Čak i u njenom našem bosanskom ekvivalentu ta riječ zvuči gromoglasno! Šta? Kad? Gdje? Kako? Odmah. Bez odlaganja. Ovdje gdje jesi. Na vrhu brda, na ovom mekanskom mimberu. (Brdo milosti dominira nad Mekom kao mimber u džamijskom prostoru.)

Naravno da je izmišljotina da su Arapi bili puke neznalice. Zar i predislamska poezija nije vrhunac drevne umjetnosti? Kao što je izmišljotina da smo i mi ovdašnji neuki. A kad je moral u pitanju, podjednako smo u dubinama nemorala, javašluka i sebičnosti. I mi ovdašnji ubijamo bebe. Uprkos bibliotekama i naslaganim knjigama, institutima i akademskim zvanjima, pravimo nered zakonima, procedurama, normama, formama, ustavima, pa kršenjima tih zakona njihovim tumačenjima, traženjima zaobilaznica, pa primjenama na jedne, a ne na druge, pa ovi drugi postanu masovna pojava, toliko zakompliciramo suštine života da običan svijet u tom haosu uredbi i nesnalaženja naprasno gubi sebe, svoj smiraj i rahatluk. Neka nesnalaženja završavaju tragično, a niko ih ne zove mučenjem.
A gore na vrhu mala zaravan, ništa veća od naših kućnih dnevnih boravaka. Tu se smjenjuju turističke skupine, da jedna po jedna može uskim prolazom prići svetoj pećini.

Vješt hodanju po kamenju, jer me moja majka Hercegovina uvježbala da s kamena na kamen preskačem zmije, cvrčke i mrave, da se ne bih ozlijedio, da ne bih povrijedio koje ljudsko stvorenje, brzo sam prošao kroz uski prolaz i našao se pred pećinom Hira.

O, kako to samo slavodobitno zvuči. HIRA! Izgovorite tu riječ i osjetit ćete ponos, slavu, pobjedu, mir, ispunjenje svih snova… Ušao sam u nju, poljubio njen svod, sluteći da je baš na tom mjestu Poslanik držao svoj blaženi pogled. Pristigli su i moji saputnici. Redom su se smjenjivali u pećini i klanjali po dva rekata. Ja nisam. Razmišljao sam da je bolje da je se nagledam, da fotografiram što više detalja. Pa ona je moj san, ona je moja najdraža priča, ona je moja slava, iz nje počinje teći sreća i razlijevati se širom meridijana.

Popeo sam se na liticu iznad pećine kako bih i odozgo svojim fotoaparatom napravio još koji snimak. Nenadano sam bacio pogled dolje prema Meki, gdje su se u potpunom neskladu vidjela gradska svjetla. Uznemirih se. Jedino me smirivao pogled na Božiju kuću, na Kabu. Uz grudi krenuše neke čudne emocije. Pokušavam se nadnijeti niz strminu litice s druge strane brda Nur. Tek vidim gornji brid i ništa više. Ispod njega mrak, naslućujem bezdan. Da, dolje je okomiti bezdan. Nemir mi još više nadiže prsa. Noge zaklecaše, a cijelo sam djetinjstvo vježbao da mi baš na ovoj litici ne zadrhću. Namjerno i uporno pogledam niz strminu litice, dolje u mrakom prekriveno ništavilo. Čelo mi pokvasi znoj. Trljam oči. Prikupljam snagu da smireno siđem među svoje prijatelje koji su se još smjenjivali u redu za nafila-namaz.
Brdo Nur i u metaforičnom poimanju doživio sam kao brdo znanja. Na njega se stiže uz okomitu, skoro vertikalnu putanju.

Kad se insan popne na njega, sve vidi, sedam bjelina jutarnjeg rumenila, vidi cijelu Meku, cijeli svijet, ljudske duše i one smirene i one sklone zlu. Prekinuo sam razmišljanje i pridružio se džematu za sabah-namaz. Popili smo malo vode i krenuli nazad. Ponovo sam ostavio svoje saputnike i pošao niz strminu brda znanja. U podnožju sam osjetio jako velike bolove u nogama, a mislio sam da ću bez habere i lahko sići.

Ondje gdje su nas čekala vozila, potpuno sam izgubio korak. Vela havle! Noge mi dršću k’o prutići na jesenjem vjetru. Nema dileme, teže se spustiti, bolnije, već popeti se, jer to nije obično brdo, to je brdo svjetlosti, brdo znanja, brdo spoznaje. Teško se popeti, a bolno sići s njega. I čuveni Zamahšerija to je zapisao. Teško se popeti na brdo znanja, a lahko se s njega skotrljati. Zamahšerija nam nije ostavio zapis koliko je to bolno. I zaista, koliko se njih popelo na brežuljke i brdašca nekih znanja i začas se skotrljali.

Brzo smo sjeli u gradske taksije i krenuli. Zašutio sam sve do kabenskog harema da naslonim dušu na hadžijske dove i utopim se u sveprisutnost ljudskih nada i želja. Samo sam disao, disao, disao i plakao.
Nigdje oštrije linije svjetlosti u jednoj zori nisam vidio kao iznad Meke. Dok se pripremamo za doček još jedne noći Kadra, sva mi se ona svjetlost pojavi u očima. Golica dušu… Zaljubljen u svoj duhovni zavičaj, često prelistam snimljene fotografije. Tek ovdje u Bosni na njima sam vidio kako je “ummet”, hrleći na brdo Nur, bezbrižno nanio tone smeća i pobacao ga kraj onih stepenica što nam ih izgradiše ubogi siromasi, s jednom rukom, ili s pola glave. Kraj tih stepenica “ummet” je, hrleći u visine brda, nabacao ostatke svojih noćnih užina, praznih flaša od vode, Coca-Cole, jogurta, plastične kese…

Saudijske vlasti ovom mjestu ne poklanjaju ama baš nikakvu pažnju. Posjetu brdu Hira smatraju bid’atom. Nisu oni vični tražiti ovakva i slična simbolična značenja. Dovoljna su im njihova bogatstva i šerijatsko‑policijski red koji je već decenijama ustanovljen i koji svim silama nastoje očuvati. A ummet? Ummet voli brdo Nur, ummet želi vidjeti pećinu Hira, slijediti Poslanika u nauci. Ali moj ummet redovno voli zadračiti, ostacima svog usiljenog materijalističke halapljivosti zatrpati put kojim je prošao, pa i put kojim je prošao Najvoljeniji i ovog i budućeg svijeta.

Zato ću i ove godine, tražeći blagodati noći Lejletul-kadr, najprije u ime mog ummeta učiniti tevbu, tražiti oprosta našoj nebrizi, našoj površnosti i odanosti individualnom cilju. Bože moj, uputi nas potpunom razumu i uputi nas čistoj savjesti jer Ti nas njom opominješ danom ispitivanja njihovog.

Stav, 2020.