Halid Kadrić bošnjački je i bosanskohercegovački književnik vrlo bogatoga opusa. Ranije je bio poznat i priznat kao pisac za omladinu, kojoj je napisao romane Zelene jabuke, Mračni prolaz, Ferije, koje je dobilo svoje mjesto i u školskoj lektiri. Njegovo književno stvaranje posebno postaje prepoznatljivo s dvama kapitalnim djelima, historijskim romanima Dugo svitanje i Kobno raspuće.

Ova dva romana, napisana na preko 5.500 stranica, predstavljaju najobimnija književna djela ikada napisana na bosanskome jeziku. Pojedini su kritičari Kadriću zamjerali što u njegovim romanima ima „previše historije“, dok je akademik Ferid Muhić za njegov roman rekao da je to „knjiga koja je Bošnjacima bila prijeko potrebna, roman koji treba postati obavezna lektira za cijelu naciju, djelo koje treba pročitati svako ko želi shvatiti, objektivno i bez predrasuda ne samo noviju povijest Bosne, nego i suštinsku pravednost borbe Bošnjaka za nacionalnu i kulturnu emancipaciju, te proniknuti u autentičnu, izvornu plemenitost njihovog karaktera, plemenitost koja im je, još prije hiljadu godina, opravdano donijela naziv „Dobri Bošnjani“.

Dugo svitanje, roman koji donosi bošnjačku historiju 20. stoljeća, doživjelo je tri izdanja, dok će uskoro iz štampe izaći drugo izdanje Kobnog raspuća, koje u sebi sadrži 100 godina 19. stoljeća, opisujući najznačajnije historijske događaje, isprepletene životnim pričama bošnjačkih velikana toga vremena.

STAV. Vi ste ranije, kao mlađi književnik, uglavnom pisali za omladinu. Poznati su vaši romani Zelene jabuke, Ferije, Mračni prolaz i dr. Šta Vas je ponukalo da pišete historijske romane, kada ste već ušli u pozne godine života?

KADRIĆ: Pokrenule su me životne okolnosti. Ambijent i atmosfera su se suštinski promijenili. Promijenio se režim. To je snažno uticalo na me. Pošao sam od pretpostavke da je neophodnije posvetiti se „ozbiljnijim“ temama, zapravo zauzeti aktivan, odgovorniji pogled i odnos prema događajima i burnim društvenim promjenama. U školama smo katkad provodili takmičenja u znanju učenika. Frapantno me je takla činjenica da djeca nisu znala ništa o svom porijeklu („postali smo od Srba“) ili uzroku posljednjeg rata („Mi smo napali Srbe“), i, što je još tužnije, nastavu iz historije im je predavala Bošnjakinja. Šta sam mogao učiniti? Zaronio sam u arhive, muzeje, biblioteke, pravne spise..., uzeo olovku i pisao Dugo svitanje, koje je nastalo nakon 12 godina neprekidnog i teškog rada.

STAV: Velika je odgovornost i ogroman podvig pisati tako obimna književna, dakle umjetnička djela, koja su dosljedno zasnovana na historijskim činjenicama. Kako ste to postigli?

KADRIĆ: Obimnost je nastala iz prirode pristupa temi. Stoljeće, pogotovo u našim prilikama, prepuno je sudbonosnih zbivanja i promjena, uglavnom presudnih za opstanak zemlje i bošnjačkog naroda. Naša historija je bremenita ljudskim stradanjima i tragedijama, ali i žilavim otporima naših ljudi da se održe i ne klonu ni u fizičkom ni u duhovnom smislu. Činjenice, odnosno historija, u mojim romanima nisu okrznute ni i u jednom segmentu, ni u jednoj rečenici... Niko se još nije našao da ovo opovrgne.

STAV: Rođeni ste 1936. godine. Jeste li lično poznavali neke od junaka Dugog svitanja?

