Almir Zalihić rođen je u Mostaru 1960. goidne. Objavljuje poeziju, prozu, esejistiku i književnu kritiku u listovima i časopisima od 1980. godine. Zastupljen je u antologijama, čitankama, panoramama i izborima književnog stvaralaštva. Uredio je i priredio na stotine knjiga drugih autora. Živi u Sarajevu i Brčkom.
Glavni je urednik izdavačke kuće Zalihica, te Agencije za izdavanje i prodaju knjiga Knjigoljubac. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Život, te nekoliko drugih časopisa. Član je Društva pisaca u Bosni i Hercegovini te Bošnjačkog društva pisaca i Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka. Nagrađivan je za književni i urednički rad. Za Stav govori o stanju u kulturi i novoosnovanom Bošnjačkom društvu pisaca čiji je prvi predsjednik.
STAV: Kakav je, danas, u javnom prostoru, položaj bošnjačke kulture, književnosti, bosanskog jezika?
ZALIHIĆ: Ideološko, kulturološko, te polje analoških referenci koje su aktualne na prostoru Bosne i Hercegovine obrazuju i potiču javni narativ u kome je i puko, najbezazlenije, nacionalno obilježavanje pisca postalo predmetom svojevrsnog prokazivanja iako je uloga književnosti u stvaranju nacionalne svijesti i čuvanja nacionalnog identiteta neosporno ogromna. Dakle, u aktualnom javnom diskursu postoje izrazite tendencije negiranja, relativiziranja i rastakanja nacionalnog bitka. Takav javni, aktualni trenutak Bošnjaci, a samim tim naši književnici i njihova književnost žive duže od jednog stoljeća, iako u svim relevantnim, univerzalnim enciklopedijama u svijetu, biografije pisaca zauzimaju i sadržajem i obimom najviše prostora.
Time je istaknuto da se pisci i književnost smatraju vrlo bitnim činiocima nacionalne tradicije i nacionalne kulturne baštine, a samim tim i svjetionicima svjetskog univerzalnog prosperitetnog uma. Tako se zaokružuje jedan egzistencijalni prostor od vanjskog prema unutrašnjem, od čovjeka u svijetu do svijeta u čovjeku i one vječite borbe ideje i materije, realnog i imaginarnog, esencije i egzistencije.
Svako etiketiranje nacionalnog ponosa, kao i pripisivanje mu onog što on ne sadrži u svom habitusu, znači ponižavanje, uvredu i prijetnju s nesagledivim posljedicama u budućnosti. Alarmantno je i pitanje kakvu ćemo ostavštinu predati idućim naraštajima, ako danas pristajemo na floskule-smicalice da je umjetnost anacionalna, da se mora okrenuti svjetskim trendovima i doktrinama, virtualnom čitatelju koji je politički i nacionalno indiferentan. Još su pogubnije aktualne floskule-smicalice, da isticanje bošnjačkog nacionalnog prefiksa znači rastakanje (formalno nepostojećeg) bosanskohercegovačkog identiteta, pa i državnosti. Ova vrsta smicalica vodi u dalje podjele, te marginalizaciju kako bošnjačke književne tradicije, tako i aktualne književne produkcije.
Ublažavanje i suprotstavljanje ovim tendencijama moguće je samo kroz institucionalno djelovanje, budući da u suvremenom dobu ni najsnažniji pojedinac ne može ostvariti značajniji utjecaj van institucija.
STAV: Imaju li Bošnjaci takvu vrstu institucija, ili ih je potrebno iznova osnivati?
ZALIHIĆ: Odgovor bi mogao biti: dijelom imaju, i tome što imaju moraju dati vremenom odgovarajuće impulse i impute. Nedostajuće institucije moraju osnivati. Danas je više nego ikad nužan novi bošnjački kulturni preporod, jer jedino on jača bosanskohercegovački.
STAV: Kolika je uloga književnosti u stvaranju, održanju i savremenom profiliranju nacionalnog identiteta?
