Godine 1997. francuski pisac Frédéric Beigbeder rekao je da “ljubav traje tri godine” u istoimenom romanu. Objasnio je da u prvoj godini zaljubljenosti novost vezu čini uzbudljivom, a ljubavni adrenalin tjera nas da previdimo navodne nedostatke drugoga. U drugoj godini strast se smanjuje. Manje je seksa i manje komunikacije, kao da ponestaje tema za razgovor. U trećem nastaju razlike, zbog čega se mnogi prekidaju ili se prilagođavaju. Sve to prema mišljenju i peru Beigbedera, koji baš i ne gleda optimistično na svijet i međuljudske odnose. Ali šta nam nauka govori o ovom pitanju?, pita se madridski El Pais.

Četvrt stoljeća nakon tog romana, neurolog Sara Teller razmatra ovo pitanje u svom eseju Neurocuídate. Među koktelima “lijekova” koji se oslobađaju zaljubljenošću je norepinefrin. Kako tvrdi dr. Teller, “to je jedan od onih hormona koje otpuštamo kada osjećamo stres. Ovo povećanje norepinefrina uzrokuje tahikardiju, palpitacije, povišeni krvni tlak, uzrokuje drhtanje ruku, povećava pozornost, seksualno uzbuđenje i može uzrokovati nesanicu.“

Ove bi fiziološke reakcije mogle objasniti zašto zaljubljeni ljudi pate od tjeskobe, pogotovo kada im osoba koja im okupira misli ne posvećuje dovoljno pažnje. Nauka je otkrila da ljubavnici imaju čak i visoku razinu kortizola, hormona stresa. “Budući da se mnogi od ovih simptoma opažaju u srcu, možda se zato kaže da se ljubav nalazi tamo, a ne u mozgu”, zaključuje autorica.

To što zaljubljenost ima ograničeno trajanje, stoga bi moglo biti čisto pitanje preživljavanja. Neko ko je ostao stalno zaljubljen promijenio bi mentalne sposobnosti i ne bi mogao normalno funkcionirati, što bi bilo štetno za njegov posao i druge aspekte njegovog života.

Prema antropologinji i biologinji Helen Fisher, između 12 i 15 mjeseci nakon početka zaljubljivanja, navala hormona opada, pa se mozak vraća normalnoj aktivnosti, dajući nam jasniju viziju onoga što imamo pred sobom. To ne mora nužno dovesti do apatije i distanciranja, kako je istakao Beigbeder, ali može ustupiti mjesto mirnijoj i održivijoj ljubavi.

 

Prije nego što se pređe na tu fazu, treba razmisliti o tome kako bi bilo živjeti "napušen" cijelo vrijeme od ljubavi, zanemarujući ostale stvari o kojima trebamo brinuti, izgubljeni u beskonačnom broju WhatsApp poruka i nekontroliranih hormona.

Svako je poznavao ljude navučene na "high" romantiku, zbog čega često mijenjaju partnere kako bi stalno iznova iskusili taj adrenalin. Međutim, osjećaju li se sretno i ispunjeno? Jesu li u miru sami sa sobom? Ili su poput narkomana koji traže svoj lijek za prolaznu ljubav? Vraćajući se neurologiji, nakon početnog tobogana, ako ostanemo pored iste osobe, biohemija mozga se ponovo mijenja. Kako se dopamin i norepinefrin smanjuju, prefrontalni korteks - korteks prosuđivanja - obnavlja svoju aktivnost i hipotalamus se smiruje, smanjujući proizvodnju hormona koji oslobađaju strast.

U ovoj zreloj fazi ljubavi jasno vidimo gdje smo i kakav dugoročni projekt želimo graditi. Ako par nastavi napredovati, oslobađa se oksitocin, koji se smatra hormonom povjerenja ili privrženosti, budući da se proizvodi kada smo u kontaktu s našim voljenima. Nauka tvrdi da se to događa čak i između pasa i njihovih vlasnika.

Kako strast ne bi splasnula, trebat ćemo održavati testosteron i dopamin u mozgu. Prvi je potaknut aktivnim seksualnim životom a što se tiče dopamina, hormona zadovoljstva, on se može povećati kada par zejedno radi uzbudljive stvari.