Po uzoru na evropske srednjovjekovne vladare, i bosanski su banovi širom zemlje imali svoje rezidencije i kancelarije kako bi lakše vršili vlast, odnosno, prije svega, jasno demonstrirali svoju vlast na svim teritorijama. Tako je Banja Luka u to vrijeme bila zvana Banovom Lukom, dakle jednim od sjedišta banske vlasti, iako je glavni grad bio u Moštrama, odnosno u gradu Visoki.
Na ovaj princip potrebno je ukazati radi opravdanog pitanja aktualnog trenutka i stanja kolektivne svijesti o bošnjačkom nacionalnom identitetu. Naime, ako znamo da su sve asocijacije i nacionalne institucije smještene u glavnom gradu, a po ostalim gradovima i područjima imaju različite forme supsidijarnog organiziranja, te princip vladanja bosanskih banova transponiramo na bošnjački identitetski aspekt, mogli bismo se, s pravom, upitati do koje je mjere radijacija ideja i koncepata doprla u tzv. provinciju i u kojem obliku. Posebno je to značajno ako znamo da se iz centra, dakle Sarajeva, kontinuirano emitiraju, kroz razne organizacijske oblike, počesto i kontradiktorni koncepti i teze o nacionalnom identitetu, njegovim sastavnicama i izvoru, počesto brkanjem pojmova nacije, države i naroda, uz svu nekonzistentnost koja zbunjuje i elitu, a kako tek neće narod.
Nakon održanih bošnjačkih sabora tokom i poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, pretpostavljalo se da je započela završna faza procesa nacionalne identifikacije i emancipacije na domaćem i međunarodnom planu bošnjačkog naroda, konačne nominacije i afirmacije njegova jezika, i to jednostavnim postupkom povrata, za vrijeme austrougarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom, ukinutih termina. Isto tako, smatralo se kako je u dobroj mjeri stasala historiografska scena koja će, znanstvenim instrumentarijem istraživati i dokazivati, a popularnim narativom podučavati istinitu, dakle ne samo neiskrivljenu i mitološku, već cjelovitu povijest bošnjačkog naroda i njegovog stasanja u transgraničnu naciju čija je matica u Bosni i Hercegovini.
Međutim, umjesto progresijskih, počela su se dešavati regresijska kretanja i danas, umjesto finalne faze nacionalne identifikacije Bošnjaka i njihova bosanskog jezika kao i njihovog historijskog, vlastitim i mitovima susjednih nacija neopterećenog historijskog narativa, iz sjedišta skoro svih nacionalnih asocijacija i institucija emitiraju se zbunjujuće poruke, u oblandi znanstvenosti, posebno kada je riječ o nacionalnom koje se nastoji poistovjetiti s državnim kao i o nazivu jezika koji se nastoji opisati kao „zajednički jezik“ tri konstitutivna naroda/nacije u Bosni i Hercegovini. Popularan, ali znanstveno utemeljen historijski narativ nije nikada niti načinjen, dok hronično nedostaju hrestomatije, pregledi i antologije bošnjačke književnosti te razne monografije, enciklopedije i leksikoni. Ergo, sve ono što čini nacionalni identitet. Sve to u jalovim pokušajima da se odricanjem od bošnjačkog identiteta u neki novi nacionalni „uvedu“ pripadnici hrvatske i srpske nacije, građani Bosne i Hercegovine.
