„Religiozna, etička i socijalna ideologija koju je muslimanski dio našega naroda primio kao svoju baštinu u bitnosti je slavenska, bogumilska, a u obliku i formi, u mentalnom križanju i stranim primjesama mongolsko-turska. Ta bitna strana, ta slovenština u psihi i krvi je po svojoj prirodi individualistična, ona je duboko humana i naklonjena je svemu što je moralno i etički lijepo, ali je u isti čas i pasivna, nije konstruktivna, nije kreativno-ekspanzivna, uvučena je sama u se i živi sama za se i za svoj etički i moralni ideal. Naprotiv, formalna strana sa mongolsko-turskim primjesama je po karakteru i težnjama parazitska, nametnička, naklonjena plandovanju i uživanju tuđim trudom stečenih dobara, ona je u svojoj ekstenzivnosti ratnička, zavojevačka, a u svojim unutarnjim sklonostima odana strasnom uživanju, neradu, blaženoj indolenciji i rajskoj bezbrižnosti oličenoj u jedinstvenoj i zamamnoj riječi 'rahatluk'. Za onu prvu slavensku stranu, za njezino etničko i moralno nastrojenje, za njezinu sklonost k lijepome i uzvišenome, riječi sloboda, neovisnost, napredak, obnova znače nešto u čemu se može naći estetski i moralni užitak, nešto čemu se može biti sa zanosom odan i nešto čemu čovjek apriori mora biti sklon. U isti čas te riječi za nju ne znače dužnost, obavezu, one ne zahtijevaju od nje nikakovih žrtava, nikakova ulaganja vlastitih energija, one za nju nisu borba, napor i podvizi, one su za nju san, ljepota i blagodat koja sama dolazi.

Iz toga izvora, iz takvoga psihološkog kadera se regrutuje savremena muslimanska akcija koja od tog svoga sna, od te ljepote i blagodati treba da stvori stvarnost, zbilju i istinu. U čemu je sada taj naročiti rasni i mentalni islam slavenskoga Muslimana? U čemu je poklapanje sa bogumilstvom? Gdje je glavno uporište njihove konzervativnosti? To treba sada da razjasnimo. Prije pojave islama u Bosni vladalo je bogumilstvo kroz nekoliko stoljeća, udarilo svoj pečat psihičkom biću historijskih Bosanaca, njihovoj slavi i slobodi i njihovoj posebnoj državi. To bogumilstvo učvrstilo se u neprestanoj borbi sa katoličkom i istočno-pravoslavnom crkvom, koje su ga jednakom mržnjom progonile i trijebile. Katolička crkva, koja je bila i moćnija i uplivnija od pravoslavne, služila se vojnom silom izokolnih katoličkih država, naročito Ugarske, upotrebljavala ih kao oružje u svojoj vjerskoj borbi protiv bogumila. Još za Kulina bana uspjelo joj je da pomoću te iste Ugarske prisili cio narod da se pokatoliči. Ali par godina kasnije vraća se narod i njegov ban natrag u svoju staru vjeru i opet ostaje sve po starome. Borbe se nastavljaju, a bogumilstvo se diže, na momente podliježe jačoj oružanoj sili, da opet u povoljnijem vremenu iskrsne, osnuje svoju crkvenu i državnu zajednicu, učvrsti se i dade Bosni jednoga kralja Tvrtka, koji je najdalje proširio njezine granice i učvrstio njezinu državnu moć i organizaciju. U tim neprestanim borbama i neprekidnom strahovanju za domaću vjeru, rasla je paralelno i ljubav za nju i ona je naskoro obuzela cijelo biće starih Bosanaca, ukalupila ga u svoje principe i stvorila od njega staložen i izrađen – svoj tip. Bogumilstvo se sastojalo u odricanju svega svjetovnoga, u rušenju sviju životnih mostova iza sebe u tome odricanju, u negiranju života i svega tjelesnoga i materijalnoga u životu, u jednostavnosti i čistoći svoje vjere i u obožavanju dobra i dobrote. Svoju su vjeru postavili na bazu zdravoga razuma, stoga odbacuju dogme i sve vjerske formalnosti, preziru sjaj i blještavila, koji su se razvijali u hijerarhijskom sistemu kršćanskoga svećenstva i propovijedaju vraćanje jednostavnosti, čistoći vjerskog osjećanja bez lažnih vanjskih naprava, koje naziru u pričešću, ikonama i drugom obožavanju slika i svetiteljskih likova, u kome vide ostatke idolopoklonstva.

To je srž njihove vjere, ukoliko su nam to uspjeli da objasne naši historičari i prema tome ta srž bazira se na iskonskom religioznom čuvstvu, koje je svojstveno čovječijoj prirodi, na iskrenosti, koja se usljed vanjskog crkvenog i hijerarhijskog sjaja, po njihovom mišljenju, izopačila kod ostalih kršćanskih religija. Glavni principi su u toj vjeri – jednostavnost i dobrota. Usljed neprestanih borbi za svoju vjeru razvila se u njima i socijalna i nacionalna svijest, koju su uokvirili u samo vjersko naziranje i po toj svojoj osebini prozvali se 'dobrim Bošnjanima', a svoju crkvu 'bosanskom'. Petak im je bio glavni dan u sedmici, a post, samoprijegor, krotkost i duševna smirenost, glavna vrlina u životu.

Islam je također zasnovan na moralnim i socijalnim temeljima. Došao je kao reakcija na staroarapsko idolopoklonstvo i rastrovan socijalni organizam, na kršćanski trobožni monoteizam i kult vjerskih i crkvenih ceremonija i simbola. Po propovijedanju o prolaznosti ovoga svijeta i ništavnosti svega materijalnog i tjelesnog i po svojim socijalnim principima, bio je bogumilima mnogo bliži od kršćanstva. Islam također nema hijerarhije i svećenik je čovjek iz naroda, tj. svatko može zastupati u molitvi pred Bogom pravovjerne. Petak je i u islamu glavni dan u sedmici, kad se svi ljudi sabiru iz okolnih mjesta na zajedničku molitvu i propovijed. Osim toga, njegov nagli uspjeh i porast, njegovo privilegisanje širokih masa, tj. svega onoga što je sposobno u tim masama, u čemu su bogumili vidjeli ličnu, društvenu i duhovnu sigurnost, sve je to pospješilo islamizaciju bogumila. U svemu tome našlo je bogumilstvo adekvatnu formu svome vjerskom, društvenom i rasnom biću, tj. principi jedne vjere poklapali su se s osnovnim principima druge.

Slavenski Muslimani primili su islam, a da nisu trebali s promjenom svoje pradjedovske vjere mijenjati i svoje mentalne i rasne osebine. Njihova se duša i njihovo biće islamizacijom nije ni za dlaku promijenilo. Oni su ostali i dalje 'dobri Bošnjani' jednostavni u životu, s mnogo demokratskih osebina koje im je islam samo pojačao, ostali su čedni sa svim bogumilskim karakteristikama nutarnje psihičke smirenosti i onog naročitog preziranja svega tjelesnog i materijalnog.“