Sead Begović veseli je „enfant terrible“ bošnjačke poezije „između dviju udobnosti“. Veselost te „neprilike“, u kome se obistinjuju oslobođeni duh igre i duh jezičke fantazije, nažalost, nema utjecaj na pjesništvo bosanskoga jezika koji bi bio srazmjeran vrijednosti Begovićeve poezije. To nam opet dovoljno indikativno govori o Begoviću i njegovoj poetskoj savremenosti, a pogotovu o pjesnikovom ekskluzivnom tretmanu jezika i pjesničkih tema, sasvim izvan gotovo tradicijskih tokova, i o statusu takvih poetskih projekata u tradicijom kodificiranom sistemu pjesničke imaginacije.

Ova u osnovi neoegzistencijalistička poetika možda ponajbolje pokazuje dvojnost identiteta kojom je njegova koža bila zašivena za njegovu dušu.

Begović je izabrao pjevanje s pozicije osviještene margine i potpuno je svjesno odlagao ono što se u književno-historijskim razmatranjima uzima kao neminovno: prelazak s margina u centar, bez obzira na to da li centar smatrali njegovim rodnim Zagrebom ili otadžbinskim Sarajevom. Centar, međutim, nije pitanje pripadnosti ili vrijednosti, već pitanje ustaljenosti i policentričnosti jezičke prakse. S tog stanovišta Begovićeva poezija već je neko vrijeme u centru ili, da budem sasvim precizan, u jednom od centara, jer centar više nije jedan, što svakako znaju pomniji i ustrajniji pratioci i čitači i bošnjačkog i hrvatskog pjesništva.

Begovićevo pjesništvo ne posjeduje nikakve korozivne, prosvjetiteljske, uopće velikonaracijske ambicije, pa isto tako nije imalo namjeru da mijenja jezik na kome je nastajalo i razvijalo se. Begovićevo pjesništvo jednim je važnim dijelom nastajalo na dekonstrukciji snova i učinaka aktualnih ideologija i retorika i u poeziji i u življenoj stvarnosti (svakodnevlju). Otuda je status ovog pjesništva imanentan njegovim poetičkim osnovama i dometima.

Možda se pozicija „između dviju udobnosti“ čini subverzivnom upravo zato što pjesnik hoće da ostane neumješan. Bauk prošlih i aktualnih ideologija kao da se povukao pred kosim jezikom poezije Seada Begovića. Ivan Herceg zapisuje: „Zvekirom po čelu nalik je na igru lovice u kojoj čitatelj s užitkom sudjeluje jer hvata pjesnika u svojim pjesmovnim tumačenjima, a pjesnik mu uvijek iznova uspijeva pobjeći u novom nepredvidljivom smjeru. Begovićev lirski subjekt može, primjerice, biti nesputani hedonist, uveli Kazanova, skrušeni bogoispovjedac, srčani poštovatelj i protagonist različitih religijskih i kulturnih tradicija, žestoki puteni nasrtljivac, nježni suprug itd.“

Dakle, u Begovićevom pjesništvu igra pronalazi svoj libertanski smisao. Igra je govor čiji ishod nije lahko utvrditi: ona je i odgovor na implodirajuću civilizacijsku realnost koja se potrudila da izgubi oslonac i sada je, bez centra, postapokaliptično prisustvo postalo civilizacijska okolnost, dok logocentrična metafizika još uvijek koristi predapolitičku retoriku. Riječ je o osviještenoj poetičkoj igri koja ne napušta svoje neoavangardne i neoegzistencijalističke korijene. Pomjerena jezička realnost i duhovita mašta otkrivaju nam posebno igriv pjesnički Um.

 

Treba vidjeti gdje je što na svijetu

I onda prognan ljubiti zviježđa riječi

Koja su jedina naša mama...

