Minuše četiri jednolične, sumorne godine porodice Ahmet-bega Muratbegovića u Jakešu i tek ove l923. javiše se znakovi blagih promjena. Nisu došli odmah. Ahmet-beg je vrijeme još provodio vani, klonio se razgovora, sjedio i pio na osami i vraćao se u kasne sate, zatičući budnu samo Umihanu. Nalazio ju je pored petrolejke, s tespihom, đerđefom ili s knjigom u ruci, ali vremenom nije više ni s čim. Praznih ruku se naslanjala na peškun, zagledala u dušeke na kojima su spavala djeca.

               Jednom nije čula ni osjetila kad je ušao. Sjedila je kao omađijana. Nenaviknut na to, zastao je i gledao je. Dugo. Tog časa mu se donekle razbistrio pijani um. Probudila mu se jasna misao: Kakva je ovo kuća? Kakva porodica? Ko je ova žena njemu? Treba li mu ona? Treba li on njoj? Koga ona vidi u njemu? Čeka li što? Zašto? Zašto se nikad ne žali? Zašto više ne tka, ne čita?... Zar joj više ništa ne treba? Zašto mu ne prigovara? Zašto se ne ljuti? Zašto nikad prva ne progovara? Gledao je i djecu, udaljenu od sebe, otuđenu... I da su budna ne bi se radovala njegovom dolasku. Sjetio se da ga je jednom njihova mati molila neka nekad razgovara s njima, neka im nekad nešto daruje. «A tebi?» upitao je. «To bi i meni bio dar», kazala je. Zbog čega sada tako uporno gleda samo u dušeke? Taknuo ga je taj prizor.

               - Šta gledaš? - upitao je.

               - Djecu. Dok ih gledam, ne osjećam da sam sama.

               - A zašto samo šutiš?

               - U šutnji mi je sav život.

               - Išćiliš li šta?

               - Magbul bi mi bilo vidjeti brata. Poželjela sam ga. Dugo nisam bila u Bukovici.

               - Pa idi - reče zadovoljan što najzad može biti drukčiji. - Već sutra opremi djecu i idi.

               - Hvala ti, ali ne merem. Ne merem bez tebe. Pitat će zašto ti nisi došao, a ja neću umjeti kazati zašto.

               Obeća joj da će poći s njom. I pošao je. Bješe to onog martovskog dana kad su se Bukovčani i Dobojlije veselili što je Spahino krilo muslimanske organizacije pobijedilo na

skupštinskim izborima pa se posvuda teferičilo, pjevalo i igralo. Klicalo se slozi i jedinstvu Muslimana. On se nije pridružio slavlju. Izbori ga nisu zanimali pa, kao ni dotad, nije glasao. Briga ga za Spahu, Maglajlića ili bilo koga drugog... čak i za samog kralja! On je ovdje đuturum, bez imetka i imena, a niko od njih mu to neće nikada popraviti. Kako ovdje, u Maloj Bukovici, nije bilo kahvane a u imamovoj kući rakije, morao je cio dan provesti slušajući žagor i ciku razigrane djece i stalne uzvike žena koje su ih umirivale i podsjećale na red. Izašao je napolje i nasumice hodao po bašči, praznoj i goloj, tek oslobođenoj od snijega. Smetali su mu vjetar i vlažna hladnoća, i magla... i sve. Kajao se što je došao. Odlučio je sačekati jutro pa odmah bježati odavde.

               Noću mu se nesanica otegla do u beskraj. Mada je smješten u potpun mir, sam u sobi, smirenja i sna nije bilo. Mučio se, prevrtao i kleo samog sebe što je ikad poželio da vidi ovu kuću. U neko doba vrata su se tiho otvorila i pri mutnoj slaboj svjetlosti vidio je Umihanu, u dnevnoj odjeći, s lampom u jednoj ruci i s punim tabakom u drugoj. Prišla je peškunima. Na jedan je spustila lampu, na drugi tabak. Ovaj s tabakom primakla je njegovom dušeku. Iznenadio se. Na tabaku je, uz hranu, stajalo i piće. Rakija!

