Prvi vjerodostojni zapisi bošnjačkih epskih pjesama potječu iz prvih decenija 18. st. Međutim, obilje povijesnih podataka svjedoči o bošnjačkim epskim pjesmama i u razdoblju od početka 16. do kraja 17. st. (o njihovom sadržaju, tematici, dužini, o sredinama u kojima su se pjevale). Epska tradicija o središnjoj ličnosti najstarijeg sloja bošnjačke epike, o Đerzelez Aliji, povijesnom Gurzu Ilyasu, ostavila je snažan pečat i dokaz o svom postojanju u drugoj polovini 15. st. - u djelu Ilyasovog savremenika Ibn Kemala, turskog pisca, hroničara (Historija dinastije Osmana).
Osnovna značajka bošnjačke epike, od samog početka njenog razvoja, u njenim je čvrstim vezama s drugim južnoslavenskim epikama. O tome svjedoči i podatak iz 1660. godine: turski pisac Evlija Čelebi nas obavještavao o bihaćkom kapetanu Mustaj-begu Ličkom, kao junaku o kojem su se u „herceštvu“ Nikole Zrinskog napajale zdravice i o kojem se pjevalo u sedam pjesama.
Podatke o bošnjačkoj epskoj tradiciji nude i bugarštice, pa i one koje su zabilježene u posljednjim decenijama 17. st. (zapisi dubrovačkog pjesnika Đure Matijaševića i Peraštanina Julija Balovića). Ove bugarštice čuvaju najraniju muslimansko-hrišćansku tradiciju o Mehmed-paši Sokoloviću, o Ali-paši Čengiću i drugim poznatim ličnostima.
Erlangenski rukopis donio je dio iz bošnjačke epske tradicije 17. st. To su pjesme s povijesnom tematikom. Usljed osobitosti uslova u kojima su bilježene, donesene su u necjelovitom obliku. O povijesnoj utemeljenosti bošnjačke epike, odnosno njenih junaka, svjedoči i Andrija Kačić-Miošić. U vrijeme kada je nepoznati zapisivač pjesama Erlangenskog rukopisa bilježio poeziju ovoga zbornika, prvi imenovani prenosioci muslimanskih epskih pjesama – Baba Alija i Jašar Šukrić iz Sarajeva – bili su istaknuti znalci i prenosioci razvijenih epskih pjesama, s urođenim smislom za upečatljivo saopštavanje; Baba Alija je sa svojom tamburom i u Dubrovniku, gdje su ga „naslikali“ (Bašeskija).
Rezultati istraživanja bošnjačke epske tradicije 16, 17. i 18. st. ukazuju, prije svega, na višestoljetnu opstojnost bošnjačke epske pjesme, pisala je naučnica Dženana Buturović. Posmatrana u svom historijskom razvoju, bošnjačka epska pjesma potvrđuje se kao južnoslavenska tvorevina, koja se oblikovala u posebnim društveno-političkim uvjetima Bosne osmanskog razdoblja. I epika Vukovih zbornika, a još više epska poezija iz Pjevanije Sime Milutinovića Sarajlije, te epske pjesme Jukić-Martićeve i Šunjićeve zbirke svjedoče o živim tokovima preplitanja epskih tradicija različitih etničkih grupacija muslimanske i hrišćanskih konfesija u 19. st.
Godine 1862. uz jednu pojedinost vezanu za pjesmu Šehović Osman Vuk donosi sljedeću bilješku: „Po svemu se vidi da su ovu pjesmu spjevali Srbi zakona turskoga.“ Ova bilješka i ranije obavještenje da je pjesmu zabilježio po kazivanju svoga oca Stefana predstavljaju nam i Vuka kao izvjestioca o kazivačima hrišćanima kao prenosiocima bošnjačkih epskih pjesama. Podatke istog tipa dugujemo M. Šunjiću, koji nam pjevača katolika predstavlja kao prenosioca bošnjačkih pjesama (Jakova Vukadina, koji prenosi pjesmu Ibre Posavljaka). Pojačan rad na sakupljanju bošnjačkih narodnih pjesama počinje šezdesetih godina 19. st. i traje pune četiri decenije, do kraja stoljeća.
