Nakon dvogodišnjeg oružanog sukoba u Etiopiji koji traje od 2020. godine, s kraćim periodima primirja koja su više puta prekršena, iznenada je najavljeno da je postignut sporazum o miru koji je ovih dana potpisan u Pretoriji. Ovaj konflikt britanski analitičar James Kare Lindsey s Univerziteta LSE u Londonu označava najbrutalnijim ratom današnjice, pored onog u Ukrajini izazvanog ruskim napadom. Na iznenađenje mnogih međunarodnih posmatrača, Vlada Etiopije postigla je sporazum o uspostavi mira s pobunjenicima u sjevernoj pokrajini Tigraj.

Mirovni sporazum rezultat je posredničkih pregovaračkih napora pod pokroviteljskom Afričke unije, glavne multilateralne afričke organizacije čije je sjedište u Adis Abebi, glavnom gradu Etiopije. Ključna ličnost koja je predsjedavala mirovnim procesom u ime Afričke unije bio je bivši predsjednik Nigerije Olusegun Obasanjo. Etiopija je jedna od najznačajnijih afričkih država, s drugom najvećom populacijom od 120 miliona stanovnika, nakon Nigerije, i ima stratešku ulogu na rogu Afrike, unatoč činjenice da nema direktan izlaz na Adenski zaljev. Etiopija je također afrička država koja nikad nije bila formalno kolonizirana od evropskih kolonijalnih sila, a s Liberijom, Egiptom i Južnom Afrikom učestvovala je u osnivanju organizacije Ujedinjenih nacija.

KONTROLA NAD PRIJESTOLNICOM POKRAJINE TIGRAJ

Jedan od uvjeta za stupanje na snagu mirovnog sporazuma jeste da pobunjeničke snage polože oružje u roku od mjesec kako bi legitimne etiopijske snage sigurnosti uspostavile kontrolu nad glavnim gradom Tigraja. Sporazum je odlučujuća pobjeda Vlade u Adis Abebi i njenog premijera Abija Ahmeda, afričkog državnika kojem je 2019. dodijeljena Nobelova nagrada za mir, zbog njegovih uspješnih napora koji su urodili uspostavljanjem mira između Etiopije i Eritreje, bivše etiopijske provincije koja je pedesetih godina prošlog stoljeća odlukom UN-a dodijeljena pod suverenitet Etiopije. Pomenuti mirovni sporazum potpisan je u Južnoj Africi i podrazumijeva potpuno razoružavanje pobunjenika u Tigraju, a tehničke detalje će dogovoriti vojni zapovjednici. Sporazum omogućuje etiopskim saveznim snagama da mirno preuzmu kontrolu nad prijestolnicom Tigraja, gradom Mekelle, što podrazumijeva uspostavu kontrole nad svim strateškim objektima i područjima u gradu i širom provincije. Premijer Ahmed trijumfalno je proglasio prethodnu vojnu pobjedu, označivši je historijskom. Iako je ovim mirovnim sporazumom spriječeno dalje krvoproliće, analitičari vjeruju da će on među populacijom Tigraja biti protumačen kao kapitulacija pred Adis Abebom. Okidač za početak oružanog sukoba koji je izbio početkom novembra 2020. bilo je održavanje provincijskih izbora mimo volje centralnih vlasti. Etnička grupa koja dominira provincijom Tigraj manjina je u Etiopiji. Najveća etnička skupina jesu pripadnici naroda Oromo a zatim Asmara, Somalijci i brojne druge etničke skupine i plemena koja čine Etiopiju kao federalnu zajednicu. Još je karakterističnije da su Tigrajci kao manjina u Etiopiji, odnosno njihova politička organizacija, Narodni front za oslobođenje Tigraja (TPLF) skoro tri decenije bili su dominantna vladajuća politička snaga u Etiopiji. TPLF je imao punu kontrolu nad Etiopskom vladom više od 27 godina. Do slabljenja i konačne marginalizacije TPLF-a došlo je 2018. nakon demokratskih izbora na kojim je Abiy Ahmed Ali, kršćanin koji pripada Oromo etničkoj grupi, izabran na čelo nove vlade u Adis Abebi.