KADRIĆ: Da, više njih, ali je najznačajnije ime književnik Edhem Mulabdić. Upoznao sam ga krajem juna 1953. godine u Sarajevu, u njegovom stanu. Pritom mi je poklonio svoje „Zeleno busenje“, prvi bošnjački roman, u izdanju Matice Hrvatske. Imao sam sačuvanu tu knjigu do ovog rata, kada je, zajedno s cijelom mojom bibliotekom, uništena četničkom rukom, ali sam zapamtio tekst posvete: „Mladom gospodinu Halidu Kadriću na raskršću života koji nestaje i novog koji nastaje“. Slijedio je datum i potpis.

STAV. Prvi veliki historijski roman nazvali ste Dugo svitanje? Zašto?

KADRIĆ: Zato što narodi naše domovine, osobito Bošnjaci, jednako, rekao bih od pamtivijeka, trpe negativne strane uticaje, pritiske različite naravi, meta su različitih rušilačkih vanjskih sila, nikako da dočekaju rahatluk i serbezluk. Očajnički se nadaju i streme ka tome.

STAV: Je li nam svanulo?

KADRIĆ: Nažalost, moram ponoviti ono čime se Dugo svitanje završava: sada u Bosni i Hercegovini, sve što ima obilježje države, produkt je volje nesložne i nejedinstvene međunarodne zajednice, koja je, nažalost, agresore proizvela u mirotvorce, politički ih amnestirala, a ono malo garancija što ih je dala državi sada neumitno nestaje. Zemlja nema svog, demokratskog ustava, kojim bi osigurala svoj opstanak. Da stekne sigurnu budućnost, čekat će da prestanu mitovi o tri historije, budući da među njenim narodima postoje tri istine i tri različita interesa. Bošnjaci očekuju da im se komšije pokaju ili ograde za zlodjela za koja su upotrijebljeni i da ostanu svi zajedno živjeti u nepodijeljenoj zemlji; Srbi žele svoj entitet promaknuti u državu i otići, a Hrvati bi htjeli imati ono što imaju i Srbi ili njih vratiti na ono što sami imaju. Rat stoga ovdje nije završen, mir nije zaživio. Bit će završen kad većina Srba i Hrvata bude željela ovu zemlju, cjelovitu i suverenu, zajedništvo i slogu s drugima i drukčijima. Hoće li se to ikad desiti? Šta dotle? Dotle će zemlja nastaviti da čeka svanuće, okrvavljena, krhka, podijeljena, ogoljela, siromašna... Poput lijeka joj trebaju istina i pomirenje. Ako je izdaju njeni ljudi i ne izliječi se od depresije i agonije, vratit će se da ponovo proživi dvadeseti vijek.

STAV: Najavili ste drugo izdanje Kobnog raspuća, romana koji je obuhvatio 100 godina bošnjačke i bosanskohercegovačke historije 19. stoljeća? Na kakav je prijem kod čitalaca naišlo prvo izdanje ovog romana?

KADRIĆ: Veoma dobar, isti kao i onaj kod Dugog svitanja, koji je već imao tri izdanja. Strpljivim čitaocima ne smeta opširnost ovih romana, naprotiv, zadovoljni su što mogu na popularan način upoznati prošlost i činjenice koje određuju bit i karakter našeg identiteta. Romaneskni serijal „Kobno raspuće“ ima četiri knjige, svaka s oko 650 stranica, čiji su naslovi „Užarena zemlja“, „Zmajev let“, „Raskol“ i „Novo doba“.

STAV: Šta su kritičari rekli?

KADRIĆ: Pomno su analizirali romane. Njihove ocjene je spojio naš istaknuti književni kritičar, univerzitetski profesor doktor Muhidin Džanko u svom Izboru književnokritčkih tekstova pod naslovom „Historijski romani Halida Kadrića“. Uslijedilo je i društveno priznanje: Plaketa Bosanski stećak za doprinos u pamćenju bosanskohercegovačke prošlosti, kao i za afirmaciju Bosne i Hercegovine u zemlji i svijetu.

STAV: Nedžad Ibrišimović je kazao da je bošnjačka književnost odavno vapila za ovakvim romanom. Kako ste shvatili tu njegovu poruku?