Za oživljavanje ovog rada bitno je zanimanje samih Bošnjaka za vlastitu, nacionalnu kulturu, iz čega sljeduje i sakupljački rad Bošnjaka intelektualaca toga razdoblja, koji djeluju i pod utjecajem ideja Vuka Stefanovića Karadžića. O tome svjedoče saradnja i prijateljstvo Vuka Vrčevića i Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Tendencije kulturnog preporoda Bošnjaka sedamdesetih godina 19. st., s idejom narodnog bosanskog jezika, vezivale su se za određene, vlastite narodne pjesme (Mehmed Šakir Kurtćehajić, Salih Hadžihuseinović Muvekit). U tom vremenu nastala je Muvekitova zbirka bošnjačkih narodnih pjesama – danas, nažalost, zagubljena. Vrčevićeva zbirka bošnjačkih narodnih pjesama iz Hercegovine (1868, u rukopisu) i pjesme koje je sakupio F. Krauss (Smailagić Meho, Dubrovnik 1886. i dr.) prethodnica su, po vrijednosti, fondu bošnjačkih epskih pjesama koje su objavili u četiri toma Kosta Hormann (1888. i 1889) i Luka Marjanović (1888. i 1899).
Pjesme Hormannovog zbornika dijelom su, nesumnjivo, rezultat i ranije sakupljačke i prepisivačke tradicije među Bošnjacima i one snažno izražavaju predstavu o epskoj pjevačkoj zoni srednje Bosne. Ova zbirka, inače, pruža obilje podataka za sagledavanje geografije bošnjačke epike, a zajedno s pjesmama drugih zbirki, te onih iz rukopisnih arhivskih fondova, omogućuje da se odrede elementi (kriteriji) bitni za utemeljenje određenih kategorija tipova i oblika.
Po svojim odlikama i osobenostima bosanskobošnjačka epika određuje se kao stepen u razvoju epskog žanra kod južnoslavenskih i balkanskih naroda. Njene su značajke u njenom višestoljetnom trajanju, u njenoj samoniklosti, samosvojnosti, utemeljenosti na povijesnim zbivanjima te u njenom izražavanju u više tipova i oblika te što je uvjetovalo mogućnost njene podjele (pjesme o junacima Krajine, Krajišnicima, undjurske pjesme, pjesme crnogorsko-hercegovačkog tipa). Dužinu kao vrijednosnu kategoriju epske pjesme potvrdila je konačno muslimanska epika na čitavom Slovenskom Jugu.
Upravo zato što se bošnjačke epske pjesme po broju njima svojstvenih osobina izdvajaju u određene grupe i na taj način postaju kategorije određenih tipova pjesama, a u izvjesnim slučajevima imaju izuzetno naglašene oblikovne osobenosti – to one zaslužuju posebnu pažnju u studiju južnoslavenske epike, uvjerenja je bila dr. Dženana Buturović. Varijacije određenog tipa i oblika bošnjačke epske pjesme, vezane za omeđeni geografski prostor, često ukazuju na vezu sa starijom balkanskom tradicijom, pa rezultati istraživanja ovih primjera doprinose poznavanju osobenosti balkanske epike. Neki primjeri bošnjačkih epskih pjesama pokazuju i vezu epske pjesme kao žanra s proznim oblicima, posebno vezu s predanjem.
Prihvatanjem islama na samom kraju srednjeg vijeka od strane znatnog dijela slavenskog stanovništva nastupio je kvalitativno novi tok etničkog povezivanja, čime su ostvareni i novi uvjeti za izrastanje posebnosti bošnjačke epike na Balkanu, što se snažno izražava i u obliku bošnjačke narodne pjesme. Istovremeno, prihvatanja islama utjecalo je da se sačuvaju osobenosti epike predislamskog razdoblja, posebno u seoskim sredinama, kod stanovništva stočarskih područja, manje podložnog migracijama.
