Uranjajući u ledene vode koje okružuju Skandinaviju, ronioci Jonas Dahm i Carl Douglas traže brodove davno izgubljene u okeanu, a nazivaju ih ˝brodovima duhova˝ Baltičkog mora. Dahm i Douglas su ljubitelji historije i dugogodišnji prijatelji koji su oko 25 godina svog života posvetili ronjenju i istraživanju olupina.
Dok su mnoga plovila na dnu vijekovima i obložena su školjkama, neka su u izuzetno dobrom stanju zbog efekata konzerviranja hladnih temperatura vode.
Prilikom ronjenja, Dahm snima zadivljujuće fotografije. Netaknut brodski namještaj, detaljna unutrašnja zidna rezbarija i samo malo napuknuti brodski sat, prizori su koje je zatekao na morskom dnu.
Dahm i Douglas sate provode čitajući knjige i istražujući historiju olupina.
Izbor Dahmovih fotografija, popraćen s Douglasovim pisanim razmišljanjima, nalazi se u knjizi ˝Brodovi duhovi Baltičkog mora˝, koju je objavio švedski izdavač Bokförlaget Max Ström, piše CNN.
Baltičko more je stoljećima bilo centar pomorskih aktivnosti – od trgovine do pomorskih sukoba. Neizbježno, to znači dugu historiju brodova koji su nestali pod talasima. U knjizi, Douglas piše da postoje desetine hiljada netaknutih brodova potopljenih u vodenim dubinama Baltika. ˝Još ima mnogo onih koji još nisu pronađeni˝, kaže Dahm za CNN Travel. ˝Potencijalno bogatstvo dobro očuvanih olupina u Baltičkom moru čini ga domom najboljeg ronjenja na svijetu˝, dodaje Douglas.
Dahm i Douglas su se prvi put upoznali kasnih 1990-ih preko zajedničkih prijatelja ronilaca u Stockholmu, u Švedskoj. Dahm roni od tinejdžerske dobi, a tokom služenja vojnog roka usavršavao je svoje vještine podvodne fotografije.
Nasuprot tome, Douglas priznaje da je dugo izbjegavao okean.˝Bojao sam se vode, ali stvari koje plaše često takođe fasciniraju˝, kaže za CNN Travel. Nakon malo nagovaranja prijatelja, ipak je zaronio.
˝Poslije toga sam se navukao˝, kaže, priznajući da ga i dalje muči morska bolest na brodovima.
Svaka od Dahmovih fotografija okupana je živopisnom okeanskom nijansom, ali su ključni detalji također osvijetljeni.
U knjizi Douglas piše o tome kako ronioci koriste ˝mrak u svoju korist˝.
˝Cilj je balansiranje prirodnog svjetla s površine baterijskim svjetiljkama i pokrivanje što je više moguće mjesta olupine˝, kaže on.
Fotograf Dahm, koji koristi Nikon D850 i Fujifilm GFX 100s fotoaparate srednjeg formata, radi s drugim roniocima kako bi maksimalno povećao vrijeme provedeno pod morem.
˝Da bismo snimili velike širokougaone slike, ponekad su nam potrebna dva do tri ronioca koji rade zajedno, dok ja obično mogu sam snimati fotografije iz krupnog plana˝, objašnjava.
Osim svjetla, postoje i drugi izazovi povezani sa fotografiranjem olupina – hladnoća, naravno, i ponekad neprozirna vidljivost.
A tu su i dubine. Brodovi prikazani u knjizi potopljeni su čak 110 metara pod morem.
˝Na toj dubini nemate mnogo vremena da snimite fotografije onako kako želite˝, kaže Dahm.
Douglas i Dahm planiraju putovanja na određena mjesta kako bi vidjeli određene brodove. Dobivaju savjete od lokalnih ribara, a ponekad idu stopama drugih ronilaca.
A, ponekad će se olupina gotovo nasumično pojaviti na njihovom ehosonderu. Dahm i Douglas vole provoditi vrijeme istražujući povijest svojih otkrića, posebno kada naiđu na anonimne brodove, čija je priča nepoznata.
Za Dahma, to je jedna od ovih misterioznijih olupina na koju su naišli i koju naziva porculanskom olupinom, jer je još uvijek dom blaga uključujući violine, glinene lule i džepne satove, a nekoliko predmeta napravljeno je od porculana.
˝Ne znamo kako se zove, zašto je potonuo niti kuda je krenuo. Sve što znamo je da je brod imao vrijedan teret i da nije stigao na odredište˝, kaže Dahm.
Dahm i Douglas paze da ne oštete olupine tokom svog istraživanja. Strastveni su zagovornici očuvanja mora i morskog života, a svakom mjestu na morskom dnu pristupaju s veoma mnogo poštovanja.
˝U mnogim slučajevima brodolomi su predstavljali katastrofe u kojima su ljudi izgubili živote pod strašnim okolnostima. Posjećujemo ove lokacije sa ogromnim poštovanjem i činimo to da odamo počast žrtvama i ispričamo priču o tome šta se dogodilo˝, naveo je Douglas, dodajući da je cilj fotografija da gledatelj ˝osjeti olupinu˝.
I dok ronioci vole da otkrivaju odgovore na pitanja u svojim istraživanjima, oni takođe prihvataju da nije svaka priča poznata i pronalaze nešto čudno zadovoljavajuće u tom nepoznatom.
˝Ponekad moramo da se pomirimo da nikada nećemo saznati punu historiju, ali ove misteriozne olupine same su po sebi također veoma privlačne˝, kaže Daglas.