ZALIHIĆ: Bez obzira na svu složenost i raznolikost mogućih odgovora, neporeciv je ogromni značaj književnosti u profiliranju nacionalne svijesti i čuvanja nacionalnog identiteta, pa tako i bošnjačkog. Nacionalna književnost svojevrstan je organizam koji ima vlastite, jedinstvene zakonitosti u kretanju i razvoju, koje donekle odstupaju od općeg razvoja književnosti; ona ima vlastitu specifičnu tradiciju, a stvara uz to i neku zasebnu književnu svijest i unutarnji sistem vrednota. Nacionalna književnost rezultat je složenog i dugog historijskog razvoja; ona znači visok stepen razvitka, ona je, najkraće rečeno, jezgro dugog pamćenja. I upravo to, pamćenje, omogućava interliterarne, interkulturalne, internacionalne kontakte i prisustvo, ravnopravnost i prožimanje.
Da bi bošnjačka književnost, a na sličan i istovjetan način i ostale oblasti kulture i umjetnosti mogle opstati u novom mileniju kao samostalan sistem, živ pulsirajući organizam, prijeko je potrebno suptilnije njegovati tradiciju, predano raditi na usavršavanju umjetničkih sredstava, razvijati forme i stvarati takvu kritiku koja prvenstveno ima u vidu estetiku i etiku i kao rezultat toga određeni sistem na kojem gradi vrijednosti. Razvijati sve to nije moguće u društvu koje se raspada i kojem nedostaju unutarnje snage kohezije, svijest i savjest. Povoljne uvjete održanja i jačanja nacionalne književnosti mogu stvarati i mogu osiguravati samo nacionalna društva novoga vijeka, na novim postulatima, s novim senzibilitetom, novom energijom i javnom vidljivošću. Možda ovo zvuči utopijski, možda je takvo mjesto u ovom trenutku nemoguće pronaći, ali ga je moguće stvoriti. To mjesto naše je pravo na bošnjačku kulturu.
STAV: Da li je to razlog osnivanja Bošnjačkog društva pisaca?
ZALIHIĆ: Potreba za osnivanjem Bošnjačkog društva pisaca stara je nekoliko decenija. Njegovo osnivanje odlagano je uslijed strepnji da će biti krivo shvaćeno i da bi, eventualno, moglo utjecati na rastakanja bosanskohercegovačkog kulturnog i političkog tkiva, te da bi to bio pandan udruženjima s nacionalnim predznakom kakva postoje u Rs-u i FBiH s hrvatskom većinom. Rastakanje bosanskohercegovačkog kulturnog i političkog tkiva kao argument za nepostojanje BDP-a isprazna je floskula-smicalica, dok postojanje BDP-a ne znači biti pandan u značenju simetrije s druga dva udruženja književnika. Iako, moram naglasiti, druga su se dva nacionalna udruženja književnika, u vakuumu naše neodlučnosti, izborila za status od posebne društvene važnosti u svojim sredinama.
Udruženje ovog tipa potrudit će se da bošnjačkom književniku i njegovom djelu omogući potrebnu vidljivost, te komparativno sagledavanje dosega, u smislu valoriziranja, analize, te očuvanja i veće prisutnosti bosanskog jezika kako na domaćoj javnoj sceni, tako i u zemljama trenutnog boravka naših pisaca. Bošnjački pisci, urednici, prevodioci, kritičari, publicisti, historičari, izdavači i drugi intelektualci kroz ovo udruženje težit će ostvarivanju zajedničkih profesionalnih i općih interesa, te zastupanju prava i slobode izražavanja svih komponenti vlastitog identiteta. Nijet nam je da ono bude kuća bitka u kojoj će se ugodno, svoji na svome, osjećati pisci iz Sandžaka (Srbije i Crne Gore), Makedonije, Hrvatske, Norveške, Švedske, Amerike i svih drugih zemalja u koje su ih okolnosti odvele. Bošnjački pisac nije posuda za sakupljanje bilo kakve nenormalne, opterećene psihologije, nacionalne i socijalne frustriranosti. Bošnjački pisac osjeća i živi u skladnom odnosu s drugim i drugačijim, s darovima Istoka i Zapada, ali i s nevoljama i mijenama koje otuda dolaze.
STAV: Šta slijedi nakon ozvaničenja postojanja Bošnjačkog društva pisaca?