Ovdje se uopće ne razumije kako je nacionalna identifikacija, sa svim konstruktivnim elementima bosanskih Hrvata i Srba, završen i historijski ireverzibilan proces i kako oni to nastojanje smatraju bošnjačkim unitarizmom kojim se opravdava nastojanje njihovog dominantnog političkog diskursa za izdvajanjem i etnoteritorijalnim autonomijama, u najmanju ruku. Što je najvažnije, za takvo rješenje, bez obzira na pozivanje njihovih autora na primjere nacionalnog stasanja drugih, uglavnom zapadnih nacija, na tom istom Zapadu nema ni mrve razumijevanja. Dakle, osim štete Bošnjacima, koji, ako sami sebe u tom smislu svedu na etničku grupu unutar nepostojeće bosanske ili bosanskohercegovačke nacije u kojoj ne participiraju drugi etnosi koji sebe smatraju dijelom srpske ili hrvatske nacije i time se delegitimiraju u regionalnim i međunarodnim odnosima, proizvodi se i nulti efekt prema međunarodnom faktoru koji za to nema razumijevanja. Niti ih treba imati, ne samo zbog odredbi Dejtonskog sporazuma i već i samog ustroja složene države s tri nacije, što nikako nije singularitet u svjetskim odnosima. Dakle, troši se dragocjeno vrijeme i oskudni resursi na štetan ili, u najmanju ruku, beskoristan posao.
Tako svjedočimo svojevrsnom paradoksu da tzv. provincija i Bošnjaci iz domovinskih zemalja imaju puno jasnije i konzistentnije stavove oko pitanja identiteta i njegovih komponenti. Da se u provinciji, osim u nekim izuzecima, emisija zbunjujućih i historijski i društveno teorijski neutemeljenih teza o nacionalnom identitetu Bošnjaka kao bosanskom smatra toksičnim utjecajem iz središta koje, okruženo brdima, naprosto ne vidi stvarnost. Ne samo u regionalnim i međunarodnim koordinatama, već i u uskim razmjerima države. Stvarnost koja bosanstvo tumači kao jedini opstojni koncept nadnacionalne pripadnosti državi, kao istinski patriotizam i domovinski osjećaj. U tako shvaćen koncept mogu pristati u druge dvije nacije koje s Bošnjacima čine dominantno stanovništvo Bosne i Hercegovine. Njihovi nacionalni identiteti ne podrazumijevaju nelojalnost domovini, već kompleksan identitet višeslojne, ali suštinski različite identifikacije ne znači njihovu inkompatibilnost, odnosno podrazumijeva njihovu višeslojnu lojalnost koja se međusobno ne isključuje i nije u sukobu.
Uostalom, cjelokupna povijest Bosne i Hercegovine svjedoči upravo toj višeslojnosti i suživotu te interkulturalnoj komunikaciji i međusobnom oplemenjivanju, u početku, vjerskih zajednica koje su se etnokonfesionalnim principom iz 19. i dobrog dijela 20. stoljeća razvile u nacije na širem području Južnih Slavena. To su prepoznali i internacionalistički orijentirani komunisti i, nakon dvadesetak godina lutanja, priznali evidentno stanje suživota i kulturnog ispreplitanja triju nacija. Istovremeno, čuva se i štiti nacionalne manjine Bošnjaka u domovinskim zemljama i šire jer ih upravo nacionalna identifikacija definira kao grupu sa zakonskim statusom od posebnog značaja.
Stoga se nameće možda i ne toliko heretička pomisao da bi za finalizaciju procesa nacionalne emancipacije Bošnjaka bilo korisno razmotriti primjenu principa vladanja bosanskih banova – policentričnost, izmještanje sjedišta bošnjačkih institucija i asocijacija u druge gradove, Mostar, Tuzlu, Zenicu, Bihać, Srebrenicu, Banju Luku... Time bi se sarajevski mentalitet izvukao iz zamke Republike Sarajevo i upoznao sa stvarnim stanjem i identifikacijom Bošnjaka i njihovim potrebama u tom smislu te, umjesto emitiranja svisoka, postao recipijentom stvarnosti izvan kruga kantona i grada. Protok misli ne bi se ograničavao samo na granice karikaturalne Haverićeve „republike“ , reciklirajući jedno te isto, sve toksičnije, već bi sa strane primio svježu krv razmišljanja onih čijim bi se sudbinama tako važno bavio i čime misli da se bavi.
