Likvidirala 309 nacista: Ljudmila Pavličenko bila je najbolja snajperistica svih vremena

Za Ljudmilu Pavličenko ubijanje nacista nije bilo komplikovano, a jedne je prilike kazala o svom poslu da je pri tome osjećala veliko zadovoljstvo kakvo osjeća lovac koji je ubio divlju zvijer.

Pavličenko nije bila običan vojnik. Bila je najuspješnija snajperistica u historiji, a kao pripadnica sovjetske armije tokom Drugog svetskog rata ubila je 309 nacista, od čega su 36 njih bili snajperisti, zbog čega su je prozvali Gospođica Smrt.

Postala je i javna ličnost, obišla je Sjevernu Ameriku i Britaniju, sprijateljila se s Eleanor Roosevelt i iskreno govorila o rodnoj ravnopravnosti, posebno kada joj je bilo dosta američkih novinara.

Pavličenko je rođena 12. jula 1916. godine u Biloj Cerkvi, selu blizu Kijeva, u Ukrajini, tada u sastavu Ruskog carstva. Kao djevojčica, bila je takmičarski nastrojena, a u ranim tinejdžerskim godinama preselila se sa roditeljima, državnim službenikom i učiteljicom, u Kijev. Nakon što je čula kako se sin njenog komšije hvali svojim streljačkim vještinama, pridružila se lokalnom streljačkom klubu.

˝Htjela sam da pokažem da djevojka može biti dobra (kao on), tako da sam mnogo vježbala˝, objasnila je kasnije.

Osim što je bila amaterski strijelac, tinejdžerka Pavličenko je radila u fabrici oružja. Sa oko 16 godina udala se za doktora i rodila sina Rostislava, ali je brak kratko trajao. Nastavila je da studira historiju na Kijevskom univerzitetu upisavši se od 1937. godine, uporedo se obučavajući za snajperistu.

Kada su njemačke snage napale Sovjetski Savez 1941. godine, Pavličenko se osjećala pozvanom na akciju. Napustila je školu u nadi da će se dobrovoljno prijaviti u 25. streljačku diviziju Crvene armije, no tu se pojavio problem. Bila je žena. U to vrijeme, žene su u sovjetskoj vojsci bile uglavnom potisnute u pomoćne uloge, a nikako u borbene.

Vojne vođe su prvobitno željele da Pavličenko bude medicinska sestra. Nakon nekoliko molbi, uspjela je da se pridruži kao snajperist. Međutim, nedostatak oružja značio je da je ona u početku pomagala kopati rovove.

˝Bilo je veoma frustrirajuće posmatrati tok bitke sa samo jednom granatom u ruci˝, zapisala je u svojim memoarima.

Kada joj je kolega, izranjavan gelerima, predao svoju pušku, Pavličenko je ustrijelila dva rumunska vojnika, čime je probila led, nakon čega su je, kasnije je napisala, drugovi prihvatili kao punopravnog snajperistu.

Pavličenko je postala jedna od preko 2000 sovjetskih strijelaca koji su se na kraju borili u Drugom svjetskom ratu (iako su žene vojnici i dalje bile samo dva posto ukupnog broja Crvene armije). Pavličenko je ubila stotine neprijateljskih boraca u Odesi, Moldaviji i Sevastopolju.

˝Pokosili smo Hitlerovce kao zrelo žito˝, objasnila je poslije.

Na kraju je unaprijeđena u narednika i poručnika, a provela je mjesece u borbi ubijajući izviđače, oficire i najmanje 36 neprijateljskih snajperista iz Njemačke i drugih zemalja Osovine.

Pavličenko je bila toliko odlučna da je čak ni strah od granate i višestruka ranjavanja nisu pokolebala. A, nije ni mito, ni korupcija. Naime, nakon što su njemački vojnici saznali za njenu streljačku vještinu, pokušali su da je okrenu protiv njene zemlje nudeći čokoladu i obećanje oficirskog čina u njemačkoj vojsci. Kada nije pala na to, zaprijetili su joj da će je raskomadati na 309 komada, što je njen broj potvrđenih ubistava. Ponuda ju je navodno oduševila, jer je značila da je njen broj bio nadaleko poznat, ali ni ovo nije uticalo na promjenu njene odluke.

Nakon što ju je geler pogodio u lice, u ljeto 1942. godine, vođe Crvene armije su je povukle iz borbe i dodijelili joj zadatak da obučava početnike snajperiste. Dobila je i drugu ulogu, ratne propagandistice.