               - Znala sam da ne mereš zaspati bez nje - kazala je tiho. - Čekala sam da svi zaspu pa sam onda došla. Ostavit ću ti i lampu pa je sam utrni, ako budeš htio.

               - Čekaj - zaustavi je on. - Ogriješila si se o ovu kuću. Rakija je njen dušmanin.

               - Allah dž.š. svojim vjernim robovima ponešto halali - uzvratila je. - Molit ću Ga da meni halali ovo.

               - Ostani onda malo sa mnom.

               - Zašto?

               - Da pričamo... da štošta kažem...

               - Bit će, belćim, boljih prilika za to - rekla je i htjela otići.

               On je zaustavi.

               - Misliš li, Umihana, da ja... da ponovo mogu biti čovjek?

               - Ti si to uvijek bio, samo što ti sada nedostaje sreća.

               - A da li se ponovo može do nje?

               - Jah, belćim, ako se sam potrudiš - i izašla je iz sobe.

               Do jutra je zaboravio svoju nakanu da bježi. Njegov šura, imam Džafer ef. Begović, poslije sabaha ga je pozvao u lov. Napolju su, na konjima, već čekali njegovi prijatelji: Derviš ef. Smailbegović, njegovi sinovi Nur-efendija i Edhem efendija, zatim rođaci Begovići i, kao pomoćnici, domaće sluge.

               Jašući kroz šumu, arabadžija Sejdo, na trenutak mu se približio i oprezno rekao.

               - Efendija Ahmet-beže, kad «ožedniš», potraži me.

               Gledao je za njim ugodno dirnut. «Opet Umihana!» pomisli i jasno u mašti vidje njen lik.

               Mjesto da se vratio kući, ostao je u gostima pune tri sedmice.

               Počeo se navikavati da govori.

               Počeo se navikavati na ljude.

               Približavao se svojoj djeci.

               Zadovoljna blagom promjenom svog muža, Umihana se poslije povratka kući dala na razmišljanje šta činiti da se njegovo raspoloženje održi i da muža ima bliže porodici. Spomenula mu je rodnu kuću u Tarevcima, napuštenu i zapuštenu, koju godinama nije vidio.

               - Izgoniš me? - upitao je on.

               - Ne - kazala je blago. - Mislila sam da voliš kuću u kojoj si se rodio.

               - To je sada hudžera, ne vrijedi ničemu.

               - Ne bi bila kad bi se dotjerala.

               - Kako? Nemam ništa.

               - Prodajmo ovu pa uredimo onu.

               - Ovo je tvoja kuća. Ne pristajem.

               Udaljio se uvrijeđen i ona zažali zbog toga.

               No, ujutru, nakon besane noći, ušao je u njenu sobu i glasom poraženog čovjeka i rekao:

               - Neka bude, Umihana... Nema fajde izigravati bega.

               - Ne izigravaš, Ahmet-beže - uzvratila je ona. - Ti si ipak Muratbegović!

               I radovi na staroj kući počeše istog proljeća.

               Ahmet-beg Muratbegović je sve rjeđe bivao sam.

                              *

               Da bi zabavili gosta, Bukovčani ispričaše kako su pred proljetošnje izbore ovdašnji ljudi, uglavnom bekrije, desničarskim strankama prodavali svoje glasove za fišek šećera, grumen soli, ili frtalj petroleja. Neki desničarski kandidati su dobijali glasove na osoben način: biračima koji pristanu uz njih, dijelili su po jedan opanak. Poslije, prošao ili ne prošao na izborima, kandidat gleda kako birač hoda naokolo i traži druga sa sličnim opankom ne bi li sastavio par i makar se na taj način obuo; gostioničar u Velikoj Bukovici, vrući radikal, koji se nadmeno ponosio strankom i svojim idealom, mamio je birače na čašu. Tako je bacio oko i na pijane Muslimane. Hamala Rašida Kadića, ovdašnjeg seljaka, čak je uveo u stranku. Hamala nije zanimala politika a još manje stranka, ali jeste rakija. Gostioničar nije računao da će mu taj često visiti na vratu pa ga je maršnuo: «Gubi se, magarče!» Hamal se iznenadi i rekne: «Nisam magarac, ja sam radikal».

