Fatima Durić živi u Lužinima kod Fojnice. Rođena je i djetinjstvo je provela u Ragalama, također u fojničkoj općini. U Lužine se 1961. udala za Hašima Durića i u sretnom braku stekla kćerku Zinetu i sina Hamdu. Negdje u tridesetoj godini braka Hašim je preselio na Ahiret, a ona je nastavila egzistencijalnu borbu za sebe i dvoje svoje djece. Želja joj je bila da djeca završe škole i dođu do svoga hljeba. Uz mnogo truda, odricanja, uspjela je djecu izvesti na selamet. Danas je vitalna starica s 85 godina života. Pamćenje je dobro služi.
Živo se sjeća djetinjstva provedenog u Ragalama, vremena kad je kao čobanica čuvala stada ovaca i drugi hajvan po planinama Luka, Zec, Derala, Jezero, Vrtača, Vranica. O čobanskim danima kaže: „Odrasla sam u mnogočlanoj porodici. Bilo nas je osmero djece, šesterica braće i nas dvije sestre. Ako bi neko od nas osmero djece šta skrivilo, roditelji bi šipkom naprašili sve nas. Tri brata su mi i danas živa. Stariji su od mene. Trojica su umrla. I oni su doživjeli duboku starost. Otac je 1959. išao na hadž, a živio je više od 100 godina. S proljeća, kad okopni snijeg i pašnjaci se zazelene, izlazili smo u naše katune na planini. U to vrijeme nismo imali čizme i neku drugu prikladnu obuću, a ni garderoba nam nije bila dobra. Grdna rano, hodalo se u oputnim opancima, a oblačilo što se imalo. Nas nekoliko kolegica čuvale smo zajedno. U pomiješanom stadu imale smo oko 500 ovaca. Uprkos napornom i odgovornom poslu, bile smo vesele, raspjevane. Nekad bismo ovce na podne dogonili u torove kod koliba i pomuzli, a i mi bismo ručali. Kad smo vazdančili s ovcama, onda bi nam u torbu majke stavljale po komad kukuruze, sira, kiselog mlijeka, a ako bi mlijeko bilo previše ljuto, namuzi bismo ovčijeg mlijeka (jamuže) i tako ga razblaživali. O, kako je to bilo lijepo vrijeme! Bivalo je i tužnih momenata. Kad bi se koji hajvan pogubio i zanoćio u planini, sutradan ga, obično, ne bismo našli živa. Zvijeri, vukovi i medvjedi bi ga zadavili. Tad je puno bilo vukova i medvjeda...“
SVATOVI DOŠLI NA KONJSKIM KOLIMA
Dok je bila čobanica, počela je ašikovati. U to vrijeme u ašiku moglo se imati više momaka, odnosno djevojaka. Momci bi dolazili u ašikluk na pendžer. Ašikovalo se kroz zatvoren prozor, na kojem su obično bili demiri. Kroz osmijeh se prisjeća tog vremena:
„Imala sam mnogo momaka. Jedan iz Neretve (sjeverozapadni dio konjičke općine koji graniči i s Fojnicom, op. a.) jednom mi je zapjevao: Oj, Bosanko, ja ću pitat' majku da li smijem ljubiti Bosanku, a ja sam mu odgovorila. Hercegovac, ja ću pitat oca, da l' da ljubim mladog Hercegovca. Natpjevavali smo se i s Prevoranima (stanovnicima sjeveroistočnog dijela gornjevakufske općine, op. a.). Bila su to lijepa vremena i divni običaji. Ja bih se ponovo vratila u ono vrijeme, bez obzira na neimaštinu koja je tada harala. Jer bilo je to vrijeme sijela, pjesme, mladalačke zaljubljenosti.“
Njeno rodno selo Ragale nalazi se na putnom pravcu Fojnica – Prokoško jezero. U to vrijeme vrlo malo ljudi je imalo svoj automobil. Ta činjenica je diktirala da njeni svatovi dođu u zaprežnim kolima. I to je imalo neku svoju draž. Ni tadašnji sadržaj svadbi nije bio kao što je sada. O tome nana Fatima kaže:
