Stari Rimljani u javnim WC-ima skupljali su mokraću i koristili je za štavljenje kože. Na bosanskohercegovačkom tlu mokraća i fekalije služile su za skrnavljenje džamija i muslimanskih mezarja. U svjetskoj historiji nema primjera da se u grobljima podižu WC-i i na sličan način skrnave bilo čiji nadgrobni spomenici.
U bošnjačkom Memorandumu iz 1891. godine, između ostalog, navodi se da je u banjalučkom mezarju Musline napravljen javni zahod.
Istu sudbinu doživjelo je i sarajevsko mezarje u Velikom Parku, u Sarajevu, gdje se sve do 1991. godine nalazio javni WC. Slični primjeri u svjetskoj historiji nisu poznati, naprotiv. U Poznanju je 2013. godine pokrenuta inicijativa da se imenovanjem javnih WC-a "sramno ovjekovječe ljudi koji su naneli najveće štete njegovom gradu." Nažalost, historija pokazuje da je sramnih ljudi na tlu Bosne i Hercegovine bilo znatno više nego WC-a.
Austrougarske vlasti u Derventi su na muslimanskom haremu postavile rezervoar za vodovod; u Doboju je sagrađena zgrada općine; u Sanskom Mostu je na haremu nikao hotel; na velikom vakufskom zemljištu Musala, u Sarajevu, napravljen je park; na mostarskoj Musali hotel Neretva i park, "a u Bihaću je na haremu načinjeno, ni manje ni više, do javno stočno sajmište, a od harema Ićhisar džamije šetalište."
"Eto, tako se naše najsvetlije tradicije poništavaju. Eto, tako se naša groblja, koja su po šerijatu i postojećim bh. Zemaljskim zakonima vlasništvo vakufa, sada postala pusto maslo i svako ih otima, hara i u svoje svrhe upotrebljava, a mi muslimani moramo trpiti i sa bolom u duši pregarati i gledati kako se uništavaju blage uspomene naših predaka" – zaključuje se u Memorandumu.
(Ibrahim Pašić, Os stećka do nišana u BiH, BZK Preporod, Sarajevo, 2017)
