Pobjeda mladog Jakova Milatovića (1986) na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori jeste i bit će, naravno, predmetom mnogih analiza iz više političkih, sigurnosnih, odbrambenih, kulturoloških i socioloških aspekata. Pomalo se čini kao da još jedan mlad, lep i pametan izranja u „novoj“ Crnoj Gori. Nakon bošnjačkog Goranca koji se nacionalizirao u Albanca, a taj u političkog Srbina, Dritana Abazovića, evo jednog s još težim pedigreom navodno završenih silnih oksfordskih i drugih koledža, postdiplomskih, master, postmaster i još nepoznat broj drugih specijalizacija, sve do uglednih Akšam Schülen.
Službeno i dostupno na internetu, završeni ekonomista univerze u Podgorici, navodno, student generacije, nadobivao se stipendija, od Britanske vlade za magisterij na Oxfordu, do Američke vlade za studijsku godinu na Illinois državnom univerzitetu, pa austrijske vlade za jedan semestar na bečkom Ekonomskom univerzitetu, do Evropske komisije za jednu studijsku godinu na La Sapienzi u Rimu. Takav, sav vražiji, radio je u Evropskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD), prvo kao ekonomski analitičar za Jugoistočnu Evropu, a onda kao glavni ekonomist za zemlje tzv. Zapadnog Balkana i navodno cijele Evropske unije. Baš kao i onaj patrijarh SPC za Hrvatsku, Sloveniju i cijelu Italiju.
Konačno, bio je ministar ekonomskog razvoja u Vladi Zdravka Krivokapića, nakon poraza Đukanovićeve Demokratske partije socijalista (DPS) na parlamentarnim izborima. To je prva velikosrpska vlada Crne gore nakon 2001. koju je birao i ustoličio sam Risto Sotona. Tu se iskazao jeftinim populizmom dizanja minimalne plaće, za što je sredstva osigurao kreditom s kamatom od 10,5 posto. Doista, gdje su ti oksfordski magisteriji, čikaške škole i niederoesterreichische wirtschafti?
Crna Gora ima tu tradiciju mladih, lepih i pametnih antibirokrata (kakav je bio i poraženi Milo Đukanović sa svojim partijskim drugom Momom Bulatovićem 1988) i antikorupcionaša (kakav je rečeni dvojac). No, ne zaboravimo i da je Đukanović sa svojim tadašnjim alter egom Bulatovićem, uz podršku beogradskog režima čiča Slobe, vrha tzv. JNA, i namigivanjem iz Moskve, jogurt revolucijom, rušio po tadašnjim zakonima jednopartijske države legalno vodstvo Crne Gore, u ime, pogađate, borbe protiv korupcije.
Nas, etiketirane kao „režimsko glasilo“ ili „stranački bilten“, između ostalih aspekata zanima i šta ta pobjeda znači za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Bošnjake, kako u Bosni, tako i u Crnoj Gori. Ovdje uzimamo u obzir Milatovićevu predizbornu i prvu postizbornu retoriku, posebno retoriku njegovih političkih podržavalaca te činjenicu koje ga političke i, da, vjerske grupacije, a posebno vanjski centri moći, od Beograda do Zagreba, od Bruxellesa do Moskve i Washingtona, podržavaju. Posebno su zanimljivi ovi iz Bruxellesa i Washingtona jer je, barem se tako da čitati iz njegovih otprilike dvije stotine završenih škola i tečajeva, koje je sve pohađao (da li i završio?) na Zapadu.
Zapadno školovan, a mlad, malo manje lep od Mila i valjda pametan, na vlast dolazi na krilima prosrpske opozicije, Dritanovih prelivoda i teških velikosrba Andrije Mandića, koji Crnu Goru ionako smatraju tek srpskom Spartom ili, što bi rekao pokojni Sloba Milošević, drugim okom (naravno srpskim) u glavi. Šta dakle, briselski i vašingtonski sekularni pitomac, ma šta pitomac, sjemeništarac, ima biti u koaliciji s gorespomenutim društvom, pod egidom Srpske pravoslavne crkve? Opet, malo historije koja (ni)je učiteljica života, kako u Crnoj Gori, tako posebno ne u Bosni.
