Tuzlanski kanton vodeći je u Federaciji Bosne i Hercegovine po broju firmi koje se bave proizvodnjom namještaja i preradom drveta, a radi se o blizu šezdeset njih koje izrađuju namještaj, odnosno stotinu koje se bave preradom drveta. I jedne i druge pogađaju problemi koji se u najvećem obimu ogledaju u manjku sirovine i nedostatku radne snage. Uz sve navedeno, proizvođačima namještaja ekonomska situacija u Evropi ne ide u prilog jer je u prošloj godini zabilježen pad izvoza.
O tome šta najviše muči ove djelatnosti, razgovarali smo sa Suadom Selimovićem iz Kantonalne privredne komore Tuzla i Esadom Jakubovićem, predstavnikom kalesijskog „Izazova“.
Obojica u prvi plan ističu probleme u vezi s nabavkom sirovine, a iako je polovina teritorija ovog kantona prekrivena šumama, količine za proizvodnju nedovoljne su.
„Iako Tuzlanski kanton raspolaže s najvećim površinama kada su u pitanju šume, za ovako jaku i razvijenu industriju to nisu dovoljne količine sječe i sirovine, tako da naši drvoprerađivači vrlo često uvoze rezano drvo, građu i ono što im je potrebno. Najčešće uvoze iz Slovenije i Austrije i nešto malo iz Srbije, a najviše se uvozi daska“, objašnjava Selimović.
Jakubović ističe da ugovorena isporuka više skoro da i ne postoji i da se sirovine najvećim dijelom kupuju putem licitacija.
„Mi, generalno svi iz Bosne, poznati smo po proizvodnji od punog drveta i tako nas klasificiraju. Prva stvar je da se ne može ući u Javno preduzeće 'Šume TK'. Nema ugovorene isporuke i mislim da niko nema ugovor. Nikada ne znate šta ćete dobiti u ovom mjesecu. Većina proizvođača primorana je da i dasku i trupce nabavlja izvana pa ih režu i suše. Drugi problem je prodaja putem licitacija. Kada znate da npr. kubik hrasta košta pet stotina KM, pravite kalkulaciju na pet stotina KM, ali ovaj mjesec imate pet stotina KM, a već sljedeći neko digne cijenu na osam stotina KM i vi također morate platiti osam stotina KM kako biste došli do toga. U proteklih možda pola godine ja sam dobio u samo pet procenata redovno, a devedeset i pet posto putem licitacije“, navodi Jakubović.
On dodaje da se na nivou Federacije pokušala napraviti kategorizacija proizvođača u smislu da bi u prvoj klasi bili oni koji izvoze trupce, u drugom razredu su proizvođači rezane građe, treća klasa je sušena daska, četvrta lijepljene ploče...
„Te bi klase išle do osam, s tim da su na broju osam finalisti i oni bi imali prioritet. Znači, prvo se zadovolji broj osam pa onda ide ka dolje i, ako šta ostane za onog da izvozi, nije problem izvesti trupce ako ih ima. No, zbog određenih izuzetno jakih lobija, nismo uspjeli.“
Selimović navodi i podatke kojima Kantonalna komora raspolaže a koji pozivaju na ozbiljnost. Naime, u protekloj je godini zabilježen ukupan pad izvoza namještaja od 3,8 posto.
„Ono što je zabrinjavajuće jeste da je namještaj, koji je nekada u ukupnom izvozu drvne industrije odnosio četrdeset posto, sada pao na trideset i sedam posto, a ponovo imamo povećan izvoz drveta i rezane građe. Ove godine imamo značajan izvoz i drvenog uglja, cjepanica, drveta za ogrjev i svega onoga što bi bilo možda bolje da završi u prerađivačkoj industriji i dostigne veću vrijednost“, smatra Selimović.
Pad izvoza namještaja, objašnjava on, desio se usljed smanjene potražnje u Njemačkoj, zemlji u koju se najviše izvozi.
„Imamo izvoz masivnog i rezbarenog namještaja, ali on donekle spada i u umjetnost i ne učestvuje mnogo u odnosu vrijednosti spram pločastog i tapaciranog namještaja. Osim toga, mi nemamo podršku vlada za okupljanje mladih dizajnera koji bi fabrikama ponudili svoja rješenja. Naši talenti su cijenjeni u Evropi, ali ovdje im ne pružamo priliku, pogotovo u Tuzli i u Federaciji“, navodi Selimović.
