7,2. Gazi Husrev-begu, namjesniku bosanskom i mome dobrotvoru, prvi put sam poljubio ruku prije bitke na Mohaču u ljeto 1526. na uzvisini sa koje je sultan gledao boj, ondje na onom istom mjestu na kojem je poslije, u čast pobjede, budimski beglerbeg Miri-i alem Hasan-paša iskopao bunar i sagradio ljetnikovac, a onda, u oktobru 1529., nakon opsade Beča, bi mi rečeno da idem

u Bosna-saraj i da, između ostaloga, nadgledam gradnju džamije u koju ću, kada se zamorim ispisujući ove redove, otići klanjati namaz na koji prispijem; podne je minulo, pa će to biti, ili ikindija, ili akšam, ili jacija. Od tada pa do sada proteklo je četiri stotine i jedna godina. Husrev-begova džamija dovršena je 1530, a ja sam u zimu te godine počeo zamirati po deveti put u svom životu.

To moje stanje nagle, duboke starosti, prekinuto je i okončano čim sam ugledao hazreti Hidra. Znam dobro, pamtim, a imam i zapisano, da se to dogodilo 20. rebiul-ahira 937. po Hidžri, ili u nedjelju 11. decembra 1530. po miladu, nešto malo prije ikindije.

Ponovo mi se dogodilo ono što mi se, kao starcu, i to uvijek baš u samrtnom času, i do tada već osam puta događalo – ukazao mi se hazreti Hidr!

Gledam, hodam, spavam i jedem tako dugo, a da mi to nije ni dojadilo ni oteretilo, a tokom četiri i po hiljade godina života, bio sam darivan i iskustvom starca i saznanjima umirućeg. A da sam za sve to vrijeme samo jednom vidio Hidra, ta, vrijedilo bi živjeti toliko, iako bi El-Hidr uvijek odnekud iznikni i ostani samo nakratko, svaki put svega po nekoliko trenutaka. Pa ipak, isto tako kao što ne znam kada ću umrijeti, isto tako ne znam hoću li ga, čak i ako budem zamirao deseti put, ikad više opet vidjeti.

Te sam godine kupio kuću od jedne sirote, obudovjele, ali živahne starice muškog imena Hazbeg, koja se jadala što joj je kuća u klancu, na osami, podalje od šehera, a meni je baš to tada odgovaralo.

Kuća je bila mala, stisnuta uz jednu strmu liticu u gustoj šikari ponad Miljacke i omanjeg kamenog mosta na jedan luk, s bujnom baščom i strmom kaldrmisanom avlijom kroz koju je proticao potočić ne širi od raširene šake, zidana od ćerpiča, pokrivena šindrom, sa svega dvije prostorije, poluotvorenim tavanom, tijesnim hamamdžikom i skučenim podrumom više nalik na trap, ali okrečena, čista, pa iako oronula, kao da je svuda, i izvana i iznutra, neprekidno rukama milovana i tek onda takva meni dopanula.

20. rebiul-ahira 937., kada je moje ognjište pokrivao samo hladan pepeo, potok u avliji, upola zaleđen, tekao jedva čujan i kada mi se činilo da se pocrnjelo drveno šiše više moje glave spušta sve niže i niže, najednom me zabljesnu jarka svjetlost, nad mene se neko nadnese i u taj prvi mah nisam znao je li to po moju dušu došao Azrail, ili me opet zijareti hazreti Hidr.

– Esselamu alejkum! – reče prilika i ja razabrah da je to El-Hidr, a ne melek smrti.

– Alejkumu selam – odgovorih samo dahom i usnama.

– Hajde, Abdullahu Misri, ustani...! – reče El-Hidr.

Ali ja sam bio tako slab da se nisam mogao ni glasnuti ni pridići, a kamoli cio osoviti na noge.

Uto El-Hidr zauči ezan takva mekama da mi se sve kosti i koščice stadoše rastavljati, suze navriješe od ganuća i ja se polahko stanem pridizati; Hidr nije ni završio ezan, a ja sam već bio napolju i bosim stopalima gazio cjelac po avliji. Došavši do potoka udarcem pete razbijem tanku skramu leda, te hučno, vrela tijela, sav u pari, uzmem abdest, vratim u kuću, stanem na po koraka iza hazreti Hidra i tako otklanjamo ikindiju.