Ratni zločinac i jedan od otaca genocida nad Bošnjacima, već citirani Milošević nakon završenih studija prava u Beogradu, školovao se, malo manje intenzivno od ovog genijalca Milatovića, znate gdje? U Londonu, i to kod City of London bankara, pa je nakon toga, a prije političke karijere, šefovao Jugobankom, najvećom bankom u bivšoj Jugoslaviji, sa sjedištem u Beogradu. Ta je banka bila cash pool za održanje Komunističke partije na vlasti, ali i za finansiranje operacija jugoobavještajnih službi protiv tzv. neprijateljske emigracije. Zapadno školovanje i mentorstvo nisu Miloševića pokolebali u zasjedanju na sedlo poludjelog šovinističkog čudovišta u drugoj polovini 80-ih. Dakle, pobjeda malog Milatovića trebala bi kod Bošnjaka i državotvornog dijela bosanskog političkog establišmenta (malo prejaka riječ za te diletante) barem izazvati podizanje jedne obrve, ne naravno za zavođenje sekretarica u kabinetu, već za zabrinjavajuće sličnosti. S tim da je Milošević u vrijeme ovladavanja srbijanskom, pa kasnije i srpskom politikom bio za ove balavce mator, imao je 48 godina. Ovom mladiću trebalo je znatno manje da se odluči na velikosrpsku političku opciju. Baš kao i mladom Milu 1988. godine, kada je navršio 26.
Autor ovih redaka, „režimlija“ po opredjeljenju isti je „režim“ upozoravao da ne popušta pritiscima EU „prijatelja“ i SAD „jarana“ oko granice u Bokokotorskom zaljevu, odnosno ne odriče se prava na Sutorinu i drugi izlaz na more jer se, zamislite, u jednoj bjelaško-zelenaškoj Crnoj Gori stvari od proevropskih mogu začas pretvoriti u guslarske, velikosrpske. Niti taj, niti apeli mnogih od vašeg autora značajnijih i obrazovanijih ljudi nisu urodili plodom i prihvaćen je „argument“ da zemlja koja aspirira na članstvo u EU ne smije imati otvorenih graničnih pitanja s komšijama. To što su i Hrvatska i Slovenija članice EU i imaju otvorena granična pitanja dan-danas nije palo na pamet „režimu“ da pita „prijatelje“ i „jarane“. Tako je, sudeći prema dvostrukom pobjedonosnom srpskom ključu Abazović-Milatović, Sutorina zapravo predana Srbiji, u ime dobrih odnosa Bosne s Crnom Gorom. Zaboravilo se samo da je garant tih odnosa bio korumpirani i „vječni“ vlastodržac Milo Đukanović, uz uslov podrške crnogoranskih Bošnjaka njegovim kandidaturama i avanturama, uključiv i članstvo u NATO paktu.
Detronizacijom, prvo njegove partije s vlasti, pa onda i njega, teško da će, unatoč Milatovićevoj postizbornoj retorici o Crnoj Gori koja više neće biti opasnost za niti jednu susjednu zemlju na Balkanu, a koja je popraćena zaglušujućim srbovanjem, do zazivanja čiča Draže, Crna Gora ostati prijatelj i saveznik Bosni i Hercegovini od iste srpske politike koja je pobijedila u toj zemlji. Zalog dobrih odnosa dviju država bili su odnosi Bošnjaka i Crnogoraca, posebno u toj zemlji. Pobjedom Milatovića, čak i da je zaludu i naivno vjerovati u njegova multi-kulti građanska uvjerenja, velikosrpska nacionalna i srbijanska državna politika ovladala je tom zemljom.
I dobila dodatnu snagu da putem domaćih Srba u malom entitetu i malo manje mladih, ne baš lepih i svakako nepametnih Bošnjaka koji su uzeli vlast na državnom nivou i nelegitimno bi i protivustavno htjeli i u Federaciji BiH, s novom snagom i entuzijazmom nastave rušiti ovo malo što je ostalo od državnosti Bosne i Hercegovine i subjektiviteta bošnjačkog naroda kao transgranične nacije i temeljnog naroda u Bosni i Hercegovini, koji je jedini kolektivno, jednodušno zainteresiran da ova zemlja opstane u svojim međunarodno priznatim granicama kao demokratska država jednakopravnih građana i naroda. Ili možda nije, pa proizvodi Konakoviće, Forte, Nikšiće i za njih glasa. Što se tiče crnogoranskih Bošnjaka koji su podržali DPS i Đukanovića, neka im je Bog na pomoći.
Konačno, srbijansko i srpsko osvajanje Crne Gore mirnim putem otvara vrata „Otvorenom Balkanu“, drugom nazivu za prekrajanje granica i uspostavu velikih Srbije, Hrvatske i Albanije. Stoga, glasna ili tiha podrška ovih zemalja, odnosno njihovih političkih predstavnika ovom razvoju situacije i „padu šaptom“ Crne Gore ne smije čuditi. Zato je Milatović možda i ne laže kao lider „evropskog“ pokreta, pa obećava ulazak u EU. Otvoreni Balkan je možda izvorno američki, ali nije daleko od evropskog projekta. To onda pojašnjava dilemu s početka kako zapadni asset u Crnoj Gori može biti kandidat velikosrpske koalicije. Baš kao i što je Milošević, dok nije pretjerao bio. Ipak, u Crnoj Gori slijede i parlamentarni izbori u junu, pa je možda prerano položiti oružje.
