Već danima traju protesti i negodovanja uglavnom banjalučkih novinara nakon što je Vlada Republike srpske usvojila Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike srpske, kojim se uvode nova krivična djela protiv časti i ugleda, odnosno krivično djelo uvrede i klevete. Entitetski ministar pravde Miloš Bukejlović najavio je da će se novčane kazne za navedena krivična djela kretati u rasponu od 5.000 pa do čak 50.000 maraka.

Aktuelni Zakon, koji je na snazi od 2001. godine, predviđa parnični postupak i naknadu štete. Povratak klevete kao djela u Krivični zakon najavio je u inauguracionom govoru u decembru predsjednik RS-a Milorad Dodik kazavši kako zakon nije uperen protiv medija. “To je upereno protiv onih koji najčešće na društvenim mrežama šire klevete, laži i ostalo. Mediji imaju našu podršku, bez obzira na to da li nam se sviđao njihov program ili ne, ali treba povećati stepen odgovornosti za javno izrečenu vijest”, najavio je tada Dodik.

Bosanskohercegovačka udruženja novinara, strane ambasade i Delegacija Evropske komisije oglasile su se saopćenjima u kojima upozoravaju na pogubnost ovakve odluke po medije u tom entitetu. Tvrde da proces kriminalizacije klevete koji su pokrenule vlasti u Republici srpskoj predstavlja otvoreno gušenje slobode medija i nezavisnog, istraživačkog novinarstva u tom entitetu.

Međutim, takvo tumačenje još jednog Dodikovog despotskog poteza kojim namjerava kao udav da uguši sve ono što mu nije po volji u entitetu kojim hara već dvije decenije nije baš tačno. Najava usvajanja ovakovog Zakona u Skupštini tog entiteta udar je na ljudske i medijske slobode koji treba podhitno spriječiti ako uopće postoji iko ko ima moć da to uradi. Međutim, ovakav zakon nije „gušenje nezavisnog, istraživačkog“ novinarstva. Zašto?  

Zašto, zapravo, protestvuju novinari u manjem bosanskohercegovačkom entitetu? Koji su to istraživački orijentirani ili nezavisni mediji koji strahuju da će upravo njih pogađati odredbe zakona koji kriminalizira klevetu ili koji će zbog navodne klevete plaćati stotine hiljada maraka kazne? Protestvovati jer će zakon pogoditi istraživačke ili nezavisne medije potpuno je besmisleno iz prostog razloga što takvi mediji u manjem bh. entitetu - ne postoje. U Republici srpskoj nema nezavisnih niti istraživačkih medija.

Postoje samo dvije interesno suprotstavljene zakrvljene skupine. Na jednoj su strani mediji koje kontrolira Dodik i njegova SNSD klika, javni RTV servis, novinska agencija, nekoliko portala i lokalnih televizija.

Na drugoj su strani mediji okupljeni oko takozvane opozicije, odnosno, ostataka onoga što se nekada zvalo opozicija nakon što je Dodik sve njih skupa sa Stevandićem, Čavićem i ostalima progutao, sažvakao i ispljunuo. BN televizija, nekoliko portala i to je sve na drugoj strani.

Bijeljinska televizija, koju se često apostrofiralo kao primjer medijske borbe protiv režima, ustvari je PR ostataka Srpske demokratske stranke, raspale partije koja već godinama pokušava pronaći vlastiti identitet, lutajući između Mirka Šarovića, guslara Vukote Govedarice, bljedolikog Mladena Bosića pa opet do Šarovića pa opet dalje i u krug.

Koliko je BN nezavisan i istraživački objektivno nastrojen dovoljno govori fakat da se njihova vedeta Slađana Jašarević preko noći odrekla mikrofona i kamere i postala predsjednik Opštinskog odbora paljanskog SDS-a. 

ATV je dobio milione maraka od stranaca u postdejtonskim godinama, godinama bio favorit blagajnika američke ambasade i raznih fondacija zbog kojeg mnoga gladna usta nisu mogla granta dobiti prije nego što se ne namiri ATV. I onda je ta kuća, čim je presušila strana pipa, lagano prešla na drugu stranu i postala drugi kanal RTRS-a.