Nakon toga čekao sam da on ode, nestane, ali on osta, a domalo reče:

– Ako me primaš na sijelo, o Abdullahu, onda potakni malo tu vatru i dočekaj gosta onako kako je red.

Odmah stanem pribirati suho lišće, grančice i luč, te kresati kremen o kremen da iskrom zapalim trud i potpalim vatru, a to mi, začudo, lahko pođe za rukom: plamen suknu, obasja sobu, očas ubi studen u zraku, a domalo i nas dvojicu, i mene i El-Hidra, raskravi i ogrija.

– Sijelićemo sve dok sijelo potraje, a sijelo se ne prekida, ono se osipa, nije li tako? – reče El-Hidr i dodade: – Sijeldžija nekoliko puta najavljuje svoj odlazak i dugo se oprašta tako da nijednu od duša, koje su se srodile i zbližile tokom sijela, ne zaboli rastanak. Sjedićemo dogod budemo željeli, ako treba i do sabaha, pa nemoj srkletiti, nego sad, kad si zapalio vatru, prostri bošču, obori siniju i iznesi nešto da prezalogajimo!

I ja ga u svemu odmah hitro poslušah.

Teško je pogledom obuhvatiti Hidra. Njegov zeleni burnus s kapuljačom najprije je lebdio i njihao se kao sjenka kakva gusta zimzelena grma; kao da je svježe zelenilo nahrupilo u moju pustu i siromašnu izbu. I, u početku, dok sam bio usredsrijeđen na namaz, imao sam osjećaj da sam klanjao u hladu drveta raskošnih grana mlada lišća i jaka mirisa, koje je povremeno, čas jače čas slabije, njihao blag i ugodan povjetarac. A onda, kao da je zeleno platno, u koje je El-Hidr bio umotan, otežalo, sliježući se kao gusta mahovina i po njemu i po serdžadi na kojoj je još uvijek sjedio.

Cijela soba zamirisa baš kao da je bila posuta miskom, a jezičci u saksijama po zaleđenim prozorima, koji su ostali iza starice Hazbeg, a koje ja nisam ni zalijevao ni njegovao, razlistaše se, ozelenješe i procvjetaše u svim bojama kao usred ljeta.

Podstaknem vatru, okačim kotlić s vodom da pristavim čaj, žurno zamijesim tanku pogaču i gurnem je pod sač, a domalo se osmjelim da kakogod osmotrim i lice hazreti Hidra koje je bilo potpuno zaklonjeno u sjeni kapuljače kao u duboku zelenu fišeku, strahujući da će on svaki čas nestati; za sve to vrijeme on je mirno disao tik do mene, a ja sam samo povremeno, s trenutka na trenutak, mogao uočiti njegovu, kao od pamuka gustu bradu, iskričav pogled, snježnu čistoću bionjača, zagonetan osmijeh, vlažnu skramu punačkih usana, biseran bljesak zuba... nešto od njegova lica.

U početku sam u sebi ovako šaputao (kao da on i nije bio tu):

“Vidi, opet mi se hazreti Hidr ukazao, eto, živjeću još, pa: vidi, on to sa mnom govori, pa: vidi, to on sa mnom ostaje dulje nego dosad, pa: vidi, jede li on uistinu, ili to tek tako kaže...? Pije li, jer Ibn Asakir navodi od Hišama ibn Halida, on od El–Hasana ibn Jahja el-Hašenija, a on od Ibn Ruvada, da je rekao: ’Ilijas i Hidr svaki ramazan poste u El-Kudsu, svake godine obave hadždž i napiju se vode zemzem, što im je dovoljno do sljedeće godine.’ ”

“Zar će Hidr ostati sa mnom...?”, pitao sam se u čudu, potpuno nespreman za takav susret, te zbunjen i ushićen iznosio i trpao na sofru sve što god sam imao u mutvaku. A srećom, te godine, bio sam se dobro snabdio za dugu i studenu bosansku zimu.

I ja u hitnji iznesoh svega od svoje zimnice ne gledajući i ne birajući, i suhoga mesa i oraha i suhih šljiva i kiselih takiša i meda i bestilja i sira i luka, i sve to bez reda zgomilah na sofru kao da iznosim za desetericu, a ne za dvojicu.

