Premijer Benjamin Netanyahu i njegovi politički surogati već godinama pokušavaju ocrniti političke stranke predvođene Arapima u izraelskom parlamentu. Prikazali su ih kao petu kolonu, demonizirali političare lijevog centra koji bi sarađivali s njima i optuživali arapske birače za prevaru birača.

No nakon što su održani četvrti izraelski izbori u dvije godine, Netanyahu i izraelska opozicija opet su zaglibili bez jasne većine, pa se premijerovi saveznici potiho udvaraju Ujedinjenoj arapskoj listi, stranci poznatoj pod hebrejskom kratici Raam, koja je nakon glasanja proizašla kao potencijalna prevaga na vagi između dva bloka.

Sama ideja da stranka koju predvode Arapi može odrediti ko će biti sljedeći premijer označava prekretnicu u izraelskoj politici i za arapsku manjinu u zemlji, koja čini petinu stanovništva. Od nastanka Izraela stranke predvođene Arapima bile su marginalizirane u Parlamentu i izbjegavane kao potencijalni koalicijski partneri. Do danas niti jedna stranka koju predvode Arapi nikada nije učestvovala u koalicijskoj vladi.

No Netanyahu, koji se suočava s tri odvojena slučaja na sudu zbog korupcije, očajniji je nego ikad prije i želi zadržati vlast. Čini se da je sada voljan prekinuti tabu mada nie jasno šta njegova stranka Likud i njegovi desničarski koalicijski partneri misle o tome. Jedan istaknuti desničarski rabin već je tražio da se Raam ne uključuje u bilo kakvu koaliciju.

U središtu priče je Mansour Abbas, 46-godišnji šef Raama. Abbas je mjesecima radio na tome da pridobije Netanyahua, pozivajući ga da se pojavi na saslušanjima u njegovoj parlamentarnoj komisiji, podržavajući ga na parlamentarnim glasovima i rekavši novinarima da je spreman poslovati s premijerom.

U danima nakon izbora, Abbas se također sreo s Yairom Lapidom, vođom centrističke stranke Yesh Atid i glavnim Netanyahuovim rivalom.

Njegova spremnost da se politički sarađuje s obje strane Raamu je dao dodatni poticaj. Stranke koje predvode Arapi obično su smještene na krajnjem lijevom dijelu spektra. U izraelskom parlamentarnom sistemu stranke koje su ideološki dovoljno fleksibilne da se pridruže ili ljevičarskoj ili desničarskoj koaliciji mogu postaviti visoku cijenu za svoju podršku, uključujući i nlovac za projektesvojih birača.

"Ako mogu dobiti budžet i zakone od Netanyahua, zatšto je problem ako mu mogu pružiti ono što je potrebno?", kazao je Abbas gostujući na izraelskoj televiziji. Uoči glasanja 23. marta, takav je pristup potaknuo Abbasa da se odvoji od Zajedničke liste, saveza od tada pet a danas četiri  pretežno arapske partije koje su od 2015. bile treća frakcija u Parlamentu.

Izlazne ankete nakon glasanja 23. marta sugerirale su da Raam neće preći prag potreban za ulazak u Parlament, ali stranka je skupila dovoljno glasova za četiri mjesta u Parlamentu koji ima 120 zastupnika.

"Pobjeda Mansoura Abbasa je u tome što može biti kralj", tvrdi Afif Abu Much, kolumnist izraelskih novina Yedioth Ahronoth u razgovoru za Foreign Policy. “Abbas pokušava promijeniti položaj arapskih glasača u Izraelu. Kaže, ‘Neću automatski biti dio lijevog centra. Imam svoje ciljeve i želim ih provesti. Nisam u Bibijevom džepu i nisam dio lijevog centra."

Raamovo odvajanje od saveza stranaka koje predvode Arapi imalo je svoju cijenu, mnogi su se arapski izraelski glasači držali podalje od glasačke kutije, što je odražavalo frustraciju usitnjavanjem Zajedničke liste. Izlaznost među Arapima opala je za oko 15 postotnih bodova na nešto manje od 50 posto, izjavio je Arik Rudnitzky, istraživač Izraelskog instituta za demokratiju i Univerziteta u Tel Avivu, koji je citirao podatke izraelskog CIK-a. Kao rezultat, Raam i Zajednička lista kontrolirat će 10 mjesta u budućem parlamentu umjesto 15 mjesta koje je imala Zajednička lista imala.

„To je historijski paradoks. Kada arapske stranke imaju manje mjesta u Parlamentu, mogu napraviti promjenež”, rekao je Rudnitzky.

Kad je Zajednička lista bila treća po veličini stranka, Likud ju je lakše ciljao, demonizirao i delegitimirao što je čak i strankama lijevog centra otežalo razmišljanje o uključivanju te frakcije u bilo koju koaliciju, objasnio je Rudnitzky. Raam je u kampanji uglavnom šutio o spornom pitanju palestinske državnosti, usredotočujući se umjesto toga na konzervativne vrijednosti. “Ova manja stranka ne šteti nikome. Ne predstavljaju prijetnju sve dok odobravate budžete i poštujete njihovo nasljeđe“, dodao je.

Kampanja Raama odražavala je dugogodišnji trend među arapskim političarima, usredotočiti se na socioekonomske probleme, a ne na političke sporove sa jevrejskom većinom. Slogan stranke sadržavao je riječ "realizam", znak da se Raam namjeravao baviti svakodnevnim pitanjima, uključujući visoku stopu kriminala u arapskim zajednicama i frustracije mladih Arapa koji su nedovoljno zastupljeni u vladinoj birokratiji, rekao je Eran Singer, analitičar izraelskog Javnog servisa.

Naglasak na konzervativizmu, rekao je, pomogao je razlikovati Raam od ostatka Zajedničkog popisa, kojeg je napao kao previše liberalan i da podržava gej prava. Zapravo, Raamov vjerski konzervativizam mogao bi ga učiniti kompatibilnim s ultra-ortodoksnim strankama unutar Netanyahuove koalicije.

Čitavo vrijeme predizborne kampanje činilo se da Netanyahu postavlja temelje za mogućnost suradnje s Raamom. Premijer se nekoliko puta zaustavio u arapskim gradovima nastojeći ubosti koji glas, tvrdeći da je njegova vlada dodijelila najveće iznose javnog novca za poboljšanje infrastrukture u arapskim gradovima. Singer i drugi novinari njegov odnos prema Abbasu opisali su kao udvaranje.

Kad se tadašnji premijer Yitzhak Rabin oslanjao na glasove stranaka predvođenih Arapima u Parlamentu kako bi usvojio mirovni sporazum iz Osla s Palestincima 1990-ih, Netanyahu i druge političke osobe s desnice optužile su ga za narušavanje volje jevrejske većine.

Danas desničarske stranke, uključujući članove krajnje desničarske Religijske cionističke stranke, tvrde da neće biti u koaliciji sa strankom koju predvode Arapi. Bez te cionističke stranke Netanyahu ne može osigurati parlamentarnu većinu.