               Ademaga se zadovoljno nasmijao i pritom sjetio anegdote o Mehmedu Spahi, o tome kakvim ga očima gledaju u Beogradu. Ispriča je onako kako ju je pročitao u beogradskoj «Politici»: U jednoj beogradskoj osnovnoj školi na času istorije učitelj pita jednog đaka radi davanja ocjene. Kako se zvao Sultan koga je proburazio Miloš Obilić na Kosovskom Polju? Mališan posle kratkog razmišljanja odgovorio je sa puno pouzdanja: - Mehmed Spaho!»

               - Hahaha! - razlije se grohotan smijeh Bukovčana. - Aferim! Utjerao im Spaho strah u kosti! Tako i treba!

               A onda se ponovo vratiše hladnoj zbilji. Upitaše Ademagu za mišljenje o krizi u svijetu.

               - Raste iz dana u dan - odgovorio im je spremno. -

                 Njemačku privredu, naprimjer, jednu od najjačih privreda u Evropi, pogodila je katastrofalna inflacija, koju ne pamti niko u povijesti te države. Financijski sistem joj je na rubu provalije. Papirnati novac praktično bezvrijedan, a cijene tako vrtoglavo rastu da jedna kahva košta osam hiljada maraka, kutija šibica devetsto miliona maraka... Nedavno su štampali novčanicu od sto miliona maraka. To je jedna od najtežih svjetskih inflacija.

               - Šta će onda biti od te zemlje? - upita imam.

               - Bog zna. Brine me njihov porast nacizma, stvaranje nacističkih «jurišnih odreda», moguć je puč... ko zna... svašta se može dogoditi. Sve se ovo nadovezuje na ono što se desilo prije četiri godine u Italiji kad je Benito Musolini osnovao fašističku partiju, a lani sa četrdeset hiljada fašista, crnokošuljaša, krenuo na Rim. Da bi ga udobrovoljio, kralj Vitorio Emanuele povjerio mu je mandat za sastav vlade. U Italiji je zabranio rad svim partijama osim svoje, fašističke. I mislite li da će na tome stati?

               - Kod nas, akobogda, neće toga biti - rekao je neko.

               - Hm - dočekao je Ademaga ironično - kuga nema granica. I mi imamo svoje «inflacije»: na jednoj strani raste broj siromaha, na drugoj strani raste broj komunista. Ako se ujedine... treba ih se bojati kao i kuge. Da se odnekud dočepaju vlasti, ne bi nam se znalo ni za ime. Eno, u maju, u Beču, komunisti održaše svoju Drugu konferenciju. Spremaju se, bezbeli... za nešto.

               - Ako nije tajna, Ademaga - javio se Derviš ef. Smailbegović - upitao bih te ovo: zašto vlasti nisu dozvolile udruživanje Jugoslavenske muslimanske banke sa Hrvatskom centralnom bankom u Sarajevu pod zajedničkim imenom Hrvatska muslimanska banka?

               - Išao sam za tim da jače povežem Hrvatske muslimane i katolike na ekonomskom polju, ali vlasti nikako ne mogu izgovoriti riječ Hrvat musliman. Puno im ljepše zvuči: Srbin musliman. Stoga sam na kraju banku nazvao Ujedinjena centralna banka.              

