Samo deset godina ranije, Mussolini je rekao da je Vatikan “gnijezdo lopova” i svećenike nazvao “crnim klicama”, dok su crkvene publikacije otvoreno izjavljivale da je biti katolik “nespojivo s fašizmom”. Pa ipak, tog kišnog 11. februara 1929. godine Mussolini je sjedio u rimskoj palači uz papu, potpisujući ugovor kojim je Italija to “lopovsko gnijezdo” priznala samostalnom državom i dala mu goleme povlastice. Zauzvrat, Crkva i novi režim počeli su postajati prilično kompatibilni.

Lateranski pakt bio je primjer pragmatizma s obje strane. Spor između Crkve i Kraljevine Italije dogodio se davno prije: od 1870. kada su trupe Pijemonta krenule na Rim i učinile ga glavnim gradom ujedinjene Italije, petorica papa proglasila su se "zatočenicima u Vatikanu" i odbili da priznaju gubitak svog zemaljskog kraljevstva. Pio XI je znao da je nastavak sukoba apsurdan.

Mussolini je također imao računicu. U nekoliko navrata se deklarirao kao ateista, a njegovi su crnokošuljaši maltretirali i napadali katoličke svećenike ali kada je dograbio vlast znao je da treba konzervativne i religiozne mase koje dijele njegov antikomunistički diskurs. Stoga, iako je njegov izborni program iz 1919. obećavao “konfiskaciju imovine vjerskih redova i ukidanje povlastica biskupa”, ugovor koji je potpisao u Lateranskoj palači “u ime Presvetog Trojstva” dao je Crkvi mnogo toga.

Velika prekretnica ugovora bilo je stvaranje male države Vatikan i priznanje talijanske monarhijske države od strane Svete Stolice. Osim toga, Mussolini je Papi dodijelio suverenitet nad drugim bazilikama i vjerskim objektima u Rimu, a Crkvi je nadoknadio gubitke prouzročene osvajanjem papinskih država 1870. No uz te velike poslove bilo je i puno sitnih slova.

Italija bi morala izgraditi željezničku stanicu u Vatikanu i pobrinuti se za struju, vodu i telefon. Njime bi se također zabranila gradnja zgrada u Rimu viših od kupole Bazilike svetog Petra i osiguralo bi se da nijedmna letjelica ne prelijeće novu papinsku državu. Uz te ugovore, konkordat je talijanskoj Crkvi dao izdašne porezne olakšice i dao joj monopol nad vjerskim učenjem u zemlji. Svećenici su bili izuzeti od obavezne vojne službe, a čak su imali i svoje zatvore ako su počinili zločin.

Kako ništa nije besplatno, Italija je zauzvrat dobila ne samo priznanje Svete Stolice i dugo očekivani kraj spora koji je trajao šest desetljeća. Prema paktu, Papa bi naknadno proslijedio Vladi imena svih budućih biskupa kako bi osigurao da Mussolini nema “političkih primjedbi”. I ti novi biskupi, preuzimajući posjed, trebali su se zakleti "pred Bogom i svetim Evanđeljem" na lojalnost državi i vladi, te se obavezati da će je poštovati i učiniti da je poštuju njihovi svećenici.

Papa Pio XI ušao je u historiju. Njegovi prethodnici u prethodnih pedesetak godina nisu se usuđivali ni izaći na balkon svetog Petra pozdraviti nakon što su bili izabrani, iz straha da bi se, gledajući odande na Rim, smatralo da priznaju talijansku okupaciju. Sada je Sveta Stolica opet imala državu, iako malu, a papa je opet imao zemaljsku vlast pored božanske. Međutim, dogovor s Mussolinijem iz 1929. proganjat će ga do kraja života.

Papa je počeo nazivati Ducea "izaslanikom Providnosti" i dijelio je s njim ne samo žestoki antikomunizam, već i prilično nepovjerenje u parlamentarnu demokratiju. Također se slagao s mnogim politikama svoje vlade protiv razvoda, kockanja, pornografije ili alkoholizma. Čak je podržavao njegove kolonijalne avanture u Africi. Međutim, Pio XI se počeo odvajati od Mussolinija nakon Hitlerovog dolaska na vlast u Njemačkoj 1933. godine.

Papa je ljut na kult Duceove ličnosti, ali prije svega na sve tješnje veze Mussolinija i Hitlera. Godine 1937. objavio je vrlo oštru encikliku protiv odnosa prema nacistima katoličke vjeroispovijesti i protiv njihovih rasističkih teza. S donošenjem rasnih zakona u Italiji počevši od 1938., Papa je protestvovao jer su talijanske Jevreje preobraćene na katoličanstvo doveli u opasnost, ali je došlo do većih problema.

Pio XI, već bolestan, poziva u Vatikan američkog isusovca s iskustvom u borbi protiv segregacije Afroamerikanaca i pomaže mu napisati encikliku kojom osuđuje rasizam. Skrivajući ga od svog državnog sekretara, kardinala Pacellija, koji se protivi sukobu s Njemačkom, naređuje štampanje 300 primjeraka dokumenta koji će biti podijeljen među talijanskim biskupima na sastanku oko 10. godišnjice Lateranskih sporazuma. Papa je to namjeravao javno objaviti 11. februara 1939. ali umire dan ranije.

Tekst enciklike osudio je rasizam i upozorio talijanske biskupe na prisutnost fašističkih špijuna koji dojavljuju njihove razgovore. Ali nikada nije izašao na vidjelo: Pacelli, koji je nakon smrti Pija XI bio zadužen za Vatikan i koji će uskoro biti izabran za njegova nasljednika, dobio je od Mussolinija zahtjev da ne objavljuje dokument. Njegov mandat Pija XII. bio je povod za nebrojene kontroverze oko toga treba li javno osuditi holokaust i učiniti više da ga spriječi.

Ne znamo je li Pio XI umro kajući se zbog pomirenja koje je podrazumijevao Lateranski pakt, ali u svojim posljednjim trenucima bio je užasnut djelovanjem Mussolinijeve vlade. Duce, koji je Rim u mladosti definirao kao “parazitski grad domaćica, čistačica, prostitutki, svećenika i birokrata”, prvo ga je osvojio, a potom ga učinio središtem svog fašističkog sna o oživljavanju Rimskog Carstva. Usput je s Crkvom potpisao strateški mir koji je učvrstio njegovu poziciju, a čije je posljedice i danas teško u potpunosti procijeniti. (Historia y Vida)