„Kad sam se udavala, bila je ciča zima, a po mene su došla dvoja konjska kola, u koja je stalo tridesetak svatova. Svadba je po adetima bila bogatija od ovih danas. Uz ostalo, na svadbi je bila kna na kojoj bi za tu priliku određene žene oknile mladu. I dok bi se mlada knila, neka od žena bi uz okretanje tepsije pjevala sevdalinke. Sjećam se, moja rahmetli majka je znala uz tepsiju lijepo pjevati. Često je pjevala pjesmu o Travniku Što li nam se Travnik zamaglio. Kad se mlada oknije, slijedio je pir koji se sastojao od zajedničke večere pozvanih muškaraca iz sela, jacija-namaza u džematu i ispraćaja mladoženje u mladinu sobu (džerdek). Nakon što bi mladoženju odveli u mladinu sobu organizovala bi se grupa momaka zvana Vukovi, koja bi nosila bisage i željezne predmete da, ako ne izađe mladoženja i ne daruje grupu, razbiju njegovo ognjište. Sutradan bi se održavale pješačke trke za djecu, mladiće i one starije. Bile su po tri skromne nagrade: košulja, boščaluk, čarape, peškir. Neki bogatiji prvoplasiranog bi darivali ovnom. Takve nagrade su bile rijetke.“
SJEĆANJE NA HODŽU SITARA I PILOTA RAŠIDA
Pošto joj je majka bila rodom s Kruščice kod Konjica, često je odlazila u posjetu rodbini u tom kraju. Budući da nije bilo cesta niti dostupnih prijevoznih sredstava, uglavnom se putovalo pješke. Nana Fatima nije zaboravila ni te maršrute prečica kojim se odlazilo i dolazilo.
„U Neretvu smo išli pravcem Dusina, Pogorjelica. Područje Pogorjelice pripada Fojnici i Konjicu. S konjičke ili neretvanske Pogorjelice silazilo se u Duboki potok, rijeci Neretvici, a odatle se penjalo na Požetvu, pa spuštalo u Jasenik. Iz Jasenika se prelazilo na Bare, pa nastavljalo do Kruščice, Solakove Kule, Gornjeg Čažnja. Na jednom od tih putovanja upoznala sam čuvenog hodžu Sitara. Bilo je to u Dubokom potoku, na obalama rijeke Neretvice. Za njim smo klanjali podne u džematu. Bilo nas je tridesetak. Kad je svojim sitnim glasom izgovarao tekbire, poneko od nas omladine počeo se smijati i napuštati džemat. Neugodno sam se osjećala. U maminoj Kruščici upoznala sam neobičnog čovjeka Rašida. Bio je mamin rođak. On je bajagi pravio avion i taliznuo se u nekakvu herendiju. Ja bih cirkuzila s majkom: 'Majko, hajmo u Rašidov avion, da ne pješačimo po ovim brdima.' Ona bi me naružila za to. Sto puta sam se pokajala što sam bila bezobrazna i cirkuzala s već starijim čovjekom.“
Nana Fatima je u želji da sebi i svojoj porodici obezbijedi bolji život voljela raditi i neke muške poslove. Bavila se kuhanjem, pletenjem, vezom, orala s volovima, kosila travu, otkivala kosu, bivala priučenim veterinarom. Živo se sjeća svega toga kao da je jučer bilo:
„Pomogla sam stotinama seoskih krava prilikom oteljaja. Ne bih ih mogla izbrojati. S volovima sam orala njive sebi i drugima. Volove sam zvala Garonja, Galeša, Risonja. Sa suprugom Hašimom kosila sam travu i kupila sijeno. Sin i unuk kažu da ne znaju otkovati kosu, a ja im kažem: 'Ne lažite!' Pošto mi suprug nije radio, ja sam nastojala da zaradim kako mi djeca ne bi uzdisala. Starinsko je sve dobro. Raznim povodima kao što je useljenje u kuću, rođenje djeteta, pravili su se mevludi i po kućama.. Na mevludima su nam bili gosti i čuveni alim šejh hafiz Mustafa ef. Mujić iz Paleža kod Kiseljaka, pa rahmetli Jusuf ef. Hurem iz Šćitova.“
U posljednje vrijeme nana Fatima više vremena provodi u Fojnici kod sina Hamde, a pokatkad ode i kod kćerke Zinete u Dumanac kod Kaknja. Ona će na kraju kazati:
„Sve je lahko dok mogu na svoje noge, makar i uz pomoć drvenog šćapa. Hvala Bogu, svi moji me paze. Jah!“