                              *

               Provodeći časove u kućnoj biblioteci svog oca, Nasiha je čitala «Pravdu», čiji su je redovi fluidnim nitima vezivali za vjerenika. Bili su joj jedina stalna veza s njim. Nisu je toliko zanimali sadržaji koliko jesu misli da je većinu tekstova on pisao. Činio je to onom rukom kojom joj je iz tuđine pisao pisma i kojom joj je na kraju dao vjerenički prsten. Kada je to bilo? Kad je počelo? Sjećanje na doba svojih prvih djevojačkih osjećaja i na ovo vrijeme, prazno i sumorno, probudi joj misao na ljudsku prolaznost, osobito na mladost, za koju je mislila da je na izmaku. Hoće li joj srce istrajati u čekanju? Vraćala se riječima u novinama i lahko pepoznavala njegove, pune odvažnosti, čvrstine i bolne istine. Dok čita, čini joj se da čuje i njegov glas: «Težače! Čuj, šta ti donose radikalski poslanici: Nikola Pašić, dr. Milan Srškić, dr. Vlado Andrić, pop Veljko Grgurević, pop Matija Popović, pop... kojima si dao povjerenje da zastupaju Tvoje interese! Donijeli su ti šesterostruko povećanje poreza za zemljarinu i paušal! Donijeli su Ti l4 dana rabote (kuluka) u godini iako su Ti šest puta povećali cestarinu, koju si i do sada plaćao! Oglasili su zakon prema kome Ti nisi pravi gospodar svog imetka. Spremaju Ti nove terete: da izdržaješ žene i djecu vojnika iz Tvoje općine, iako si i dosad u tu svrhu davao svoj prinos državi da ih ona izdržava. Ona to nije činila kako treba, novac je utrošila te su sada ova siročad pala na Tvoje glavnje. Spremaju Ti silesiju i drugih tereta...»

               «Borba je jedino što on ima», razmišljala je djevojka, «to je njegov život. I kad se budemo uzeli, mislit će na nju. To je belćim njegova sudbina. A i moja!»

               Čim su minuli martovski izbori, na kojima je ponovo izabran za poslanika u parlamentu Kraljevine kao nosilac liste za banjalučko okružje, vjerenik joj se pojavio u Tešnju i požurio da je vidi. Očekivala je sretno lice, a dočekala umorno i blijedo, s tragovima brige i duševnog nemira. Osmjehnuo joj se samo očima.

               - Znam kako izgledam - rekao je. - Stalno se hrvem sa puno protivnika i moja borba će ostati duga. Ne mogu dalje ovako. Treba mi ugođaj kućnog mira i makar iskra obiteljske sreće. Vjenčajmo se, Nasiha.

               - Kada?

               - Čim se završe debate u narodnoj skupštini. Sve će se završiti do decembra.

               - U novu godinu s novim životom? - obradovala se.

               - Tako je.

               - Oh - oteo joj se sretan smiješak ironičnog tona - najzad više neću imati uza se samo «Pravdu!»           

                              *

               Posljednji put ove godine poslanik Hamzalija Ajanović je govorio u Narodnoj skupštini 7. decembra. Tema bješe široka: agrar, begluci, ispaše... Pored ostalog, kazao je:

               - Kao prva žrtva agrarne reforme pali su kmetski odnosi u Bosni i Hercegovini. Ja mislim, gospodo, da nema nikog ko nije želio da se to pitanje riješi. I sami bivši sopstvenici kmetovskih zemalja, i oni su se pomirili sa sudbinom i pristali da se to pitanje riješi na jednu pravednu odštetu. Njegovo Visočanstvo Regent, sadašnji Kralj Aleksandar, u svojoj proklamaciji na narod, obećao je da će to pitanje tako riješiti da zemlja pripadne onima koji je rade, a da će bivši sopstvenici tih zemalja dobiti za to pravednu odštetu. Ja ovdje naročito naglašavam «pravednu odštetu». Isto je to bilo naglašeno i u prethodnim odredbama za pripremu agrarne reforme. Ja neću s tim pitanjem da se bavim opširnije, samo napominjem da je ta odšteta bila tolika da je i bivši ministar agrarne reforme, gospodin Uzunović, izjavio da ona ne iznosi ni jednogodišnji prihod sa tih zemalja. Sad ostavljam vama, gospodo, da vi ocijenite koliko je ta odšteta bila pravična.