ZALIHIĆ: Ovom je prilikom nužno reći nekoliko bitnih informacija. Društvo je osnovano 22. decembra 2022. godine u Sarajevu. Nakon toga je uslijedio jednogodišnji ustrajni rad na pripremama koje će olakšati rad i funkcioniranje BDP. Uloženo je u njega mnogo truda, energije, razgovora, profiliranja sadržaja i programa. BDP trenutno broji preko 50 članova. Taj bi broj bio i znatno veći da nije razumljivog, neću reći straha, već opreza, kod nekih pisaca, koji je uzrokovan u prethodno kazanim razlozima. Ima tu i nevjerice da se želi i može raditi na drukčijoj matrici od onih postojećih u esnafskim udruženjima istog tipa. No, vratimo se konkretnim stvarima. Službena veb-stranica Bošnjačkog društva pisaca (www.bdp.ba) je aktivna i na njoj možete pronaći sve relevantne podatke o članovima, te dio njihovih aktivnosti, knjige i tekstove o njihovim knjigama, također, aktualnosti iz književnog života. Bitan segment rada BDP svakako će biti izdavačka djelatnost. Početak obilježavamo časopisom za književnu praksu s pratećim portalom. Časopis smo nazvali „Subjekt“. U samom nazivu nalazi se dobar dio naših težnji i ciljeva. Veb-izdanje časopisa „Subjekt“ je već u funkciji (www.subjekt.ba), a printano izdanje očekujemo u januaru.
Neki od planiranih kapitalnih projekata u ovoj oblasti su antologije, leksikoni i enciklopedije te prijevodi bošnjačke književnosti na strane jezike. Portal www.bosnjaci.ba, koji smo zakupili pratit će sve ove aktivnosti i činiti ih transparentnim i dostupnim kako široj javnosti, tako i akademskoj zajednici.
Bošnjačko društvo pisaca ustanovilo je književnu nagradu „Nedžad Ibrišimović“.
Poseban segment naših aktivnosti činit će rad s dijasporom kroz čuvanje bosanskog jezika, te, nadamo se, razne škole bosanskog jezika i bošnjačke kulture, organiziranje radionica, manifestacija i tribina širom dijaspore (ako okolnosti dozvole, nužno je osnovati Dijasporni centar kao podorganizacijsku jedinicu). U takve projekte potrebno je uključivati i našu djecu iz manjeg entiteta te iz Hercegovine, gdje su dio ugrožene povratničke populacije.
Ne želim opterećivati čitateljstvo našim idejama, ima ih mnoštvo, pričekajmo realizaciju, pa ćemo lahko promovirati dostignuto. Previše je toga obećavano i najavljivano a da nikada nije ugledalo svjetlo dana, pa shvatite moj oprez i nelagodu. Od raznih hvalisavaca bilo je previše razmetanja i samopromocije, a premalo realizacije.
STAV: Kakve reakcije očekujete?
ZALIHIĆ: U svakom slučaju pozitivne. Odnosno, realiziranjem naših programa očekujemo da njihov značaj prepozna i podrži (primarno finansijski) društveno-politička zajednica i njezine oficijelne institucije koje se bave kulturom. U ovoj vrsti posla nema megalomanije, ali ima energije, znanja, sposobnosti i ljubavi. Vrlo smo svjesni mogućih konotacija, ali smo svjesni i višestrukosti odnosa nacionalne i regionalne pa i svjetske književnosti, spoznajemo dijalektiku njihova međusobnog upotpunjavanja i uvjetovanja, tendencija, poimanja pa i razvoja. Vrlo smo svjesni i aktualnog trenutka vlastite zbilje. Ili kako kaže prof. dr. Enes Duraković: „Sve književnohistorijske naracije rezultat su organiziranog kulturno-memorijskog samodefiniranja, kojem u stabilnim zajednicama i društvima kao potpora u pravilu stoje moćne institucije koje potiču, organiziraju, nadziru i promoviraju 'znanje o sebi i svojima' i u neprekidnim procesima kanonizacije i dekanonizacije uspostavljaju hijerarhijski uređenu, ali i historijski promjenjivu mapu kulturnih vrijednosti, ličnosti i djela nacionalne književnosti.“
Određena kašnjenja u samorefleksiji rezultat su izloženosti neprekidnom razaranju kulturnog i političkog identiteta. Taj proces traje, ili tinja, i danas u drugom desetljeću 21 milenija. Nužno je stoga uputiti se, bez nacionalromantičarskog zanosa, bez odricanja od vlastitih poetičkih, kulturnih i jezičkih posebnosti, s margine ka centru, ogledajući se u konkavnim i konveksnim ogledalima svih procesa koji slijede i koji su nužni.