Šta nam, dakle, ostaje? Slobodan Vasković kojeg više niko ne uzima za ozbiljno a ni Dodik ga više ne dira jer mu Vasković služi makar da ga pokazuje strancima kao primjer medijskih sloboda u Banjoj Luci. Ko još? Aleksandar Trifunović koji diže buku uglavnom po okruglim stolovima, webinarima ili radionicama, ganja grantove i putuje po svijetu slikajući polarnu svjetlost i slične budalaštine.

Tu je još i nekoliko sitnih, skoro pa nebitnih medijskih projekta koji ovise od para stranaca i koji uopće ne izvještavaju niočemu bitnom u tom entitetu nego se bave „političkim Sarajevom“, reisom i Izetbegovićima. Uostalom, sjeća li se više iko „oštrih nula“ i sličnih papazjanija izdašno finansiranih parama iz hazne američke ambasade? Bilo ko?

Šta, dakle u konačnici, ostaje kada su dobri novinari u pitanju? Siniša Vukelić, ozbiljan urednik ozbiljnog medija. Ostaje i Dragan Bursać, no on nije istraživač, on je kolumnista kojem se mora priznati, ma kako se često Stav sa njim nije slagao, da zna ko je počeo rat, šta se u ratu dešavalo, da zna ko je kriv za poraće i ne libi se to napisati. I to je sve.

Ono što je poseban problem sa „nezavisnim“ i „istraživačkim“ medijima u entitetu Republika srpska je to što njih ne dotiče kada Dodik izjavi da 'odža arlauče, ne dotiče ih kad cijeli jedan birokratski aparat bude upregnut u negiranje Genocida koji za većinu njih baš i nije Genocid već, eto, strašni zločin u nesretnom ratu (da, baš kao da ima sretnih ratova), zaboli njih kad Milorad prijeti secesijom, nije im baš nezanimljivo to što bude neka parada i što na njoj bude i sin ratnog zločinca koji se ponekad javi uživo u program srbijanskih kolega.

Nije baš da im smeta kad Dodik odlikuje Putina, kad doručkuje s Orbanom, kad cijeli jedan narod naziva izmišljenim, konvertitima i podaničkim… Kad otvoreno prijeti ratom svaki put kad nije po njegovom.

Njih više uzbudi izgrebana hauba nego privođenje imama koji je bio logoraš kao dijete i koji je na hutbi tumačio rad sekte tijesno povezane sa nacističkom Njemačkom.

Kada se privode imami zbog verbalnog delikta, kada se skandira zločincima na utakmicama, kada se bacaju svinjske glave u dvorišta džamija o tome izvještavaju federalni mediji i njihovi dopisnici ili im to, najčešće, dojave povratnici. Sjeća li se iko ijedne velike afere, ijednog velikog kriminala kojeg su otkrili i o kojem su izvještavali „nezavisni istraživački mediji“ iz manjeg entiteta? Pavgord? Bobar banka? Zgrada Vlade RS? Mile Radišić? Slobodan Stanković? Sve je to i sve su njih otkrili mediji iz Federacije, ostali su se u „eresu“ samo nakačili, lagano se prislonili čekajući kraj da mogu „analizirati“ i „komentirati“.

Otkako više nema pokojnog Željka Kopanje ništa se više ni „skandalozno“ ni „šokantno“ a ni „ekskluzivno“ ne može naći u tamošnjim medijima.

Odvratno je to, sve skupa, što Dodik radi savjetovan od svojih tegeltija. Odvratno je što planira zakon kojim bi NVO koje dobivaju donacije iz inozemstva prisilili da se registriraju kao strani agenti, kao što je i odvratno što želi kriminalizirati klevetu u medijima. Ali je i poprilično licemjerno slušati osude iz ambasada zemalja koje imaju takve ili slične zakone u svojim zemljama. No, od svega je najsmješnija tvrdnja kako će takvi zakoni naštetiti „istraživačkim nezavisnim“ medijima. Neće, naravno da neće.

Jer takvih u Dodikovom entitetu već odavno nema.