               Ali, gospodo, nije se samo zadržalo kod rješenja kmetovskog pitanja, već su kao druga žrtva agrarne reforme pali i slobodni posjedi muslimanskih posjednika. I tzv. beglučko pitanje pokrenuto je, i dvije trećine svih muslimanskih posjeda otete su i danas se nalaze u rukama uzurpatora. Ali ja neću dugo da se bavim ni tim pitanjem, već hoću da naglasim da je Muslimanski klub još prije dvije godine bio doveden u takav položaj da je morao pristati i na jedno za muslimane nepravedno rješenje samo iz želje da se jedanput uspostavi zakonsko stanje, pa makar kakvo ono bilo. Ali, gospodo, kad sam spomenuo te begluke, ja bih htio da vam i o tome nešto kažem. Vi znate da ima u cijelom svijetu odnosa na kojima postoji zakup deset godina, a nigdje ti odnosi nisu smatrani kao kod nas u Bosni, da su kmetstvu slični. Ja vas, gospodo, pitam ko bi smio da iziđe u Srbiji i sa zahtjevom, a kamoli sa zakonom, kojim se traži da svaki onaj ko radi deset godina tuđu zemlju, ima prava na nju. Pa zašto, gospodo analogno tome, ne postavite princip: ko je stanovao deset godina u tuđoj kući, ima pravo na nju. Dakle, kao što rekoh, i to je pitanje bilo riješeno nepravično po muslimane, ali smo mi pristali na njeg samo zato jer smo se nadali da će se jedanput uspostaviti zakonsko stanje.

               Ali nažalost i taj se zakon izigrava jer se sporovi ili ne rješavaju nikako ili se njihovo rješenje oteže u beskonačnost. Sporovi se povlače od instancije do instancije, dok nekako na jedvene jade ne budu dokončani pred agrarnom direkcijom. Ali sad dolazi stvar pred ministra i on po želji svojih partijskih kaponja gotove, dokončane predmete šalje nižim agrarnim vlastima na ponovni postupak, kako bi se spor još više odugovlačio. Na ovaj način lišeni su muslimani u Bosni i Hercegovini u prvom redu kmetskih posjeda, a u drugom redu slobodne svoje zemlje, za koju i danas plaćaju sve poreze, a uzurpatori uživaju plodove s nje. Ali nije se zaustavilo ni na samim tim otimačinama, nego se je prešlo na otimačinu ispaša muslimanskih težaka i malovarošana.

               Mislim da nije potrebno da vam govorim ovdje šta su to ispaše jer je svima to dobro poznato. Ali prije nego što prijeđem na predmet interpelacije, držim potrebnim da upozorim na jednu činjenicu. Nisu sve ispaše postale samo tako da su uzeta javna dobra, državna ili općinska, za ispaše, nego su nastajala i tako da su pojedini privatnici od svojih privatnih posjeda izdvajali pojedine dijelove i stavljali ih na raspoloženje selu za ispašu. (dr. Vlada Andrić: «Nije istina. Nigdje nisu tako postajale».)

                Polahko, Vlado, ja ću svaku tvrdnju činjenicama dokazati, pa i ovu. Tako su nastale ispaše na primjer Đuruša, u općini Avtovac, kotar gatački. Ta ispaša nastala je tako da su pojedini seljaci od svojih privatnih posjeda pojedine parcele stavljali na raspoloženje za ispaše. Isto tako u srezu zvorničkom, u općini Prnjavor Osman Osmanović dao je svoju privatnu zemlju, koja je i danas upisana u gruntovnim knjigama na njega, i danas se dolazi sa zahtjevima da se i ova ispaša ima dijeliti dobrovoljcima.

               Austrijska uprava dala je prigodom sastava gruntovnice instrukcije da se ove ispaše upišu u gruntovnim knjigama na državni erar. Servitutna prava pojedinih općina nisu doduše bila unesena u gruntovne knjige, ali su u praksi bila zaštićena i zemlja se od ovih ispaša mogla dijeliti i oduzimati tek onda ako su dopuštale potrebe sela i ako su pristali na to seoski medžlisi. Poslije našeg ujedinjenja te su ispaše postale predmetom pljačke pojedinaca, što su agrarne vlasti ili tolerisale ili odobravale ili su pak same dijelile zemlju pojedincima.

