Bošnjačke romantičarske zablude i prelete iz jednog u drugi nacionalni okvir ponajviše svjedočimo u vremenima djelovanja preporodnih časopisa početkom 20. vijeka. Neprestano vlada svađalačka atmosfera te su primjetni kontinuirani razlazi prohrvatski i prosrpski orijentiranih bošnjačkih književnika i javnih radnika.

I ta se atmosfera prelijevala u tadašnje časopise. Hrvatski listovi Osvit, Nada, ali i bošnjački te kasnije prohrvatski Behar s jedne strane, a srpska Bosanska Vila, Zora i bošnjački prosrpski Gajret s druge strane. Društva i časopisi su se napuštali i naizmjenično preuzimali, a u svemu je sudjelovala ista grupacija od dvadesetak identitetarno smušenih muslimanskih intelektualaca.

Cvetko Ð. Popović u memoarskoj knjizi Sarajevski Vidovdan 1914 piše: “Jedan deo je u izvesnom smislu trgovao svojim nacionalizmom i u danom trenutku opredeljivao se prema tome ko daje bolju stipendiju, ‘Prosveta’ ili ‘Napredak’, gde se može više zabavljati sa devojkama na raznim priredbama i zabavama. Ili interes u školi: da li je profesor srpskohrvatskog jezika Srbin ili Hrvat.

Na primer, u banjolučkoj realci, srpskohrvatski jezik predavali su dr Vaso Glušac i dr Petar Skok. U razredima gde je predavao dr Glušac većina Muslimana su na svojim sveskama za pismene zadatke napisali ‘Zadaćnica za srpski jezik’. I obratno, u razredima dr Skoka to je bila ‘Zadaćnica za hrvatski jezik’. Ako bi se dogodine profesori izmenili, ti isti đaci prema profesoru izmenili bi i naziv jezika.”

Ranije, još 1891. godine Edhem Mulabdić pod pseudonimom Ašik Garib u prvom broju časopisa Bošnjak piše o tim dvojbama:

“Brate, ne znam ti dobro turski, pa zato i ne bihuzurim Vatana. Znam, doduše, latinicom i ćirilicom da čitam tuđe novine, al’ na pošljetku šta će mi i to? Čovjek čitajući dođe do čudnovata zaključka, jer svak nateže na svoju stranu, a mi, tako, rekuć, ostali smo kao vuk među nišandžijom i hajkačem.”

Deset godina kasnije, 1900, u istom listu piše anonimni autor o srpskom i hrvatskom pokušaju prisvajanja i posvajanja Bošnjaka:

“Mi Muhamedanci smo ostali po srijedi, i mi smo ona prevaga, koja bi pomakla jezičke na tereziji za onu stranu na koju bismo mi prešli. To dobro znaju Hrvati i Srbi, te oko nas oblijeću, nameću nam svaki svoje misli i ideje, a sve pod izlikom prosvjete. U tu svrhu je osnovan mostarski ‘Osvit’, neka hrvatska pjevačka društva sa jedne strane, a mostarski ‘Srpski Vjesnik’ i ‘Bos. vila’, ‘Zora’ itd. s druge strane.”

Nažalost, Behar je svoj put završio kao hrvatski list, na hrvatskom jeziku, a pokušaj da reis Čaušević u njega vrati turski jezik i arebicu govori o tome da Bošnjaci nisu željeli prekidati veze s Turskom i islamskim svijetom. Gajret je počeo izlaziti 1907. i počeo profiliran kao muslimanski i bošnjački, a završio kao srpski list. Kao reakcija na sunovrat Behara, 1912. pojavljuje se u Mostaru list Biser Muhameda Bekira Kalajdžića, vrlo bitan bošnjački list u vidu popunjavanja nastalih praznina, a u njemu veliki dio tekstova čine prijevodi ponajviše s turskog, ali i francuskog.

I tako redom, kroz preimenovanja i genocide, u Zagrebu je u osvit demokracije devedesetih pokušana obnova još jednog bošnjačkog časopisa – Ogledala, koji je nakon Behara kratko uređivao Safvet-beg Bašagić. Ponovo pokretanje je tih devedesetih godina bilo neuspjelo, no indikativne su bile rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka na njegovim stranicama, ovaj put s vidljivim razdorom između nacionalnog Muslimani i Bosanci.

Nedugo nakon toga Bošnjaci još jednom postaju žrtve genocida. I kao da nije bilo dosta i u 2023. godini primjetne su rasprave o Bosancima kao navodno jedinom rješenju za opstanak Bosne i ponovo ih vode zabludjeli bošnjački intelektualci.

Pogledati se u ogledalo očito nekima nije dio vidnog polja.