Rat u Etiopiji uzrokovao je veliki broj žrtava i izazvao pomjeranje velikog broja stanovnika i katastrofu gladi i destrukcije, a postoje indicije da su počinjeni i brojni ratni zločini nad civilima. Mir je uspostavljen u pravom trenutku kako bi se izbjegla velika humanitarna katastrofa, koja je sve vrijeme trajanja ovog sukoba prijetila da ovaj strateški važan dio afričkog kontinenta sunovrati u perpetualni rat bez izgleda za dugoročnu normalizaciju. na dugi period. Pomenuti sukob oslabio je i unazadio Etiopiju, koja je do tada imala jednu od najdinamičnijih ekonomija i posijao sjeme secesionizma u ovoj pluralnoj i multietničkoj i tolerantnoj afričkoj državi koja ima posebnu historijsku, kulturnu i stratešku važnost u najkritičnijem dijelu afričkog kontinenta koji je važan kako za velike sile, tako i za regionalne države koje se bore za primat na afričkom kontinentu. Uspostavljanje mira također bi trebalo olakšati dostavu humanitarne pomoći, hrane i lijekova čiji je protok do tada bio blokiran i otežan uslijed intenziteta oružanog sukoba.

Oružani sukob u Etiopiji, iako građanski rat, kompliciraniji je nego što se na prvi pogled čini i u njemu nisu učestvovale samo snage centralne vlade i tigrajskih pobunjenika već i snage susjedne Eritreje u ulozi saveznika Abiya Ahmeda i njegove vlade u Adis Abebi. Predsjednik Eritreje godinama je u ideološkom i političkom sukobu s liderima TPLF-a i ovo je bila odlična prilika da zada posljednji udarac TPLF-u, s kojim je Eritreja ratovala tri decenije po proglašenju nezavisnosti. Štaviše, na račun eritrejske vojske dolaze optužbe za ratne zločine, masakre i silovanja tigrajske populacije. Međutim, eritrejski diktator Isaias Afewerki nije se javno oglasio povodom potpisivanja mira u Pretoriji. Da li će snage centralne vlade biti voljne i sposobne spriječiti Eritreju od njenog uplitanja u etiopski sukob, o tome je prerano i spekulirati.

STRATEŠKI POLOŽAJ ERITREJE U CRVENOM MORU

Otkako traje dvogodišnji sukob u Tigraju, Eritreja se značajno uplela u etiopsku politiku.
Postigavši nezavisnost nakon razornog 30-godišnjeg rata i referenduma koji je dobio ogromnu podršku za nezavisnosti, predsjednik Eritreje Isaias Afewerki uspostavio je diktaturu, a njegov režim vrši represiju nad političkim protivnicima. Analitičari smatraju da mu je rat u Etiopiji i savez s Abiyem Ahmedom pomogao da ojača svoju autokratsku vlast. Tome posebno doprinose dobri odnosi eritrejskog lidera s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskom Arabijom, ali još više s Kinom i Rusijom, što mu znatno olakšava poziciju budući da se nalazi pod američkim sankcijama. Položaj Eritreje u Crvenom moru strateška je zlatna koka za koju se nadmeću globalne i regionalne sile u svom pohodu na afričke resurse. Eritrejska luka Asab stavljena je na raspolaganje Abu Dhabiju za logističke potrebe u vezi s vojnim operacijama Emirata u Jemenu. Indikativno je također da je Eritreja na Generalnoj skupštini UN-a u martu 2022. podržala rusku agresiju na Ukrajinu, čak ponosno istaknuvši kako je to jedina afrička država koja je bezrezervno podržala Putinovu agresiju i invaziju Ukrajine. Antagonizirajući zapadne zemlje i UN, Eritreja se oslanja na Rusiju i Kinu u pogledu investicija koje osigurava učešćem u projektu Pojas i put te u naoružanju. Washington i druge zapadne sile stoga Eritreju vide kao najslabiju kariku te kao pijuna Kine i Rusije pogodnog za manipulaciju. Balansirajući sukobljene interese globalnih igrača, eritrejski diktator Afewerki osigurava svoj opstanak na vlasti. Zapad ga optužuje da radi protiv interesa svog naroda i suvereniteta Eritreje u korist vodećih američkih geopolitičkih protivnika Rusije i Kine, što mu na teret stavljaju i nekadašnji ključni ljudi Eritrejskog nacionalnog oslobodilačkog fronta (ENLF), koji mu posebno prigovaraju servilnost prema vladi u Adis Abebi, koja, navodno, ima ekspanzionističke ambicije kako bi imala pristup Crvenom moru, što zabrinjava građane Eritreje koji strahuju od posljedica navodne etiopske ekspanzionističke politike.

