Vijest o aktivnostima nekog ministra u Vijeću ministara BiH doista ne zaslužuje osvrt, bez obzira na to o kome se radi. Ovom prilikom treba napraviti izuzetak jer je utjecaj ove vijesti veći od njezina značaja, a stvara pogrešne dojmove u javnosti. Riječ je o sastanku ministra odbrane Zukana Heleza s jednim američkim brigadirom, vojnim atašeom SAD u Bosni, dan uoči još jednog ilegalnog srpskog ili svesrpskog derneka povodom 9. januara.
Helezovo soliranje postaje više od zabrinjavajućeg. Nakon još uvijek nedokazanog vršljanja navodnih ruskih specijalaca po Rs-u, koju je pompezno objavio nedavno, dan uoči neustavne i neljudske proslave 9. januara u tom entitetu primio je američkog vojnog izaslanika Erica Adamsa, s kime je dogovorio dva preleta F-16 lovaca i jednog zračnog tankera iznad Bosne i Hercegovine. No, sve je to u okviru redovne saradnje američkih s bosanskim oružanim snagama kakvu plodno gradi recimo Srbija. Ta je saradnja ugovorena još prošle godine potpisanim bilateralnim Planom vojne saradnje dvaju ministarstava odbrane za 2024. Inače, u ime Bosne i Hercegovine dokument je potpisao srpski zamjenik ministra odbrane, izvjesni Šajinović.
No, Helez se kao ministar odbrane, ergo političar, odvažio iskoristiti taj sastanak za svoje obraćanje američkom atašeu u kojem je rekao da najavljeni preleti američkih aviona jasno pokazuju posvećenost nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, kao i potvrdu snažnog i neraskidivog prijateljstva i partnerstva između SAD i BiH, odnosno da „američka podrška teritorijalnom integritetu nije samo deklarativna te da SAD neće mirno posmatrati antidejtonsko djelovanje vlasti u entitetu Rs“. Iz ovoga bi se trebalo valjda zaključiti kako ta odbrana naših „vječnih“ prijatelja znači i upotrebu lovaca bombardera po odmetnutim srpskim voždovima, odluče li se na secesiju, baš na 9. januar.
Brigadir Adams zahvalio je ministru Helezu na uspješnoj saradnji te izrazio uvjerenje da će se dalje zajedničke aktivnosti nastaviti u cilju osiguranja mira, sigurnosti i stabilnosti u BiH. I to je sve s njegove strane. Odrađena još jedna aktivnost, ranije dogovorena.
No, zahuktani ministar je ispred Ministarstva odbrane BiH saopćenjem pozvao Milorada Dodika i vlasti Rs-a da „odustanu od antidejtonskog djelovanja, secesionističke politike i politike 90-tih, te da se okrenemo euroatlantskim integracijama i našu zemlju približimo EU i njenim vrijednostima“. Naravno, Adams nije ništa izjavio. Ipak je on vojni diplomata.
Međutim, nije ovdje vijest Helezovo saopćenje. Vijest je da su se mediji, a onda i neki građani uhvatili ovoga kao dokaza da će nas Amerika i NATO braniti. Dakle, osim odredbi Dejtonskog sporazuma o međunarodnim snagama koje trebaju čuvati mir i pomoći njegovu civilnu implementaciju, niti jedna država ili međunarodna organizacija garant sporazuma nema obavezu vojno braniti Bosnu i Hercegovinu, čak niti u slučaju napada druge države. Za pravo na kolektivnu odbranu u slučaju agresija nadležna je Povelja Ujedinjenih nacija, njezino poglavlje 51. Znamo kako je to pravo uživano za vrijeme agresije od 1992. do 1995. Vidimo kako se ono implementira u Ukrajini. SAD nemaju nikakvu obavezu braniti Bosnu i Hercegovinu, posebno ne ako će agresija, pod krinkom nove srpske pobune, odnosno secesije, krenuti „iznutra“. Bez imalo grižnje savjesti, to će najvjerovatnije proglasiti novim građanskim ratom u Bosni. Možda čak i uvesti embargo na uvoz oružja.
Nadalje, zašto bi NATO pakt branio Bosnu i Hercegovinu u slučaju agresije? Naša zemlja nije članica pakta, druge članice, pa niti SAD nisu obavezane Članom 5. Povelje braniti zemlju koja nije članica. Mogu se, iako i to ide teško, kako se vidi na primjeru Ukrajine, dogovoriti o ograničenoj finansijskoj i vojnoj pomoći u oružju, municiji, obavještajnim podacima, ali odbranu napadnute zemlje izvan NATO saveza ostavljaju njoj samoj. Ako i ostavimo ustranu opće zapadno divljenje srpsko-hrvatskoj alijansi za promjene kojoj asistira tzv. trojka na razini rješavanja nekih lokalnih pitanja kao i vrlo aktivno miješanje u formiranje aktualne vlasti, na Zapadu ne postoji realno niti trun, niti naznaka institucionalne solidarne podrške Bosni i Hercegovini, posebno njezinom teritorijalnim integritetu i suverenitetu. Postoje samo saopćenja i usmene garancije, uvijena gotovo uvijek u teze o reformama koje navodno svi političari ne provode ili ih nisu željeni provoditi. Čak i za protivustavnu proslavu 9. januara kao početka genocida, osim blagih, gotovo smiješnih upozorenja kako se ide pogrešnim pravcem mimo euroatlantskih integracija (što i jeste cilj srpsko-hrvatske koalicije), nema prijetnje sankcijama.
Zapravo, upravo zapadna, pa time i američka podrška ovakvoj vlasti, krcatoj secesionistima i blokatorima svakog iole značajnijeg društvenog procesa svjedoči da ovdje nema vječnih prijatelja i niti nekih entuzijastičnih zaštitnika Dejtonskog sporazuma, a posebno ne države Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama. Dio zapadne vojne alijanse otvoreno od samog početka agresije 1992. podržava srpske pretenzije, poput Grčke recimo. Tu je i Bugarska, a Mađarska se pod Orbanovom demokraturom, bez većih, a kamoli pogubnih posljedica priklonila podršci Dodikovom separatizmu, potpuno otvoreno. Ambivalentna je uloga Hrvatske.
Najveći dio alijanse nije baš prijateljski nastrojen prema članstvu Bosne i Hercegovine u NATO paktu, kao niti u EU. Gdje tu neko vidi garancije, nejasno je. Pozivati se u ovom trenutku na euroatlantske integracije koje su jednako daleko kao i prije nove zore dolaska trojke i hrvatsko-srpskih secesionista na vlast nije samo otrcano, već je i opasno jer umrtvljuje reflekse, usporava reakciju, a posebno akcijsko djelovanje koje bi barem usporilo ove trendove raspada države. Za Heleza ne čudi, ali za medije i javnost itekako. Čudi i aktualna opozicija. Ponavljanje fraza davno isteklog roka trajanja i prozivka HDZ-ovog visokog predstavnika Schmidta za nedjelovanje jedini je vidljiv modus operandi. I tu ponajviše strepimo kada govorimo o opasnosti za državu i opstanku bošnjačkog naroda, prvo politički, a onda i fizički. Umjesto da se kao punokrvna opozicija, u očito vanrednim uslovima, sprema da preuzme vlast i mobilizira patriotski naboj, ova opozicija uglavnom se obraća javnosti saopćenjima. Potrebno je da se opozicija hitno mobilizira i energizira te da ne daje mira međunarodnim predstavnicima, posebno zemljama garantima Dejtonskog sporazuma, ali i šire. Nije, dakle, problem samo neki Zukan Helez ili njegova partija.
