Malo šta je bilo uzbudljivo kao popeti se na terasu zgrade Džidžikovac broj 15. Sam čin penjanja za mene klinca bila je neka vrsta malog poduhvata. Plašio sam se visine i na (našem) drugom spratu, a treći je već bio u rangu Himalaja. Od trećeg sprata uspinje se uskim stepenicama omeđenim metalnom ogradom do samog vrha stepeništa. Tu se nalaze vrata koja su nekada otključavana ogromnim zahrđalim ključem za koji je trebao oružani list. Do ključa terase nije bilo lako doći, jer čim bi ruka krenula prema mjestu za vješanje ključeva u hodniku, na staroj metalnoj vješalici za 300 kaputa, neko bi to primijetio i uslijedilo bi pitanje: “A šta ćeš na terasi?” Ruka bi se odmah kretala nazad, a ključ bi ostao na svom mjestu.

Ipak, dešavalo se da niko od starijih ne bi ništa primijetio pa bih nečujno uzeo ključ i krišom iza sebe zatvorio vrata stana. Stajao bih neko vrijeme u čarapama na bodljikavom otiraču i osluškivao zvukove. Da li neko možda silazi odozgo, otključava vrata, možda neko upravo prilazi zgradi? Onda je uslijedio brz trk po hladnom cementu sve do početka uskih stepenica. U strahu bih progurao glavu kroz gelendere i pljunuo u ambis haustora. Brojao koliko sekundi treba da pljuvačka padne, eventualno ciljao neki predmet koji se nalazio dolje. A onda bih se, prestravljen od uskih stepenica, dovukao nekako do vrata i s grimasom na licu pokušavao okrenuti teški ključ u bravi. Nekad bi vrata bila otvorena, što je značilo da je neko već gore, pa bih se brže-bolje vratio. A kada nije bilo nikoga, vrata bi se otvorila i puknuo bi veličanstveni pogleda na suncem okupani Trebević, jarka svjetlost okupala bi mračni i prašnjavi haustor.

Iskoračio bih nekoliko koraka do ograde terase i duboko udahnuo. Na momente mi se činilo da sam poletio, dotakao vrhove starih topola (kojih odavno nema). Ali čim bi pogled pao prema dolje, na dvorište i djecu koja se igraju u prašini, prepao bih se i ustuknuo.

Pogled bi zatim krenuo udesno, prema štrikovima punim svježe posteljine svih komšija iz zgrade. Zatrčavao sam se i licem probijao kroz svaki čaršaf. Bilo je to neko čudno, neopisivo zadovoljstvo. Morao sam paziti da šta ne oborim, da me to kasnije ne bi skupo koštalo.

Sljedeća stvar bile su štipaljke u staroj “Kraš” zahrđaloj metalnoj kutiji za bombone. S njima sam gađao raju koja se, kad bi primijetila da sam gore, trkom penjala da i oni uživaju u pogledu, u nekoj novoj avanturi. Nekada smo pravili padobrane od salveta i bacali ih, kasnije i papirne avione kojima bi zapalili krajeve, simulirali pogođene njemačke “štuke”. Brali bismo bobice iz žbunja i puhaljkama gađali sve što se kretalo. Idila bi trajala sve dok se na terasu ne bi popele teta Kadra ili teta Ziba, koje su nas tjerale jer smo im skakali po plafonu. Niko nije htio da se mnogo djece igra na terasi naše zgrade.

A onda sam slušao priče prethodnih generacija, koje su eksperimentirale na terasi. Jedne godine Mišo i Ahmet zafrkavali su se sa zračnom puškom, gađali golubove i vrapce, a onda je Ahmet spucao Mišu tik pored oka, pa je i toj igri došao kraj. Bojan se kasnije znao s nekom curom zatvoriti na terasi, bacali su klipove pojedenog kukuruza na nas koji smo igrali klikera.

Kad smo bili malo stariji i kad su nam dosadili klikeri, odlučili smo napraviti bend. Nazvali smo ga “Rock uragan”. Dido, Rogi i ja nismo imali nikakve instrumente osim dvije akustične gitare, tako da je Dido udarao razvaljenim ofingerima po kanti od polikolora. Na terasi smo pravili prve “probe” i uspjeli sastaviti pjesmu koja je išla ovako:



Kroz noć se probija zvuk.
Negdje smrdi luk.
Ajmo na Babin kuk.
Rijeka Piva teče, a naš stan kreče.
Cirkusanti su blijedi, a mi ne znamo šta nas slijedi.
Ali mi samo drndamo rok.
I idemo na svoj tok.
Hej, hej, rokeri u pogon!

Nakon tog “hita” napravili smo koncert na terasi. Po sebi smo pokačili bedževe “Energoinvesta” koje je moj stari skupljao, nismo imali druge. Zamišljali smo da su ispred nas stotine hiljada ljudi dok smo mlatili po žicama. I ostala djeca došla su vidjeti šta to lupamo. Vrtjeli smo svoj hit nekoliko puta ukrug dok nas nisu otjerali.

Mnogo godina poslije na terasu se dolazilo iz drugih razloga. Dječije igračke, svirku i ispuhivanje cepelina zamijenili si džointi i šprice za ubrizgavanje heroina. Pandemija narkomanije krajem osamdesetih bila je zahvatila Džidžikovac, rijetko ko je ostao pošteđen. Nakon što su komšije shvatile šta se gore dešava, stvar je brzo bila gotova, “djelatnosti” su se preselile drugdje.

Ubrzo nakon toga počeo je rat, pa tek onda nije bilo govora o izlasku na terasu. Jedan dan granata kalibra 105 mm spucala je u masivni dimnjak, ali nije eksplodirala. Ostala je zaglavljenja u zidu. Ljudi iz KDZ (kontradiverziona zaštita) namučili su se dok su je izvukli, a svi stanari zgrade morali su sići u podrum dok se stvar nije deaktivirala.

Prošle godine, kad sam bio u posjeti svojim prestarjelim roditeljima, popeo sam se gore da vidim šta ima. Dok sam se upinjao da bilo šta osjetim, namirišem, shvatio sam da je stare magije davno nestalo. Osjetio sam to. Grozničavo sam tražio pogledom nešto poznato, neko ime izrezbareno na ogradi, otisak na katranu, neki znak mladosti i razbibrige. Pogled na Covidom zaraženo Sarajevo nije davao nikakvu utjehu. Jedino je stara “Kraš” zahrđala metalna kutija za štipaljke i dalje bila tu. Držao sam je neko vrijeme u rukama i okretao prisjećajući se imena i likova koji su tu kutiju svakodnevno koristili. Stajao sam tu još neko vrijeme, zahrđao i nikakav, a onda se “strašnim” uskim stepenicama vratio odakle sam došao.