Pored učešća u etiopskom sukobu susjedne Eritreje koja graniči s Tigrajem na sjeveru zemlje, postoje i druge oružane paravojne formacije u Etiopiji, posebno snage Amhara populacije koje su ratovale na strani centralne vlade. Amhara je provincija koja ima dugogodišnji spor s pokrajinom Tigraj oko administrativnog razgraničenja unutar Etiopije koje je tigrajski TPLF djelimično okupirao. Predstavnici ove etničke skupine razočarani su jer nisu bili pozvani da učestvuju u pregovorima o miru, lamentirajući da, iako podržavaju mir, strahuju da bi mogli ostati uskraćeni za svoje teritorije. Bez udovoljavanja njihovim zahtjevima, postoji šansa da ponovo izbiju sukobi na granici dviju provincija. Mir će pomoći premijeru Abiyu Ahmedu Aliju da konsolidira svoju vlast u državi, ali postoji niz osjetljivih situacija u drugim provincijama, posebice u njegovoj provinciji Oromia i Somalijskoj regiji, gdje bi, posebno ako dođe do agitacije izvana, mogli izbiti novi oružani sukobi.

INTERESI WASHINGTONA

Zbog ranije odluke Etiopske vlade premijera Abiya Ahmeda da se vojnim sredstvima obračuna s pobunjenicima TPLF-a u Tigraju i tako, u savezu s Eritrejom, centralizira vlast u Etiopiji, kojoj još prijeti rizik od dezintegracije, američka administracija je etiopskog premijera i njegovu politiku preferiranja vojne sile ocijenila neprihvatljivom, iako ga je Washington ranije smatrao bliskim partnerom u borbi protiv ekstremizma u ovom za američke interese vitalno značajnom dijelu Afrike. Etiopija je donedavno bila drugi najveći primalac američke pomoći i važila je kao oslonac za očuvanje mira i stabilnosti u ovom turbulentnom dijelu Afrike. Američki odnos prema Abiyu Ahmedu preko noći se promijenio. Oštar odnos Washingtona prema politici Ahmedove Etiopske vlade pobudio je sumnje među njegovim pristašama i nekim analitičarima da Amerikanci pokušavaju kreirati okolnosti za svrgavanje s vlasti etiopskog premijera. Prije potpisivanja najnovijeg mirovnog sporazuma otvoreno se govorilo o mogućnosti promjene režima u Adis Abebi koje je, navodno, bila planirala Bidenova administracija, koristeći zapadne medijske narative o militarizmu, ratnim zločinima, opstrukciji dotoka humanitarne pomoći i lijekova, sve to pripisujući mu na teret. Amerikance se optuživalo i za navodno pružanje vojne podrške TPLF-u, bez obzira na činjenicu da su korijeni ove organizacije duboku uronjeni u marksističku ideologiju. To ne mora biti prepreka dobrih taktičkih odnosa TPLF-a s Washingtonom, kao što to nije problem u Siriji, gdje Amerikanci podržavaju ekstremiste terorističkog YPG-a, bliskog PKK-u, koji se bori protiv interesa američkog NATO saveznika Republike Türkiye.