Među činiocima koji su bili od bitnog značaja za usmenu epiku Bošnjaka jesu i društveno-politički. Na sadržinu i tematiku bošnjačke epike, kao i na njene idejne stavove, bitno je utjecao položaj Bošnjaka u Osmanskom Carstvu. Bošnjaci su predstavljali značajan dio slavenskog stanovništva koje je prihvatalo religiju osmanskog osvajača. Pjesme polaze od njihove stvarnosti, koju odlikuju podjednako povlastice i obaveze. Svi južnoslavenski Bošnjaci u Osmanskom Carstvu po potrebi su vojnici, što je doprinijelo ratničkom obilježju najstarijih slojeva usmene epike Bošnjaka.
Preovladavao je tip krajišničke epike, tj. epike četovanja, mejdana, okršaja. Nova zajednička shvatanja i etički poticaji utjecali se na oblik pjesme, njenu strukturu – kompozicionu shemu. Najveći broj bošnjačkih epskih pjesama zabilježen je u drugoj polovini 19. st. i one nose pečat toga vremena, historijskog trenutka kada su se Bošnjaci našli u bespuću i sigurno znali da nemaju zajednički put s Osmanlijama, a Evropa im je kao i njihovim sunarodnjacima, ponudila okupaciju. Taj je činilac utjecao na duži vijek bošnjačke epske pjesme, pa i na njen daljnji razvitak.
Po broju specifičnih osobina izdvajaju se bošnjačke crnogorsko-hercegovačke pjesme s tematikom iz plemenskog života hercegovačkih i crnogorskih stočara. One su čvrsto izgrađenog oblika. Sva ostala poezija pojavljuje se u nizu varijacija i, šire gledano, predstavlja tip tzv. rasprostranjene epske pjesme. Alois Schmaus u svojoj raspravi Studije o krajinskoj epici, u okviru cjelokupne bošnjačke epske poezije, posmatrao je oblike najrazvijenijih epskih pjesama različitih kazivača Luke Marjanovića, pjesme koje su prošle značajnu Marjanovićevu redakciju i znatno manji broj pjesama iz Hormannove zbirke – kao izdvojivu cjelinu, i predočio ih kao posebnu poeziju krajinskog tipa i oblika. Poezija odgovara cjelini koju je Schmaus nazvao „mješoviti tip“. Rasprostranjeni tipovi i oblici epskih pjesama koje donosi Hormannova zbirka nastali su kao izraz višestoljetnog historijskog razvoja narativnog izraza na tlu Bosne i Hercegovine. Rezultat su vitalnih epskih prožimanja na gotovo čitavom bosanskohercegovačkom prostoru, pa i šire. Prvenstveno ih određuje tematika, sadržaj i distanca stvaraoca prema epskoj građi. Tu spadaju pjesme s jače naglašenim odražavanjem određenih historijskih događaja i zbivanja, pjesme o junacima s bosanskog krajišta (o Đerzelezu), te pjesme o ratnicima s mletačke i austrijske granice, poznatim Krajišnicima (o Mustaj-begu Ličkom, Tali Ličaninu, braći Hrnjicama i drugim); među njima su bojovnici iz svih krajeva bosanskog krajišta. Kao osnovna težnja u razvoju ove poezije ističe se obogaćivanje njenog sadržaja, usko u vezi s razvitkom etničkog bića južnoslavenskih Bošnjaka kroz njihovu historiju, od kraja XV do kraja XIX st.
