevu, pozvao je Kurbegovića i mene na sastanak i zatražio od nas privolu i saglasnost da u gradu, kao i po ostalim mjestima u Bosni i Hercegovini, po povlačenju ustaša, vlast preuzmu u svoje ruke domobrani i četnici, do uspostavljanja redovne vlasti. Iz istih razloga kao i u susretu s Vujinom, gospodin Kurbegović i ja suprotstavili smo se i tom pokušaju. Pogotovo jer smo već bili obaviješteni da je na zasjedanju kongresa Ravnogorskog pokreta bio donesen zaključak da se muslimani koji žive u Jugoslaviji, uporedo s dunavskim švabama, imaju uništiti, istrijebiti i iskorijeniti”.

Da je grad prepušten u ruke četnika vjerovatno u Sarajevu niti jedno muslimansko uho ne bi moglo, niti bi imalo kuda umaći njihovim kamama jer su svi prilazi gradu bili čuvani, a cijeli grad opasan bodljikavom žicom i bunkerima.

Najbolji je džihad reći istinu nasilniku

Nakon oslobođenja Sarajeva i ulaska partizana u grad, Mustafa Softić, ugledni musliman, gradonačelnik Sarajeva, saradnik NOP-a i samog Valtera Perića, osuđen je od komunističkih vlasti na pet godina prinudnog rada u Zenici. Nisu mu pomogla ni brojna svjedočenja o njegovoj časnoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. Nakon izlaska iz zatvora izgubio je pravo na penziju. Živio je u Kiseljaku na privatnom imanju i bavio se poljoprivredom.

Kako je sam naveo u svojim bilješkama, kroz život se vodio jednim hadisom u kojem dragi Pejgamber kaže: “Najbolji je džihad reći istinu kod nasilnika koji ima vlast.” Jedan od takvih primjera jeste i to da je tokom 70-ih godina prošlog stoljeća Softić kod socijalističkih vlasti u nekoliko navrata urgirao i tražio da se ispravi nepravda nanesena muslimanima oduzimanjem imovine, oduzimanjem vakufske imovine, imovine Islamske zajednice, da se muslimanima osigura ravnopravan tretman, da im se obezbijedi ravnopravno uživanje vjerskih i nacionalnih prava. Možda nije bilo koristi od toga, ali barem je bio od onih koji su imali snage da “kažu istinu kod nasilnika koji ima vlast”. Zbog odbijanja da se priključi Komunističkoj partiji, da zauzvrat dobije dobar posao u skladu sa iskustvom i obrazovanjem, smatrajući da partija nije mjesto za iskrenog i pobožnog muslimana, trpio je konstantne porodične svađe što je na kraju kulminiralo i razvodom braka. Umro je na svome imanju u Kiseljaku 1990. godine.