Krajem 1942. Pavličenko je otputovala u Sjedinjene Američke Države kako bi podstakla podršku za slanje više američkih trupa u Evropu. Jedna od njenih prvih stanica bila je Bijela kuća, gdje je postala prvi sovjetski građanin koji ju je posjetio. Sastala se s predsjednikom Franklinom Rooseveltom i Eleanor Roosevelt, a snajperistica i prva dama su se dogovorile: Eleanor Roosevelt je pozvala Pavličenko na turneju po zemlji kako bi joj pričala o svojim iskustvima u borbi.

Govoreći preko prevodioca prisutnima koji su se ponekad brojali u hiljadama, Pavličenko je pričala o svom djetinjstvu i trijumfima.

˝Imam 25 godina i do sada sam ubila 309 fašističkih okupatora. Zar ne mislite, gospodo, da ste se predugo skrivali iza mojih leđa˝, rekla je jednoj grupi u Čikagu.

Američka štampa je, međutim, imala problem da Pavličenko shvati ozbiljno. Opisali su je kao ˝djevojku snajperisticu˝ i fokusirali se na njen fizički izgled, omalovažavajući njenu glomaznu zelenu vojnu uniformu i minimalnu šminku. Umjesto da su je pitali o njezinim vještinama rukovanja puškom, novinari su je ispitivali o laku za nokte, frizurama i da li se pripadnice sovjetske vojske mogu šminkati u borbi.

˝Ne postoji pravilo protiv toga. Ali, ko ima vremena da misli o nanošenju pudera kada je bitka u toku˝, odgovorila je.

Pavličenko su ubrzo dosadila pitanja.

˝Začuđena sam pitanjima koja mi postavljaju dopisnice i novinarke u Washingtonu. Zar ne znaju da je rat? Postavljali su mi glupa pitanja poput da li koristim puder, rumenilo i lak za nokte i da li uvijam kosu. Jedan novinar je čak kritikovao dužinu suknje moje uniforme, rekavši da u Americi žene nose kraće suknje i da u ovakvoj uniformi izgledam debelo.To me je naljutilo. Nosim svoju uniformu časno. Imam orden Lenjina na njoj. Bio je prekriven krvlju u borbi. Jasno se vidi da je kod Amerikanki važno da li nose svileni donji veš ispod uniforme, a šta uniforma znači, tek treba da nauče˝, kazala je jednom novinaru.

Upoređujući rodnu ravnopravnost u SAD-u i Sovjetskom Savezu, također je kazala prisutnima: „Sada (u SAD) na mene gledaju malo kao na kuriozitet, kao na temu za novinske naslove, za anegdote. U Sovjetskom Savezu na mene se gleda kao na građanina, kao na borca, kao na vojnika za svoju zemlju˝.

Pavličenko se na kraju vratila u Sovjetski Savez kako bi nastavila s obukom drugih snajperista, nakon što je splasnuo njen publicitet u Kanadi i Velikoj Britaniji.

Uprkos relativno privilegovanoj poziciji herojske figure, borila se s trajnim posljedicama svojih povreda i ličnim demonima: alkoholizmom, odnosno onim što bismo danas mogli nazvati posttraumatskim stresnim poremećajem uzrokovanim, između ostalog, i gubitkom voljenog partnera, Ukrajinca Alekseja Arkadjeviča Kiženka, koji je poginuo početkom 1942. godine na frontu, dok ga je ona držala u naručju. Više nikada nije pomislila ni na jednog drugog muškarca.

Kada se rat završio, Pavličenko je diplomirala historiju na Kijevskom univerzitetu i radila kao historičar za sovjetsku mornaricu. Godine 1957. ponovo se sastala sa Eleanor Roosevelt kada je bivša prva dama posjetila Moskvu i svratila do Pavličenko, u njen stan.

Dok je par u početku bio rezervisan zbog prisustva sovjetskog čuvara, Pavličenko je ubrzo pronašla izgovor da povuče Roosevelta u drugu prostoriju, a onda je navodno zagrlila bivšu prvu damu i prisjetile su se doživljaja od prije 15 godina.

Pavličenko je umrla u Moskvi 1974. godine u 58. godini. Sovjetski Savez joj je odao počast sa više medalja i dvije poštanske marke.

O njoj je 2015. snimljen zajednički ukrajinsko-ruski igrani film ˝Bitka za Sevastopolj˝, a njeni memoari ˝Gospođica smrt: Memoari Staljinovog snajperiste˝ prvi put su objavljeni su na engleskom 2018. godine. Pavličenko takođe živi u pjesmi Vudija Gatrija iz 1942. ˝Miss Pavlichenko˝, koja glasi:

Gospođica Pavličenko je poznata u slavnoj Rusiji,

Borba je tvoja igra,

Svijet će te voljeti za sva vremena,

300 nacista palo je od tvoje puške.