TPLF je kao manjinska frakcija vladao Etiopijom od 1991. do 2018. godine. Neki su etiopski mediji američku politiku prema ovoj zemlji čak proglasili novim oblikom kolonizacije. Iako je Abiyeva vlada relativno inkluzivna i kulturološki osjetljiva, liberalna i umjerena, za razliku od ranijih vlada marksistički orijentiranog TPLF-a koje je karakterizirala politika torture, progona i represije, Abiy Ahmed se ipak zamjerio volji Washingtona.

Neki analitičari američki navodni animozitet prema Ahmedu pronalaze u navodnoj bliskosti nekih moćnih krugova i pojedinaca u Bidenovoj administraciji sa strukturama TPLF-a, iako je TPLF dobro poznat po naslijeđu političke represije, korupcije i politikama podjela i sukoba. TPLF se digao protiv Abiya Ahmeda i njegove vlade nakon što je ovaj etiopski lider sklopio mir sa susjednom Eritrejom, te zbog njegovih reformi vojske koje su rezultirale marginalizacijom političke koalicije kojom je ranije pune tri decenije dominirao TPLF. Pomoćnica američkog državnog sekretara za Afriku u State Departmentu Susan Rice svojevremeno je optužila etiopske snage za ratne zločine, a njen šef, državni sekretar Anthony Blinken za etničko čišćenje i sprečavanje dostave humanitarne pomoći ugroženim područjima, mada je Komisija za ljudska prava UN-a i Etiopije zaključila da za to ne postoji uporište i materijalni dokazi, da su sve strane u sukobu koristile seksualno nasilje, ali da nema dokaza o silovanju kao planiranom instrumentu vođenja rata.

ZATVARANJE OČIJU PRED MASOVNIM ZLOČINIMA

Čak i kad je Etiopska vlada unilateralno proglasila primirje i povukla svoje snage s teritorije Tigraja, američki dužnosnici su politiku centralne vlade ocjenjivali kao opsadu, ohrabrivši pobunjenike TPLF da ne prihvate primirje. Amerikancima se prigovara da su zažmirili kada su snage TPLF-a izvršile prodor na susjedne regije Amhara i Afar i u tom pohodu počinili masovne zločine, silovanje i pljačku, čak je i tada izostala osuda ovih postupaka u Washingtonu, navode kritičari američke politike prema Etiopiji. Američki su dužnosnici tada vršili pritisak na vladu u Adis Abebi da humanitarnu pomoć upućuje koridorima preko Sudana, iako je Sudan izrazito antagonistički nastrojen prema Abiyevoj vladi, te navodno tajno obučava i pruža utočište pobunjenicima TPLF-a. Abiy je preferirao Džibuti kao tranzitnu luku za dostavu humanitarne pomoći u Tigraz jer je duplo bliži (750 km udaljen od tigrajske prijestolnice Mekelle), a luka Port Sudan 1.300 km. Pored toga, Washington je izbore u Etiopiji održane 2018. proglasio samo djelimično demokratskim, štaviše lažiranim, pa je i to bio jedan od razloga zbog kojeg Etiopija nije bila pozvana na Bidenov samit o demokratiji u Washingtonu. Uslijed navedenih okolnosti, Washington je Adis Abebi uveo ekonomske sankcije i pokušao izolirati njenu centralnu vladu pod vodstvom premijera Abiya Ahmeda. Etiopski kritičari također optužuju Američku ambasadu u Adis Abebi da je navodno podržavala medijsku manipulaciju izvještajima o ratu na način pružanja psihološke podrške snagama TPLF-a, o čemu svjedoče vijesti CNN-a o tome kako su pobunjenici TPLF-a bili na samom rubu prijestolnice Adis Abeba, što uopće nije bio slučaj. Naređenja američkoj ratnoj mornarici da uplovi u vode afričkog roga radi evakuacije američkih građana kritičari također vide kao dio plana američkog ne samo psihološkog rata već pripreme terena za promjenu režima i svrgavanje vlade Abiya Ahmeda.