ODGOVOR: Kao veliko priznanje, ali i njegovo vlastito zadovoljstvo budući da je i sam sve vrijeme svog umjetničkog rada gajio želju da napiše ovakvo djelo, no u toj namjeri zaustavljala ga je nevjerica da će uspjeti. Nedostajala mu je odlučnost. A vrijeme mu nije išlo naruku.

Ako mogu, kazat ću i jednu anegdotu o njemu. Nakon što sam završio pisanje, nametnulo se pitanje ko će rukopis pročitati i ocijeniti. Ko će potrošiti mjesece da bi pročitao dvije hiljade i sedamsto stranica, što po obimu čini deset-petnaest „običnih“ knjiga? To je milion riječi! Sjetim se da je prije nekoliko godina, u vrijeme dok je bio predsjednik Društva pisaca, Nedžad Ibrišimović jedne prilike na našem druženju kazao da se puno čitaju knjige koje ja pišem. Pomislim da će on htjeti ovu pročitati. Odem k njemu s rukopisom i kažem šta želim, a on će: „Što si donio četiri primjerka, dovoljan je jedan. „Jedan je naslov“, kažem, „jedna knjiga, ali su četiri toma. Preobimna jeste, ima dvije hiljade i sedamsto stranica, ali se s čitanjem ne mora žuriti. Važno joj je dati ocjenu, pa kad se stigne.“ „Štaaa?“ razvukao je iznenađen i smrknuo se kao noć: „Hoćeš da ja to čitam!? Ne pada mi na pamet! Morao bih ostaviti tolike svoje poslove, zanemariti obaveze, odložiti ono što već dugo čeka da uradim, pa to čitati. Nemam vremena za čitanje ni mnogo kraćih tekstova. Kako misliš da mogu čitati taj s hiljadu sedamsto stranica?“

„Nedžade“, ispravio sam ga, „nije hiljadu sedamsto, već dvije hiljade sedamsto“. „Eto! Eto vidiš!“, nastavio je nervozno. „Koji vrag te navede da takvo što radiš? To je besmislica, budalaština. Ti nisi normalan. Moram ti reći da nisi normalan.“ „Dobro“, popustio sam, „nisam normalan... Ali šta ću sad s romanom? Radio sam na njemu dvanaest godina. Hoću li ga sad baciti?“ On se zamisli, no to kratko potraja. Reče: „Ovako ćemo. Ja cijenim tvoj rad, ozbiljan si pisac. Dat ću potpis, neka se knjiga objavi. Ostavi prvi tom, prelistat ću ga da vidim o čemu se radi. No čitati neću. Čitati toliki tekst ne bih ni po koju cijenu!“

Vraćao sam se razočaran, potišten i zabrinut. Ovako kao Ibrišimović reći će svaki kritičar, historičar, svaki književni stručnjak. Propade dvanaest godina truda i rada! Sutradan, rano ujutro, zazvonio mi je telefon. Nedžad. „Halide“, rekao je, „donesi mi sve tomove romana. Hoću čitati Dugo svitanje.“ Pokupim tomove (tri i po kilograma težine) i s punom torbom odem „nesalomivom“ kritičaru. „Nedžade“, upitam ga, „kako to da sada hoćeš čitati knjigu?“ „Halide“, odgovorio je zadovoljno, „čim sam pročitao prvu rečenicu, znao sam da moram pročitati cio roman.“

STAV: Gdje je danas bošnjačka književnost?

ODGOVOR: Ona je tu, pisci postoje, knjige se pišu, čak više nego ikada prije, ali su nijeme i pasivne institucije koje je prate. Institut za književnost više i ne postoji, davno je ukinut. Ko će onda i kada valorizirati ta djela!? Stiče se dojam da su aktivniji i uspješniji naši pisci u dijaspori. Izgleda da se bošnjačka književnost dijelom preseljava u inostranstvo, a dijelom polahko umire. No, koga je briga za to! I zato očekujem puno od novoosnovanog Bošnjačkog društva pisaca. Bila bi to još jedna naša tragedija kada bi oni podbacili.