Nedavno je mađarski premijer Viktor Orban održao pres-konferenciju, gdje je između ostalog govorio i o Bosni i Hercegovini. U kontekstu proširenja Evropske unije na Zapadni Balkan, Orban je izjavio da je problem kako integrirati zemlju s dva miliona muslimana.

Ovakve izjave smo imali priliku slušati zadnjih godina redovno od zvaničnika Republike Hrvatske i Srbije, ali je ovo prvi put da se ovako otvoreno govori o muslimanima kao stranom tijelu na tlu Evrope od jedne evropske države, koja je dugogodišnja članica EU i NATO saveza. No, od Orbana je ovo očekivano s obzirom na to da je 2013. godine u svom uredu imao etničku kartu Bosne i Hercegovine. 

U tom je kontekstu ministrica vanjskih poslova Bisera Turković pisala evropskim zvaničnicima te tražila pojašnjenje o tome da li se politika Evropske unije prema Bosni i Hercegovini promijenila. Odgovor je vrlo jednostavan; do promjene nije došlo jer ništa se u suštini nije ni promijenilo s obzirom na to da su ti evropski zvaničnici u toku Genocida nad Bošnjacima govorili o bolnoj, ali realističnoj obnovi kršćanske Evrope.

Istina je da zvanična evropska politika danas promovira sekularizam, poštovanje ljudskih i manjinskih prava i protiv je svake vrste diskriminacije na osnovu vjere ili etničke pripadnosti, ali je jasno da je Evropska unija prije svega zajednica vrijednosti koja počiva na judeo-kršćanskoj tradiciji i historiji. Ako to nije bilo jasno nakon što su vrata ostala zatvorena Republici Turskoj nakon dugogodišnjih pregovora, onda je važan indikator bio veto na početak pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom iz 2020. godine. 

Činjenica jeste da mišljenje mađarskog premijera ne predstavlja zvaničnu politiku EU prema Bosni i Hercegovini, ali isto tako je činjenica da je antiimigrantsko i antiislamsko raspoloženje u porastu širom evropskih država. Članice takozvane Višegradske grupe (Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska) imaju konzervativne vlade, koje su imali jaku antiislamsku retoriku u toku imigrantske krize iz 2015. godine. U zemljama Skandinavije i Zapadne Evrope desni populisti jačaju na popularnosti, koji promoviraju jak antagonizam prema imigrantima, Evropskoj uniji, malo suptilnije i odbojnost prema muslimanima u Evropi.

EVROPA IMA PREVISOKO MIŠLJENJE O SEBI

Za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu rahmetli Alija Izetbegović dao je intervju za Stern 1994. godine, gdje je zaključio da cijeni Evropu, ali da ona ima visoko mišljenje o sebi. Fašizam i komunizam nisu azijski, nego evropski proizvod. Fruškogorski manastiri nedaleko od Beograda preživjeli su 300 godina turske vlasti, ali nisu tri godine evropske vlasti. Dakle, u Bosni su uništeni stotine džamija i crkava i sve su ih uništili Evropljani – nijednu Bošnjaci.

Da Evropa ima dugu tradiciju netolerancije i protjerivanje ljudi različitih vjera, govori i historija Jevreja na evropskom kontinentu. Naime, diskriminacija i stradanje Jevreja nije počelo dolaskom Hitlera na vlast i holokaustom, već je i u našoj historiji poznato da su Sefardi, Jevreji s jugozapada Evrope, protjerani iz Španije i Portugala. Pojedini su našli utočište u Sarajevu, koji je tada bio dio Osmanskog Carstva. Dakle, prije 500 godina muslimanska vlast je primila izbjeglice iz kršćanske Evrope koje su prognane sa svojih ognjišta zbog vjere.