AFRIČKA RJEŠENJA ZA AFRIČKE PROBLEME

U ovom kolopletu kompleksnih dešavanja legitimno se nameće pitanje od ključnog značaja zašto su Amerikanci bili antagonistički nastrojeni prema Abiyu Ahmedu i politici njegove vlade. Osnovni razlog je za Amerikance neprihvatljiva Ahmedova bliskost s eritrejskim diktatorom Afewerkijem, čija je politika uperena protiv američkih strateških interesa u regiji. Iako ga se ne može tretirati većim diktatorom od egipatskog Al Sisija, eritrejski predsjednik se deklarativno zalaže za oslobađanje ove regije od “zapadnog kolonijalizma koji zapadne sile ostvaruju pomoću instrumenata finansijske pomoći i kredita”. Zbog svog otvorenog antizapadnog stava, eritrejski je lider nazvan đavolom roga Afrike. Postoji škola mišljenja koja tvrdi da se Amerikanci grčevito protive politici potencijalnog trilateralnog saveza Eritreje, Etiopije i Somalije, koje namjeravaju provesti integraciju regije u ekonomskom i vojnom pogledu. Amerikanci su osjetljivi na svaki oblik integracije izvan kontrole Washingtona, posebno u regiji gdje se direktno sudaraju interesi Washingtona, Pekinga, Moskve i Ankare. Još ozbiljniji razlog američke uznemirenosti jeste činjenica da je Abiy Ahmed odan ideologiji panafrikanizma koja zagovara kreiranje zajedničkog glasa i snažne platforme na planu društvenih i ekonomskih politika kako bi afričke zemlje mogle autonomno odlučivati o svojim prirodnim resursima i tako se zajednički suprotstaviti eksploataciji afričkih resursa od zapadnih i drugih poslovnih korporacija. Abiy Ahmed zagovara politiku koju najbolje ilustrira slogan “afrička rješenja za afričke probleme”. Sve gore navedeno iritira zapadne zemlje koje su počele pokazivati prezir prema etiopskom lideru Ahmedu. Etiopski lider smatra da svijet mora s Etiopijom razgovarati i surađivati kao s ravnopravnim partnerom, poštujući njen suverenitet i nacionalni ponos. Iako je svjestan enormne američke moći i utjecaja, Abiy Ahmed ne želi biti američki niti bilo čiji drugi pijun i za te ideale, kako je kazao, spreman je dati i svoj život. Sličnu politiku vodio je i svrgnuti bivši pakistanski premijer Imran Khan, na kojeg je nedavno pokušan atentat.

Očigledno je riječ o novom trendu i plejadi samostalnih političkih lidera zemalja tzv. trećeg svijeta, koji sve više pokazuju otpor prema američkoj hegemonističkoj politici. Analitičari dalje navode da je jedan od razloga za američki razlaz s Abiyem Ahmedom navodna odluka lidera Etiopije da znatno reducira i u konačnici čak prestane uvoziti žitarice i prihvatati pomoć u hrani od zapadnih zemalja u Etiopiju. Abiyeva vlada to namjerava postići revolucionarizirajući poljoprivredni sektor u cilju ostvarivanja sigurnosti hrane vlastitom proizvodnjom. On ne krije ni da želi veću kontrolu i bolje upravljanje rudnim i mineralnim resursima Etiopije, a Etiopiju želi transformirati u proizvodni centar za cijeli afrički kontinent. Sve je to alarmantno za američke korporacije, poljoprivredni sektor, humanitarnu industriju, medije koji su svi do jednog decenijama profitirali na jadu i bijedi Etiopije. Toliko je Etiopija bila medijski eksploatirana da je čak i u našem podneblju postala simbol za portretiranje gladi u Africi. S druge strane, kad razgovarate s Etiopljanima, reći će vam da je njihova kuhinja jedna od najpopularnijih u svijetu, a etiopska aviokompanija najveća i najuspješnija u Africi.