I dok je njemačko tržište najveći kupac bh. namještaja, firma koju predstavlja Jakubović, a koja se bavi proizvodnjom namještaja srednje i više klase, najviše izvozi u Republiku Hrvatsku i on je, kaže, ponosan na to.
„Najveći smo izvoznik u Republiku Hrvatsku s našeg prostora i meni to imponuje. Nikada nismo htjeli raditi s velikim sistemima, poput nekih poznatih skandinavskih, jer oni vas pritišću, ograničavaju i upravljaju s vama. Ne treba dati previše proizvodnje jednom kupcu, jer ako vas on počne uslovljavati ili vas napusti, lakše se oporavite kada imate još kupaca. Inače, na nedavnom sastanku u Crnoj Gori bili su predstavnici brojnih firmi i svi se žale zbog pada izvoza. Nastupa recesija. Moramo tražiti i konstantno biti dobri s kvalitetom, rokovima isporuke, da je cijena adekvatna i da pratite trendove, ali i tehnologije. Ako to sve zadovoljavate i imate sreće, onda ćete i izvoziti. Vremenom se stječe povjerenje i poslije ide lakše. U prvih pet mjeseci mi imamo izvoz veći od sedamdeset posto i, da ne izvozimo, mi bismo propali. I većina firmi koje se bave proizvodnjom namještaja bi propala“, ističe Jakubović.
Pitanje radne snage nije zaobišlo ni ovu branšu.
„Izrazito se odražava u svim djelatnostima pa tako i kod nas koji radimo ovaj posao. Sve platite radniku, ali on neće da ostane. U mojoj proizvodnji, a slično je i u drugima, da biste dobili iole obučenog radnika, neophodno je da radi između tri do šest mjeseci, ali on s vama provede neko vrijeme i onda odlazi. Zatim vama treba još nekoliko mjeseci za osposobljavanje novog radnika“, navodi Jakubović, ali također ističe i primjere odanih radnika, koji u „Izazovu“ rade petnaest godina.
Dalje, nabraja on, problem su i određene carinske barijere.
„Sada je Hrvatska u Evropskoj uniji i šengenskoj zoni i to nas ograničava. Uglavnom opremamo objekte visoke klase: hotel, motel, restoran ili vilu, što uključuje i montažu i tu se javljaju poteškoće, zbog kojih plaćamo kazne“, dodaje.
Nedostatak subvencija
„Nedavno smo kupili robot-mašinu za lakiranje. Stara je osam godina i ovih je dana trebamo pustiti u pogon. Ta je mašina lakirala čuvene 'Scavolini' kuhinje u Italiji. Pitao sam prethodne vlasnike zašto prodaju mašinu i rekli su mi da im vlada njihove države daje grantove, gdje plaća ogromnu svotu, između osamdeset i devedeset procenata za nabavku novih strojeva. U Hrvatskoj to plaćaju sedamdeset do osamdeset procenata. Tu su privatni i javni sektor ravnopravni i bilo bi dobro da je i kod nas tako. Proizvođačima treba pomoći, jer pogledajte našu situaciju u Bosni i Hercegovini: Privatnici, konkretno mi, izmiruju poreze i pune budžete, a istovremeno neka velika javna preduzeća imaju milionska dugovanja a troše naš novac. I njih se štiti! Onom ko radi treba pomoći, a gdje se tone godinama treba proglasiti stečaj, vidjeti šta i kako dalje da se radi kako bi se pomoglo i tim zaposlenicima. Ne možete raditi reorganizaciju i smanjivati broj radnih mjesta npr. radnika u rudarskim jamama, nauštrb zaposlenih u administraciji.“
Naš sagovornik navodi da se pad izvoza još uvijek ne osjeti u većoj mjeri, no na vrijeme treba reagirati.
„Ako recesija krene, popadat ćemo svi. S prodajom na domaćem tržištu od nas nema ništa. Trenutno zapošljavamo oko stotinu i pedeset radnika, a ako izvoz stane, bit će nam dovoljno dvadeset“, zaključuje Jakubović.
