Ćamil Sijarić rođen je 13. septembra 1913. godine u mjestu Pipovice kod Bijelog Polja, u crnogorskom dijelu Sandžaka. Još dok je bio dječak umrla su mu oba roditelja. Osnovnu školu završava u Godijevu, nakon čega pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Ipak, zbog komunističke orijentacije, biva izbačen iz Crvene medrese, kako su je zvali, upravo zbog koncentracije komunističkih ideja. Nakon toga, Sijarić završava Gimnaziju u Vranju te odlazi u Beograd, gdje se 1937. godine priključuje Komunističkoj partiji Jugoslavije. Pravo diplomira u Beogradu 1940. godine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, a zatim radi i kao novinar lista Glas i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjoj Luci. U Sarajevo dolazi 1947. godine, gdje radi u redakciji lista Pregled, u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji Zadrugara. U literarnu sekciju Radija Sarajevo dolazi 1951. godine, i tu ostaje sve do odlaska u penziju 1983. godine. Već kao gimnazijalac u Skoplju, Sijarić se bavi pisanjem pjesama, koje su objavljene tek 1988. godine (Lirika) i 1990. (Koliba na nebu).
Njegov raskošni umjetnički dar bio je, prije svega, pripovjedački i na najpotpuniji se način ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnog Sandžaka. Dobitnik je više književnih nagrada i društvenih priznanja, a bio je redovni član ANU BiH i ANU Crne Gore. Pojedina djela Ćamila Sijarića prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik.
Postoji ta legenda da je nekad neko Ćamilu Sijariću dao Mit o Sizifu Alberta Kamija. Kad su se kasnije sreli, pita ovaj Ćamila: “Bogati, jesi l’ osjetio apsurd čitajući Kamija?”, a on odgovori: “Jesam. Zabrinuo sam se. Osjetio sam ja taj apsurd, pritisk’o me, ne mogu ništa. Al’ odem kod brata u Bijelo Polje i počnem da kopam. I kopam, i kopam, i znojim se i apsurd ode”, odgovorio je Sijarić, poput kakvog planinca iz svojih pripovijedaka.
Ćamil Sijarić spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca. Potekavši iz crnogorskog dijela Sandžaka, iz kraja bogatog epskom i lirskom tradicijom i živom usmenom riječju, Sijarić je još kao dječak bio u prilici upiti pulsirajuću mozaičku sliku rodnog kraja. Priče i legende, vjerovanja i praznovjerice, običaji, anegdote, jezik, sve se je to akumuliralo u pamćenju mladog Sijarića, rođenog pripovjedača, da bi u plodnim kreativnim godinama koje su mu predstojale eksplodiralo u vidu obimnog i relevantnog književnog djela. Cjelokupno Sijarićevo pripovijedanje isticalo je iz tog magijsko-realističnog svijeta Sandžaka, svijeta iz kojeg je kao dječak izvlačio žive i čudesne slike, sinestezirane zvuke, mirise i boje, da bi ih pohranio u jezik.
Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić želio je da na umoru, u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim je sudbinama sagradio svoj literarni svijet. Ali, kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice, poginuvši u saobraćajnoj nesreći 6. decembra 1989. godine.