(Riječi: jedina naša mama)

 

Begović ne govori o interpretaciji, već o saznajnom horizontu modernog čovjeka koji hoće da pročita svoj civilizacijski trenutak. S druge strane, poezija koja hotimično sebe stavlja po strani od pjesničke tradicije ne zahtijeva tradicijom visokoobrazovanog čitaoca i znalca evolucijskih veza, mada ga ne izbjegava, već oslobođenog čitaoca spremnog da uđe u polje uskomešanih strategija i multimedijskih i policentričnih jezičkih igara u kojima se prepliću kajkavski, čakavski, slovenski, hrvatski i bosanski jezički fundusi, koji, opet, tvore poetiku metajezičkog ispitivanja pjesmovnog bića. Dakle, suočavamo se s poezijom koja ne želi da se oslanja na tradicijsko pjesničko iskustvo, ali hoće da do iskustva pjesništva dođe neprestanim samopreispitivanjem iskustava svoga tvorca.

Pomno iščitavanje Begovićevog poetskog opusa otkriva, dobrim dijelom, svijet ispunjen prazninom i formama dezintegracije, kao i pojedinca koji je u takvom svijetu usamljen i napušten. Subjekt Begovićeve poezije ostao je sam sa sobom, zbog čega i dolazi do njegovih karakterističnih udvajanja i samorazilaženja. Da može komunicirati s drugima ili da može uspostaviti komunikaciju transcendentnog karaktera, biće ne bi ni moralo da se dijeli kako bi se nekim komuniciralo. Subjekt je sam u gradu i u prirodi koja se u ovoj poeziji uvijek javlja na rubovima grada, odnosno tamo gdje to zahtijeva logika ugroženog subjekta.

Stoga mi se čini prilično tačnom konstatacija Branka Maleša: „Begović naime upisuje Subjekt u tekst ali i u svijet pa su stoga načini gradnje poetskog teksta i pripadnoga novog smisla primjereni upravo tome – gdje i kamo autor smješta Subjekt (u potrazi za identitetom). Kad se autor upisuje u jezik, ili tekst kao jezik, tematski registar, koji dakako postoji, nije lako otkriti i imenovati (tekstualizam, npr., koji u prvoj, donekle i drugoj zbirci traga ljušteći semantičke naslage za izvornom erotičnošću, tj. Tijelom). Ako je pak Subjekt u nastojanju da dopre do sebe sama smješten u svijet, tematska se registracija lakše podaje dešifriranju (tematsko-motivski repertoar: obiteljska hijerarhija, otac kao autoritet zajednice, sin kao produžetak, ljubav kao oaza, domovina kao izbor poželjnog i jedinog mjesta). Subjekt-smješten-u-jeziku/tekstu u načelu ne oblikuje lako uočljivu tematsku registraciju, dok se Subjekt-u-svijetu koji se ljušti, dekomponira i dekonstruira u svom tematikom licu brže i lakše prepoznaje kao signal određene razgrađene zbilje...“

Takav prostor mjesto je paradoksalnog ukrštanja svjetske nesigurnosti i tekstualne strasti. U svijetu opsjednutom velikim pričama u rasponu od ideologoje i politike, do društvenih nužnosti historije, traženje prostora, kao mjesta subjektivnosti u kome biće neće biti u unutrašnjem raskolu ili će, makar, taj raskol moći pomiriti, javlja se kao dekonstrukcija svih takvih velikih priča uz koje nastoji zacijeliti okrutnost svakodnevlja. Traumatičnost svijeta se ne može izgovoriti, ona je neizreciva. Ono što se od toga može izreći ostaje nedovoljno da bi se kritička intonacija izjednačila s hologramskim ogledalom nutrine pojedinca u tom i takvom svijetu. Ono što ne mogu da učine u svijetu i sa svijetom pjesnici mogu da učine u jeziku i s jezikom, preispitivanjem osnova jezika i osnova individualiteta, kao i svog onog haosa malih i bezimenih drhtaja na kojim se zasnivaju i jezik i individualitet.

Pjesništvo Seada Begovića danas, pet godina nakon njegove smrti, ukazuje se kao paradigmatična matrica za rečena pomjeranja u poetički nehijerarhičnoj situaciji pisanja o savremenoj poeziji. Međutim, ono ne bi bilo paradigmatično zato što pokazuje u kom se pravcu uputio značajan dio savremene poezije, takvih pokazatelja danas ima sasvim dovoljno, koliko, prije svega, po svojoj vrijednosti. Na angažovani lirizam poezije Seada Begovića pažnju mora obratiti svaki čitalac savremene i hrvatske i bošnjačke poezije koji drži do sebe, i do najrelevantnijih postignuća iste.