               Može biti podvojenosti u mišljenju da li su sa gledišta

racionalnog gospodarstva potrebne ispaše. Ja mislim da je za svakoga, kome je poznato, da se narod u Bosni i Hercegovini bavi poglavito stočarstvom te da ima isuviše malo zemlje za to, jasno, da je nemoguće u Bosni i Hercegovini gajiti stočarstvo bez ovih seoskih ispaša. Privatnici tako su oskudni zemljom da ni trećinu svoga blaga ne bi mogli izdržati bez seoskih ispaša. Prema tome moje je mišljenje da su ove ispaše bar za sada - dok se na današnji način vodi gospodarstvo - neophodno potrebne.

               Mi vidimo, gospodo, da u vladi, odnosno u ministarstvu agrarne reforme, nema jedinstvenog mišljenja da li su ispaše potrebne i da li ih treba sačuvati, nego se s dana na dan mijenja mišljenje: u različitim prilikama, prema različitim krajevima i u različitom vremenu polazeći naravno sa stanovišta pojedinih ministara ili njihovih stranaka. A da je to tako najbolje pokazuje činjenica da je masa seoskih ispaša oduzeta od muslimanskih sela i gradova i privedena u svrhu kolonizacije. (Kobasica: «Nema muslimanskih sela i gradova».) Ima ih i bit će ih uvijek, jer vam uspjeti neće da ih požderete. I dok se s jedne strane tako radi, s druge strane pojedincima muslimanima oduzima se ziratna zemlja i pretvara se u ispaše za pravoslavna sela. Tako je učinjeno u srezu prnjavorskom za sela Svinjar i Povelić. Oduzeto je od muslimana u selima Ineđoli i Grabašnici 3600 dunuma ziratne zemlje i pretvoreno u ispaše za pomenuta pravoslavna sela. Tako je učinjeno i sa zemljom Džinića, odnosno Šika u Vrbaškoj, kotar Bosanska Gradiška. Oduzeto je l000 dunuma ziratne zemlje i pretvoreno u ispaše. To je isto učinjeno sa ziratnom zemljom Smajlage Smajlagića u selu Gredi, kotar Bosanska Gradiška, gdje je 700 dunuma ziratne zemlje pretvoreno u ispašu. Tako je učinjeno i u selu Mačkovcu, srez Bosanska Gradiška, gdje je 2000 dunuma ziratne zemlje oduzeto od Hafizagića, odnosno Džabića i pretvoreno u ispaše. I dok se tako radi sa privatnim muslimanskim posjedima u isto vrijeme od više muslimanskih sela i općina oduzimaju se seoske ispaše i daju pavoslavnim Srbima. (Žagor i prigovori sa strane radikala.) I to je, gospodo, ono što nas najviše buni, to je ono što nas najviše uzrujava i što pravi zlu krv da u čitavoj radnji oko agrarne reforme nema apsolutno nikakvog plana. (V. Pribićević: «To je baš smišljen plan njihov!») Nema apsolutno nikakvog sistema niti principa koji bi se osnivali na ekonomskim i socijalnim razlozima, nego je čitava agrarna reforma uperena na to da se muslimani liše zemlje. Pri tome ne uvažava se ni osnovni gospodarski princip da se zemlja više kulture (ziratna) ne smije pretvarati u zemlju niže kulture (ispaše). Ovaj su princip i sama vlada i ministarstvo agrarne reforme usvojili i u prethodnim odredbama izrično je naglašeno da se zemlja više kulture ne smije pretvarati u zemlju niže kulture. Ali kad se radi o muslimanskoj zemlji, onda ne vrijede ni principi ni zakoni...