Bošnjačka epska tradicija sačuvala je, preko predstavnika i pjevača viših krugova, dio srednjovjekovne bosanske feudalne tradicije. Ona se odslikava u tipu epske pjesme s razvijenom radnjom i nizom viteških obilježja. Znalci epike već su istakli da su starije feudalne crte bolje očuvane u bošnjačkoj nego u hrišćanskoj epici. Ispitivanje starije muslimanske bosanske epske tradicije pokazala su da je junak prvih muslimanskih pjesama vitez i plemić, a i kasniji protagonisti velikog broja pjesama su vitez lutalica i ratnik. Proučavanje bošnjačke epike Hormannove zbirke dovelo je do zaključka da su u određenom broju pjesama, koje su se njegovale u bošnjačkoj feudalnoj sredini, posebno istaknuti viteštvo, zaštitnički odnos prema ženi i odbrana časti. Neke su pjesme sačuvale i sjećanje na Bosnu „tužnu kraljevinu“. Sve to govori da bošnjačku epsku pjesmu odlikuje i naslanjanje na srednjovjekovnu bosansku tradiciju.
Prve ocjene značajki i osobenosti bošnjačke usmene epike dugujemo folkloristici i književnoj historiografiji. Njenu naučnu identifikaciju, najbolje ocjene o njoj, dugujemo Slovencu Matiji Murku, a zatim naučnicima neslavenskog, germanskog porijekla – Aloisu Schmausu, Gerhardu Gesemannu, Maximilianu Braunu i drugima. Novu dimenziju u njenim proučavanjima dali su američki naučnici Milman Parry i Albert B. Lord. A. B. Lord je dao čuvenu ocjenu njenog „konzervativizma“. Lord je dao čuvenu ocjenu značaja njenog „konzervatizma“. Lord u bošnjačkoj epici nalazi gradnju koja pruža odgovore na mnogobrojna neriješena pitanja epike i epa. Mitski sloj u ovoj epici, po Lordu, bitan je činilac njene samoniklosti i samosvojnosti. Po prisustvu toga sloja u njoj, kao i po njenoj strukturi, Lord ju je, cjelovitije od svih istraživača, odredio u odnosu na hrišćansku. Bošnjačka epika je, po Lordu, također, imala svojevrstan razvojni put, pa čuva i prenosi poetsko nasljeđe duboke prošlosti, a posjeduje razvijenu poetsku strukturu „koja istinski zaslužuje ime epike“. Lord je uz to iskazao na utjecaj turskih osvajanja na stil i leksiku balkanske epike i istovremeno skrenuo pažnju na dubinu promjena koje su nastale u tim novim uvjetima; epske formule, ističe Lord, odražavaju kulturnu, društvenu, vjersku i političku stvarnost svoga vremena. Obogaćivanje epskog stila „bilo je više nego samo u rječniku, mnogo svečane finoće i sjaja balkanske epike izgleda da je došlo s tursko-bošnjačkom kulturom“. Milman Parry i Albert B. Lord otkrili su epskog pjevača kao „pjevača priča“ iz Tradicije (The Singer of Tales). Najdarovitiji među takvim pjevačima bio je njihov pjevač iz Bijelog Polja Avdo Međedović, „prvi do Homera“. Pjesmom o Mehi Smailagiću on je pokazao da može da ispjeva pjesmu dužine epa i time najrječitije potvrdio ne samo svoju nego uopšte kreativnost epskog pjevača. Uz to je pokazao da je usmena tradicija Balkana bila tridesetih godina našega stoljeća još živa i životvorna.
Instrumenti koji prate pjevane tekstove bošnjačkih epskih pjesama jesu gusle i dvožična tambura. Gusle su rasprostranjen instrument u bošnjačkoj tradiciji koji koriste muslimanski pjevači za instrumentalnu pratnju prilikom izvođenja epskih pjesama, a dvožična tambura je osoben instrument bošnjačkih epskih pjevača zapadne Bosne. Rezultati svih ukupnih proučavanja i analiza pokazuju da bosanskobošnjačka epika u historijskom razvoju usmene epike na Balkanu predstavlja složenu i slojevitu epsku cjelinu.