Onda domalo, a sve u šutnji i krišom, stanem gledati kako to El-Hidr jede, jer me je baš to zanimalo. I vidjeh, kako god ja odlomim komad vruće pogače, tako ga odlomi i on, i kako god ja nožem odsiječem komad suhoga mesa, tako i on nožem odsiječe komad suhoga mesa, kako god ja umočim pogaču u bestilj, tako i on umoči pogaču u bestilj i sve ruku iskreće da se ne pokapa, kako god ja izvadim košpicu iz šljive, tako isto i on nekako izvadi košpicu iz šljive, kako god ja zdrobim orah, zdrobi ga i hazreti Hidr, ali kad sam malo bolje pogledao, svaki zalogaj koji bi El-Hidr uzeo i prinio ustima nestajao bi među njegovim prstima i prije nego što bi zinuo. A ne bi se reklo da je zalogaje baš oblaporno gutao! A ja sam pak jeo s takvim tekom kao da do tada nikad u životu ništa okusio nisam i svaki zalogaj mi je bio sladak da slađi ne može biti.

Za sve, što bi sa sofre uzeo, Hidr je pitao: ”A šta je ovo?” I čim bi dobio odgovor, podrobno bi, biranim riječima, hvalio odlike tog nimeta.

A kada ga, naposljetku, ponudih čajem, on ga najprije omirisa, srknu, a onda upita:

– Ovo je čaj od nekoliko vrsta trava! Od kojih...?

– E, to ti neću reći...!

El-Hidr se nasmija:

– Da nije od drveta vispubiš? – upita.

Po bosanskim brdima raste mnoštvo raznovrsnog ljekovitog bilja, a ja sam kao dobar poznavalac toga bilja, poučen svojim dugim iskustvom, umješno spravljao ukusne, razgaljujuće čajeve.

– Nećeš da kažeš?– upita Hidr ponovo.

– Neću...!

– E, onda da ja kažem tebi! – reče i svejednako se smijući pogodi od kojih sam trava skuhao čaj, kako se koja trava u nas zove, kada cvjeta, kada se bere, kakav joj je list, a kakav korijen, kako se suši, pa čak i to koje su s bosanskih, a koje s

hercegovačkih obronaka, a ispruživši dlan i šetajući palcem po stisnutim prstima, pokaza tačno koliko sam koje trave uzeo, sasuo u bakrač i prelio vrelom vodom.

Iako je šutnja, koja je potom nastala, bila tako ugodna da mi ne bi bilo mrsko da je potrajala zauvijek, hazreti Hidr odmah dometnu:

– Nemamo mi šta kriti jedan od drugoga i ti se, o Abdullahu, ne boj svojih misli. Odmori malo svoje srce ako ti se umorilo.

Odlomak iz romana „Vječnik“

Nedžad Ibrišimović (20. oktobar 1940, Sarajevo – 15. septembar 2011, Sarajevo) jedan je od najistaknutijih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih književnika. U trećoj godini života ostao je bez oca i s majkom odlazi u Žepče, gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. odlazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primijenjene umjetnosti, Odsjek za vajarstvo, i završava je 1961. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje se na studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. Bio je urednik u listovima Naši dani i Oslobođenje, jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1982. Od te godine do 2000. imao je deset samostalnih izložbi. Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost Život. Prevođen je na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski jezik. Nakon izlaska iz štampe djela Vječnik (2005), Društvo pisaca Bosne i Hercegovine kandidovalo ga je za Nobelovu nagradu.

Objavio je knjige:

Kuća zatvorenih vrata, 1964.

Najbolji časovničar na svijetu (radiodrama), 1967.

Pisac i njegova kreatura (radiodrama), 1968.

Zlatni most (radiodrama), 1968.

Ugursuz, 1968.

Karabeg, 1971.

Priče, 1972.

Glas koji je pukao o Egidiju (radiodrama), 1974.

Izvor (radiodrama), 1977.

Živo i mrtvo, 1978.

Zmaj od Bosne, 1980.

Car si ove hevte, 1980.

Šamili tubakovi, 1984.

Nakaza i vila, 1986.

Drame, 1988.

Kuća bez vrata i druge priče, 1989.

Braća i veziri, 1989.

Dva dana u Al-Akru, 1991.

Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, roman, Svjetlost, Sarajevo, 1992.

Vzkázání ze dna noci: literatura Bosny a Hercegoviny v obklíčení a vyhnanství / Kniha Adema Kahrimana..., Mladá fronta, Praha, 1995;

Zambaci moje duše, 1993.

Woland U Sarajevu, 2000.

Izabrana djela I - X. 2005.

Vječnik, 2005.

El-Hidrova knjiga, 2011.