               Kad sam kod ovog predmeta, ja bih htio da upozorim Narodnu skupštinu na još jednu nekonzekventnost u sprovođenju agrarne reforme. Vama je poznato, gospodo, da u Bosni i Hercegovini postoje tako zvana servitutna prava na pojedina zemljišta, koja su upisana u gruntovne knjige na državni erar. Mogu biti dva stanovišta: ili da vlada priznaje i poštuje ta servitutna prava ili da ih ne priznaje. Međutim, mi vidimo da vlada nema nikakvoga kriterijuma, da nema nikakvog određenog stanovišta o tome pitanju. Servitutna prava država priznaje ako se ona odnose na privatna zemljišta. Takovom je mišljenju vlada dala izraza i u poznatoj beglučkoj uredbi... odnosno u njenoj provedbenoj naredbi gdje se izričito kaže da će se sa privatnim šumama postupati tako da postojeća servitutna prava budu potpuno osigurana. To se, gospodo, i danas u praksi sprovodi i nijedan privatni vlasnik šume ne može prodati ili isjeći svoju šumu dok se ne osiguraju servitutna prava pojedinih općina. Dok se ovako radi u pogledu servitutnih prava na privatnim posjedima, dotle vlada i ministarstvo agrarne reforme ne poštuju servitutna prava pojedinih općina na tzv. erarna zemljišta, nego i bez osiguranja tih servitutnih prava dijeli ovakva zemljišta kome ona hoće. Vladina partija svoje korteše za njihov rad nagrađuje općinskim ispašama. Dokaze za ovo ja ne mogu sve pružiti, ali masu materijala iznijeće moji drugovi u svojim govorima. Da se o tome uvjerite, dovoljno je da istaknem činjenicu da je dijeljenje ispaša bilo u jeku upravo pred prošle izbore, i neposredno iza njih. (Aplauz kod opozicije. Graja i protesti kod radikala.)...

               Umjesto da se osvrne na podatke, na fakta, koje smo mi iznijeli u svojim govorima, gospodin ministar Srškić govorio je ovdje kroz prozor, govorio je muslimanskim masama i kazao je da ima toliko bijednih muslimanskih seljaka koji čeznu za zemljom pa da će im on i njegovi drugovi pomoći. Gospodo, ovako govoriti na ovome mjestu i provoditi ovakovu politiku, kao što sam je ocrtao u svojoj motivaciji i koja ide direktno za potpunim ekonomskim uništavanjem muslimana, ja mislim da nema veće ironije. Ja ne smatram iskrenim ni ono što je gospodin ministar citirao stihove pjesnika Šantića «Ostajte ovdje». Istina je, lijepi su to stihovi; još je ljepše što ih gospodin ministar na ovom mjestu citira, ali bi najljepše bilo da on i njegovi drugovi umjesto tih lijepih riječi imaju više srca za interese bosanskih muslimana, pa udese baš svoju agrarnu politiku tako kako bi im omogućili da ostanu na svojim rođenim ognjištima. (Graja i objašnjenja među poslanicima. Predsjednik opominje poslanike da se smire)...

               Gospodin ministar za agrarnu reformu citirao je predlog što ga je Bosanski sabor prije rata pretresao i bio dovršio. On se je bio pozvao na 4. član koji kaže da će se pristupiti izlučivanju općinskih ispaša i šuma. Jeste, gospodo, i Bosanski sabor, za koji znamo da nije bio u pravom smislu riječi parlamenat, ipak je htio jedno ovakvo važno pitanje da riješi zakonskim putem, a ne ovako preko koljena, običnom naredbom, kako ga gospodin

ministar za agrarnu reformu rješava. (Graja i žagor. Salih Baljić i Toma Popović žestoko se prepiru. Popović: «Idite u Austriju!» Salih Baljić: «Nećemo, i mi konja za trke imamo. Jao si ga vama ako tamo pođemo!»)...

               Sarajevska «Srpska riječ», izvještavajući sa ove skupštinske rasprave, citirala je ll. decembra neke radikalske poslanike ističući riječi koje su uputili poslanicima Jugoslavenske muslimanske organizacije. «Mi ćemo se još jednom s vama obračunati», kazao je Kobasica. «Doći će do krvi među nama. Mi hoćemo vaše špijunske krvi. Srpska krv još nije osvećena. Ademaga Mešić, Mujaga Kapetanović, Džindo, još nisu obješeni». Poslanik Kosta Majkić: «I sad treba podignuti nekoliko vješala na Terazijama, da zavlada drugi red u državi». Prota Ubavić: «Mi ćemo se još jednom ogledati».

               Nemirno se, tako, završila i ova godina.

               Ademaga Mešić je izgubio dobrog prijatelja. U Doboju je u 7l. godini umro dr. Simon Levy, liječnik njegove porodice.