Na današnji dan 1248. godine kastiljanski kralj Ferdinand III zauzeo je Išbiliju (Sevilju), jedan od dva posljednja velika muslimanska grada na jugu Španije. Grad je pao nakon dugotrajne šesnaestomjesečne opsade, u kojoj je kršćanskim snagama pomogao vladar Granade Ebu Abdullah Muhammed ibn Jusuf ibn Nasr koji se kasnije prozvao El-Galib Billah (Pobjednik milošću Božijom). Zbog velike gladi koja je zavladala za vrijeme opsade, Sevilja je bio prinuđena na kapitulaciju a ključeve grada kralju Ferdinandu III predao je seviljski kadija Ibn el-Hattaf.

Budući da je bitka za Las Navas de Tolosa 1212. godine zaustavila napredovanje Almohada u Španiji, niz primirja držao je Kastilju i almohadske vladare El-Endalusa manje-više u miru. Međutim, pojavom krize sukcesije u državi Almohada (Muvehiduna) – kojoj je pripadala i tadašnja islamska Španija – koja se javila 1224. godine sa smrću vladara Jusufa II, Ferdinandu III ukazala se jedinstvena prilika da napokon porazi muslimane El-Endelusa i zauzme njihove zemlje. Vladar (guverner) El-Endelusa Abdullah el-Adil počeo je slati većinu vojske preko Gibraltara u Maroko, ostavljajući nebranjenim El-Endelus, a sve kako bi onemogućio da njegov rođak Abdullah el-Bajjasi dođe na vlast.

Buntovni rođak El-Adila, Abdullah el-Bajjasi (Baezan), pozvao je Ferdinanda III u pomoć. Godine 1225. kastiljska vojska pratila je El-Bajjasija u kampanji, pustošeći regije Džejjan (Jaén), Vega de Granada i prije kraja godine uspješno je instalirala El-Bajjasija u Kordobi. Kao protuuslugu, El-Bajjasi je Ferdinandu dao strateška pogranična uporišta Baños de la Encinu, Salvatierru i Capillu. Kada je El-Bajjasi ubrzo nakon toga svrgnut i ubijen u narodnim ustanku u Kordobi, Kastiljanci su ostali u El-Bajjasijevim posjedima u Andújaru, Baezi i Martosu. Novi almohadski guverner Idris El-Me'mun, odlučio je 1228. godine napustiti Španiju odlazeći s posljednjim ostatkom snaga Almohada u Maroko. Al-Andalus je ostao rascjepkan u rukama lokalnih moćnika, samo labavo predvođen Muhammedom ibn Jusuf ibn Hudom.


Džamija Giralda, pretvorena u crkvu

Vidjevši priliku, kršćanski kraljevi sjevera Ferdinand III od Kastilje, Alfonso IX od Leóna, Jakov I od Aragona i portugalski kralj Sančo II, odmah su pokrenuli niz napada na El-Endalus koji su se obnavljali gotovo svake godine. Nije bilo velikih borbenih susreta. Improvizirana andaluzijska vojska Ibn Huda brzo je uništena dok je pokušavala zaustaviti Leonce u Alangeu 1230. godine.

Kršćanske vojske slobodno su lutale jugom bez bojazni da će im se neko jak suprotstaviti. Pojedini andaluzijski gradovi ostavljeni su da se sami brane ili pregovaraju o kapitulaciji, s malim ili nikakvim izgledima za spasom iz Maroka ili iz neke druge muslimanske zemlje. Od 1228. do 1248. godine Rekonkvista je doživjela svoj najveći uspjeh od njenog početka. Većina velikih starih tvrđava El-Endalusa padala je jedna po jedna. Ferdinand III uzeo je najveći dio plijena.


Ulaz u Dvorište narandži, dio stare Almohadske džamije pripojen katedrali

Zauzeo je gradove Badajoz i Méridu 1230. godine, zatim Kazorlu (1231), Úbedu (1233), staru emevijsku prijestolnicu Kordobu (1236), Nieblu i Huelvu (1238), Eciju i Lucenu (1240), Orihuelu i Murciu (1243), Arjonu, Lorcu (1244), Kartagenu (1245), Jaén (1246), Alicante (1248) i, konačno, 23. novembra 1248. godine Ferdinand III ulazi kao osvajač u Sevilju, najveći od svih andalužanskih gradova.

Na kraju ove dvadesetogodišnje kampanje, samo je jedna andaluzijska država, Emirat Granada, ostala nepokorena i održat će se na tlu Pirinejskog poluotoka sve do 1492. godine.

Opsada Sevilje bila je najsloženija vojna operacija koju je poduzeo Ferdinand III. Nakon zauzeća grada protjerano je cjelokupno muslimansko stanovništvo seviljskog okruga. Kako bilježe muslimanske hronike, Sevilju je tada napustilo 300.000 stanovnika. Grad kojem su muslimani dali dušu i načinili od njega jedan od rajskih vrtova na zemlji, nakon 536 godina njihove vladavine, ponižen je i oskrnavljen. U Sevilji se sve promijenilo. Utihnuli su glasovi mujezina, utihnuli su zvuci al ouda, uz koje su se pjevale slavne Zirjabove pjesme, utihnule su ulice i sokaci. Utihle su i mnogobrojne česme i fontane te prestale da svojim žuborom pričaju i pjevaju o slavnoj prošlosti Endelusa.


Dvorište nekadašnje džamije

U velebne kuće, vile i dvorce andalužanskih muslimana doselili su se križari sa sjevera. Nekad rascvali šareni vrtovi koji su opijali svojim mirisom, pretvoreni su u guštre, svinjce i kaljuže, a jedna od najljepših džamija tadašnjeg islamskog svijeta pretvorena je u katedralu. U njoj će, kako bi pobjeda križara bila potpunija, a poniženje muslimana izraženije, biti pokopan i sam Ferdinand nakon njegove smrti.

Historija je, zaista, učiteljica života, koja nas uči da je tužna sudbina Sevilje i Endelusa izazvana neslogom islamskog svijeta. Nesloga i naivnost muslimana znak je njihovim neprijateljima da mogu činiti što hoće, a najbolji primjer za ovu tvrdnju imamo u današnjim dešavanjima u Palestini i Gazi.