Nema doslovno niti jedne javne ličnosti koja je u proteklih nekoliko godina provjetrila svoj antibošnjački šovinizam a da mu članovi Naše stranke ili sama stranka nisu pružili javnu podršku. Danas je to šovinista Franjo Šarčević a jučer su bili mnogi drugi.

Metod je uvijek isti, problematična javna ličnost bi prvo javno demonstrirala govor mržnje, uslijedile bi reakcije zgrožene javnosti, gdje bi očekivano bilo psovki, uvreda ali i prijetnji od nekih pojedinaca, nakon čega bi šovinist počeo skvičati o tome kako je ugrožen. Tada na scenu stupaju organizacije poput Naše stranke, koje početni govor mržnje pojedinca spram cijele jedne zajednice, redovno bošnjačke, nazivaju “slobodom govora” ili “nepopularnim mišljenjem”, zahtijevaju da se dotični šovinista zaštiti te da se represivno djeluje spram njegovih kritičara, ne samo onih koji su zaista iznosili prijetnje nego doslovnih svih koji su se usudili kritizirati jer su time doprinijeli “atmosferi linča” i tome slično.

Da su u Našoj stranci konzistentni te da na gorespomenuti način nastupaju principijelno i u svakom slučaju, moglo bi ih se nazvati anarholiberalima, ali dosljednim i iskrenim anarholiberalima. No stvar je u tome što su našisti otvoreno selektivni te imaju jedan standard za one koji su im ideološki i politički bliski a sasvim drugi za neistomišljenike.

Tako će našisti šovinizam, govor mržnje, pa i javni linč usmjeren ka vrijednostima, grupama ili pojedincima koje ne podnose, braniti kao slobodu govora, dok će svako mišljenje ili objektivnu kritiku koja dolazi iz suprotnog tabora nazivati govorom mržnje i fašizmom koji treba zabraniti. Štaviše, u Našoj stranci spremni si i sami prakticirati javni linč, kako je to bilo u slučaju nekadašnje članice Naše stranke Enise Spahić. Nakon što je Spahićka napustila Našu stranku, revoltirani našisti objavili su na društvenim mrežama stranačko saopćenje koje se najbolje može opisati kao potjernica. U mafijaškom stilu objavili su sliku dojučerašnje vijećnice s nacrtanom krvavom rukom preko lica nazvavši je još i izdajicom i prevarantom!

Istovremeno našisti su spremni vrištavo i histerično tražiti da se ušutka, privede, zatvori... svako ko iznosi stavove koji im nisu po volji. Naročito ako je to kritika ličnosti koje iznose specifične našističke svjetonazore i političke postulate.

I to je sva suština našističkog branjenja Franje Šarčevića i njegovog govora mržnje. Šarčević je iznosio stavove kakve Naša stranka politički artikulira. Baš kako Šarčević proslavu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine naziva “islamizmom” a bošnjačko društvo u kojem djeca i omladina nose zastave i simbole pod kojim su njihovi očevi odbranili Bosnu i Hercegovinu “bolesnim”, tako su se i našisti svojevremeno, konkretno Sabina Ćudić, bunili jer se Dan Kantona Sarajevo obilježava “prisjećanjem na ratna dejstva” te “korištenjem ratnih zastava”.

Štaviše, svojevremeno se Amer Tikveša, stručni saradnik za medije i kandidat Naše stranke za vijećnika u Općinskom vijeću Novo Sarajevo na izborima 2008. godine, protivio što se termin Agresija upotrebljava na službenoj web-stranici Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, tvrdeći da “agresija na BiH nije pouzdan termin” i da se “karakter rata u BiH ne može još uvijek jednoznačno odrediti”. Tikveša je svojevremeno negirao i antifašistički karakter ratnog rukovodstva RBiH, nazivajući njegovo djelovanje pragmatičnom mimikrijom, pritom izmišljajući nekakvu “islamizaciju” Armije RBiH.

Slično je i u drugim pitanjima. Kako Šarčević pronalazi “bošnjački nacionalizam” u bilo kakvoj manifestaciji bošnjačkog patriotizma ili same manifestacije posebnosti, tako su isto i u Našoj stranci alergični na takve “pojave”. Prisjetimo se samo kako je Dino Mustafić, osnivač i bivši istaknuti član Naše stranke, i još jedan branitelj Šarčevićevog govora mržnje, tumačio današnju stvarnost, kada je izjavio kako “samo kultura može spriječiti da Sarajevo postane bošnjački mainstream”.

Sjetimo se i da je ideolog Naše stranke Tarik Haverić zagovarao te i dan danas zagovara promjenu bošnjačkog “kulturnog koda”, koji je, po njegovom mišljenju, glavni generator svih nesreća uslijed svoje imanentne “zaostalosti i primitivizma”. Pamtimo i to da je Sabina Ćudić svojevremeno instrukciju Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo o tome da se nastavni predmet treba zvati bosanskim nazvala “pravljenjem RS, samo na sarajevski način”.

Slično je i po pitanju Željka Komšića. Dok Šarčević psuje majku Komšićevim glasačima, nazivajući ih fašistima i pokvarenjacima, dotle je Naša stranka isturila, sada već zaboravljenog, Borišu Falatara kao protukandidata Komšiću kako bi pomogla kandidatu HDZ-a.

I tako dalje, i tome slično.

Ponovimo ono što smo u vezi s Našom strankom u Stavu napisali još prije šest godina, kada našisti, tada uskraćeni za pomoć Dine Konakovića i projekta NiP-a, još nisu bili u prilici demonstrirati svu snagu svoje antibošnjačke politike, jer nisu bili vlast: “Nevjerovatno je koliko se izjave i stavovi članova Naše stranke o nekim suštinskim pitanjima, poput prava na političko organiziranje i vlastiti jezik većinskog naroda među kojim djeluju, kulture i identiteta tog naroda, karaktera protekle Agresije i prirode Opsade grada u kojem su najaktivniji, uloge političkog rukovodstva RBiH i njegovih oružanih snaga itd., poklapaju sa stavovima najrigidnijih velikosrpskih i velikohrvatskih političkih predstavnika ili uopće bilo koga ko nastupa s pozicija antibošnjačkog šovinizma.”

Našistička odbrana antibošnjačkog šovinizima i govora mržnje trećih lica u funkciji je relativizacije njihove antibošnjačke i petokolonaške politike. Odbranom tuđeg verbalnog šovinizma brani se našistička veleizdajnička politika.