U ovom kontekstu izjava Orbana o integriranju dva miliona muslimana u Evropu čini se već tragikomičnom, jer Bošnjaci imaju hiljadugodišnju tradiciju suživota u multikonfesionalnom društvu. To ne dokazuje samo odnos prema Sefardima nego i čuvena Povelja Kulina bana, gdje ban bosanski garantira sigurnost i slobodu kretanja dubrovačkim trgovcima. I na kraju posljednja agresija, gdje Bošnjaci, unatoč tragičnim zločinima koji su kulminirali genocidom, nisu svetili i rušili tuđe bogomolje, već su se, pored borbe za vlastiti opstanak, borili i za zemlju gdje niko neće biti protjeran samo zato što se na drugi način moli Bogu.  

Ako odnos EU prema muslimanima danas ima elemente onoga što su Jevreji prošli na ovom kontinentu, kako Bošnjaci kao autohtoni evropski narod mogu i moraju reagirati na situaciju? Na to pitanje je teško naći odgovor, ali je više nego očigledno koji je pogrešan pristup. Naime, svako pravdanje kako su Bošnjaci zapravo manje religiozni, liberalni ili jednostavno “drugačiji” muslimani samo je kontraproduktivno, jer pored toga što implicira da je prihvatljivo biti musliman samo ukoliko ne držiš do svoje vjere, to pokazuje i visok stepen inferiornosti; nisu Bošnjaci ti koji se moraju integrirati u Evropu, nego Evropa mora naučiti od Bošnjaka kako se istinski poštuju principi multikulturalnosti, multietničnosti i multikonfesionalnosti.

AKTUELNA POLITIKA EVROPSKE UNIJE PREMA BOSNI I HERCEGOVINI

Orbanova izjava s razlogom je dobila jaku reakciju u bh. javnosti jer je sam Dodik prije nekoliko mjeseci izjavio kako nezavisnost RS-a podržava sedam zemalja EU. Iako je jasno da Dodik svojim izjavama manipulira javnosti, evropska politika prema Bosni i Hercegovini nije jedinstvena. To je pokazala i izjava samog Orbana, koji je izrazio spremnost Mađarske da blokira uvođenje ekonomskih sankcija prema manjem bh. entitetu.

Zbog svoje kompleksne i često licemjerne historije odnosa između Bosne i Hercegovine i Evrope, Bošnjaci imaju sve razloge da sumnjaju u dobronamjernosti ove zajednice država prema Bosni i Hercegovini. Naime, zvanično EU traži ispunjenje 14 ključnih prioriteta za otvaranje pregovora o članstvu, ali ispunjenje tih uvjeta u kompleksnom političkom sistemu, koji je opet nametnut uz podršku evropskih zemalja, skoro je nemoguće i bez ratnohuškačke retorike separatista. Možemo, dakle, zaključiti da je članstvo Bosne i Hercegovine u EU ako ne nemoguće, onda daleko od realnosti u ovakvim konstelacijama odnosa.

Ukoliko Dodikovi potezi eskaliraju stanje u zemlji do otvorenog rata zbog svojih unutrašnjih komplikacija, EU ne bi mogla djelovati jedinstveno za uvođenje sankcija Dodikovom režimu, a kamoli da na neki konkretan način stane u zaštitu Dejtonskog mirovnog sporazuma i bosanskohercegovačkog suvereniteta.

No, daleko je od toga da Bošnjaci i Bosna nemaju prijatelja na ovom kontinentu. Skandinavske zemlje tradicionalno podržavaju Bosnu i Hercegovinu, Holandija je zbog svojih grešaka najaktivnije tražila uvođenje sankcija za Dodika, nova vlada Njemačke također je pokazala da neće bez reakcija gledati rušenje Dejtonskog sporazuma. Velika Britanija je do sada najsnažnije osudila Dodikov separatizam, a pored toga imamo tradicionalno bliske veze s regionalnom silom, Republikom Turskom. Dakle, budućnost Bosne i Hercegovine ne zavisi od Evropske unije, koja nije nikada na Balkanu odlučivala o krupnim stvarima, niti zbog svoje strukture ima sposobnost za to.