Pozivaju naši probosanski političari, mediji i razni patrioti visokog predstavnika Christiana Schmidta, međunarodne faktore, međunarodnu zajednicu da osudi, kazni ili poništi protuustavne zakonske odluke NSRS o formiranju entitetskog VTSV i oduzimanje državne imovine, zasad u formi nacrta i prijedloga, kao neke vrste prijetnje i pondera u pregovorima. Šira patriotska javnost malo je ljuta, više na Bošnjake jer su navodno korumpirani, manje na velikosrbe koji ruše državu jer se raširio bauk da su svi političari isti, posebno oni iz nacionalnih stranaka. Da, riječ je o protuustavnim potezima skupštinske većine u NSRS, Dodikove partije i njezinih adlatusa. Da, treba reagirati visoki predstavnik i mimo stava tzv. PIC-a jer su mu to bonska ovlaštenja i dejtonska obaveza. Da, treba tzv. međunarodna zajednica uvesti ozbiljne sankcije aparthejdskom režimu u Banjoj Luci, ne samo Dodiku i njegovim poslovnim prijateljima već režimu, vlastima.
No, znamo da se to, vrlo vjerovatno, neće dogoditi u novoj konstelaciji snaga i međunarodnih odnosa, posebno prije usvajanja tih zakona koji su sada u javnoj raspravi. Schmidt je bezlični birokrat, neprimjetan političar iz njemačke provincije i njegovo ponašanje je teledirigirano, odnosno uvjetovano sve lošijim odnosima u EU, koja je od početka primjene implementacije mira preuzela odgovornost za civilni aspekt provedbe, dok su Amerikanci dugo držali vojni. Schmidt je još u novembru upozorio kako je veoma realan rizik da se BiH nađe u novim podjelama i sukobima. Osim te konstatacije, sputan neslaganjima među tzv. zapadnim saveznicima kao i njegov prethodnik, nije učinio gotovo ništa da spriječi ili zaustavi protudejtonsko djelovanje.
Prve su reakcije mlake. EU će prestati pomagati RS finansijski, kažu čak i Bosnu i Hercegovinu (kao da su svi podjednako krivi za stanje) nastavi li se antidejtonsko djelovanje. Isto tako, zna se da, bez obzira na to je li ili nije Dodikova mafijaška organizacija na vlasti u malom entitetu, uz ovakve stavove, tendencije srpskog separatizma i secesionizma neće prestati. A one će samo hraniti slične hrvatske kao što ih i sada hrane.
Iz reakcija navodno najutjecajnijih međunarodnih faktora u našoj zemlji vidljivo je povlačenje, neodlučnost i nevoljkost. Tako će portparol Evropske komisije, neki Petar Stano, izjaviti da glasanje Narodne skupštine RS za zakon o uspostavljanju posebnog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) u tom entitetu predstavlja neprihvatljivo kršenje ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine, što, osim utjecaja na prava građana RS-a, ozbiljno narušava EU perspektivu Bosne i Hercegovine (ni riječi o državnoj imovini). Nakon toga poziva lidere u Bosni (opet kao da su svi krivi, i to podjednako) da nastave dijalog. Kako se može nastaviti dijalog s onima koji krše Ustav, Stano se nije potrudio pojasniti.
Poput eha ovog saopćenja, bez ikakve snage zazvučalo je i slično obraćanje Američke ambasade u Sarajevu, koje kaže da će stvaranje novog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća RS omogućiti prosperitet kriminalcima i procvat korupcije i stvoriti neustavno tijelo koje će ugroziti osnovna zakonska prava svih građana Bosne i Hercegovine, posebno onih koji žive u RS. No, oni barem nisu prozvali “sve aktere”, pa tek istakli ove iz RS-a, za utjehu. Oba ova obraćanja javnosti nisu ništa drugo do gotovo prepisani zaključci PIC-a s vanredne sjednice, održane nakon sjednice NSRS i usvajanja nacrta i prijedloga zakona.
Nedavni potezi entitetskih vlasti RS da uvedu Zakon o uspostavljanju paralelnog Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća (VSTV) jasan su pokušaj entiteta da jednostrano preuzme ustavne odgovornosti države, što bi predstavljalo kršenje Ustava i pravnog poretka Bosne i Hercegovine, poručili su iz Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira.
Zato je ključno važno da se pokrenu dva procesa i da im se javno da na značaju. Prvo da probosanski političari prestanu ocjenjivati i analizirati te pozivati vanjske faktore da reagiraju, već da počnu poduzimati pravne, političke, lobističke korake koji će Dodikovu bandu i čovićevce dovesti u stanje pravne nesigurnosti, odnosno preispitivanja svojih pozicija sa stanovišta pravne odgovornosti, posebno one krivične za najteža zlodjela ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti zemlje. Ako je potrebno, treba angažirati inozemne stručnjake i dobiti pravnu i PR podršku. Na koncu, nije li upravo strani pravni stručnjak, profesor međunarodnog prava Francis Boyle osmislio tužbu i dobio, doduše, ne potpuno zadovoljavajuću, ali vrlo važnu presudu stalnog Međunarodnog suda pravde u Haagu protiv tadašnje SR Jugoslavije, odnosno njezine nasljednice Srbije za agresiju i genocid, kojom je Srbija postala prvom i zasada jedinom državom koja se dovodi u vezu s genocidom?!
Dakle, prvenstveno podnijeti ustavne tužbe i apelacije, tražiti ocjene ustavnosti navedenih zakona. Vršiti pritisak na tužilaštvo i podnositi krivične prijave protiv kršitelja Ustava, pa protiv tužilaštva i tužilaca koji ne rade svoj posao u procesuiranju onih koji krše Ustav Bosne i Hercegovine, što više, što češće. Kako upozorava zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Dževad Mahmutović, ovi potezi RS-a nisu krivično djelo jer Zakon poznaje samo nasilno rušenje ili pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka, a i odgovornost je individualna, a ne kolektivna. Da je to nasušna potreba, vidi se iz reakcije PIC-a, kojom se, umjesto ukidanja spornih zakona, prijeti instrumentima na raspolaganju, što samo daje vjetar u leđa separatizmu.
Stanje se neće promijeniti dok se mi ne promijenimo, dok od reaktivnog ne postanemo aktivni osporavatelji separatističkih i secesionističkih pokušaja. Da, u pravu je SDA kada konstatira da apeli i verbalne osude nisu dovoljni, kao i da svako odlaganje konkretnih poteza samo dodatno ohrabruje SNSD da nastavi s nasrtajima na Ustav Bosne i Hercegovine, što može imati nesagledive posljedice po pravnu sigurnost, zdravlje građana, ali i dovesti do narušavanja stabilnosti i mira. Međutim, kada su drugi pasivni i samo apeliraju te prijete, bez rokova, sankcijama i ovlastima visokog predstavnika, onda je nužno da sami prestanemo apelirati i pozivati druge na akciju, čak i one čija je dužnost brinuti se o provedbi civilnog dijela sporazuma. Ovime se, umjesto pasivne zainteresiranosti za sudbinu zemlje, aktivno demonstrira snažna volja za njezino očuvanje i jačanje. Tu volju sada niko ne vidi, pa se i previše ne trudi raditi naš posao.
