Bitka crnogorskih snaga protiv pripadnika bratstva Kalić odigrala se u junu 1877. godine u reonu sela Stožer koje se nalazi između Bijelog Polja i Pljevalja. Ova bitka je u historiografiji različito tumačena.

Prema tumačenju crnogorske historiografije događaj se odigrao na sljedeći način: U borbama koje su crnogorske snage vodile u okviru Veljeg rata, 5. juna 1877. jedno kombinovano odjeljenje iz sastava Poljsko-šaranskog bataljona, izvršilo je napad na selo Stožer sa namjerom da tamošnje muslimansko stanovništvo potisne i tako probije liniju koja je povezivala naselja pljevaljskog i bjelopoljskog kraja nastanjena većinskim muslimanskim stanovništvom.

Napad je osmišljen tako da su istovremeno napadnuti donjostožerski katuni u čijem reonu je poginuo Hasan-beg Hasanbegović i posada karaule osmanske vojske na Stožeru. Napad na karaulu je bio silovit i tom prilikom je zaplijenjeno oko 3.000 grla sitne i 1.000 grla krupne stoke. Sam knjaz Nikola Petrović je u svojim Memoarima zapisao da je tada poginula sva posada karaule na Stožeru, a da je „stara kuća Mušovića sa glave (je) poginula“.

Ovaj događaj od strane učesnika sa bošnjačke strane i onoga što su prenosili svojim potomcima, sasvim je drugačije opisan. Prema tom viđenju tri crnogorska bataljona su tokom noći 5. juna, napala na karaulu osmanske vojske na Gornjem Stožeru u kojoj je bilo svega pet vojnika i njihov zapovjednik, koji je odmah na početku napada uspio da pobjegne. Petorica vojnika to nijesu htjela učiniti, već su se zatvorili u karauli i pružali otpor sve do trenutka kad su bili savladani, odnosno zapaljeni u karauli.

Nakon toga Crnogorci su ušli u selo i opljačkali ga. Među ubijenima u selu bio je i Ago-beg stari, koji nije htio da napusti svoje ognjište. Fejzaga Kalić je u tom trenutku bio na konaku u Bijelom Polju kod hodže Gušmira. Reagovao je tako što je odmah krenuo iz Bijelog Polja i uspio doći u Donji Stožer prije upada crnogorskih snaga. Znajući da su crnogorske snage brojnije i spremne, morao se poslužiti ratnim lukavstvom. Zato je svoje sinove i ostale Kaliće rasporedio u klancu zvanom Đatlo, kuda je crnogorska vojska morala proći.

Jedan broj pripadnika bratstva (plemena) Kalića, kojih je prema jednima bilo 16, a prema drugima 24, je uspio da pruži junački otpor trima crnogorskim bataljonima kojima je komandovao Lazar Bošković. Otpor crnogorskim snagama se odigrao brzo i silovito tako da je Bošković zatražio od Fejzage Kalića da prestane sa uništavanjem njegove vojske. On je to prihvatio uz uslov da glave ubijenih Crnogoraca ostanu kod njih, kao i da se sva opljačkana stoka vrati vlasnicima.

U samom boju poginula su 72 Crnogorca, i Murat Kalić, sin Fejzagin. O ovom porazu crnogorskih snaga bio je odmah obaviješten bjelopoljski kajmekam, a potom i skopski valija, pa i centralna vlast u Istanbulu. Skopski valija je odmah nakon događaja obišao poprište bitke i bratstvo Kalića, među kojima je prvo odlikovao Orla Kalića i još neke njegove bratstvenike.