PONIŽAVANJE GLOBALNIH SILA

Kritičari zapadne politike u Africi tvrde kako je strategija Zapada usmjerena na kontinuirano držanje afričkih zemalja i naroda, posebno onih u Subsaharskoj Africi, Latinskoj Americi i Aziji, siromašnim, nerazvijenim, nestabilnim i ovisnim o zapadnim kreditima i humanitarnoj pomoći kako bi zapadne korporacije mogle eksploatirati mineralne i energetske resurse jer je samo tako moguće očuvati visoki standard života njihovih građana na Zapadu. Lider Etiopije Abiz Ahmed drži prema zapadu kritički usmjerenu školu mišljenja, u domenu međunarodne političke ekonomije, i usmjerio je politiku svoje vlade u cilju eliminacije posljedica globalne ekonomske nejednakosti i nepravde. Takva politika crveni je alarm za globalne zapadne korporacije koje imaju odlučujući utjecaj na politiku Bijele kuće i drugih centara moći na zapadu.

Unatoč svemu, jasno je da je američka politika itekako utjecala na potpisivanje mira u Etiopiji. Bidenova je administracija insistirala na postizanju kompromisa između vlade i TPLF-a u Tigraju. Da li će uslijediti i relaksacija sankcija uvedenih Etiopiji, još nije jasno. Jedan od kamena spoticanja jeste i sukob Etiopije s jedne i Egipta i Sudana s druge strane oko finalizacije Renesansne brane u Etiopiji. Riječ je o najvećem hidroenergetskom postrojenju u Africi koje je uspjela izgraditi relativno siromašna afrička država, bez zapadne pomoći i kreditiranja. Ovaj monumentalni poduhvat sam po sebi alarmantan je za zapad jer se može uzeti kao opasan presedan za ostatak Afrike i poslužiti kao inspiracija drugim zemljama. Naravno, etiopijska brana za Egipat predstavlja ekonomsku katastrofu i logično je da se Kairo protiv toga pobunio. Američka administracija bivšeg predsjednika Trumpa stoga je insistirala da Etiopija mora da se zaduži kod zapadnih institucija kako bi osigurala kompenzacijska sredstva da Egiptu isplati odštetu za posljedice koje će imati u tom procesu. Milijarde dolara trebalo je da osigura Svjetska banka i američke institucije. Abiy Ahmed se tome suprotstavio insistirajući da pregovaračke procese vodi Afrička unija, a Amerikanci i Evropljani mogu imati samo ulogu posmatrača. Svojim postupcima neovisnog lidera Abiy Ahmed je ponizio svjetske sile.

SAD je posebno zabrinuta zbog utjecaja Kine na Etiopiju i Afrički rog. Kina je investirala znatna sredstva u infrastrukturu, tehnologiju i industriju Etiopije. Zainteresirana je i za moreuz Bab el-Mandeb, koji čini vitalnu stratešku vezu na pomorskom trgovačkom putu koji se proteže od Jemena na Arapskom poluotoku do Džibutija i Eritreje na Rogu Afrike. Washington kontrolu ovog tjesnaca vidi kao sredstvo kojim može osigurati dominaciju u Rogu Afrike. To iz dana u dan postaje sve teže zbog jakog prisustva konkurentskih sila, uključujući Kinu, zemlje Perzijskog zaljeva, Rusije, ali i Republike Türkiye, koja je posebno u Somaliji ostvarila najveći uspjeh i pozicionirala se kao primjer poželjnog i pouzdanog partnera afričkih zemalja koji ne teži eksploataciji već uvodi princip uravnotežene koristi i prosperiteta. Zbog toga oružani sukob u Etiopiji treba razumjeti i kao stanoviti proxy rat između SAD-a i njegovih konkurenata koji su odlučili da dokažu da je moguća i drugačija Afrika.