Paralaksa je definisana kao prividan položaj objekta viđen iz dva različita ugla koji nisu u liniji s objektom. Često koristim fenomen paralakse kada pokušavam da objasnim ljudima koji nemaju nikakve veze s Türkiye razliku između turske realnosti i kako je ona predstavljana u inostranstvu. Naravno, toj razlici u izgledu (ili položaju) objekta, kada je riječ o politici i njenim akterima, ne doprinose samo različiti uglovi posmatranja, nego mnogo više, rekao bih, slijepe mrlje u očima (stranih) posmatrača. Da su te slijepe mrlje proizvod namjerne selektivnosti u posmatranju i/ili izvještavanju, niko ne treba sumnjati.

Kada se pogleda predizborna (a i postizborna u nešto malkice manjoj mjeri) zapadna propaganda, turski birači su na nedavnim parlamentarnim i predsjedničkim izborima između “autoritarnosti” ili u ekstremnim slučajevima “diktatorstva” i “demokratije” kombinovane sa “slobodom” i “pravdom” izabrali “autoritarnost” ili “diktatorstvo”. Nije potrebno naglasiti da se u takvim “analizama” podrazumijeva iracionalni mazohizam većine turske populacije, što je uvredljivo samo po sebi. Razni Akyoli će “elokventno” pisati o toj “iracionalnosti” u horu s orijentalistima Zapada i drugim domaćim autoorijentalistima.

Demonizacija Erdoğana i idealiziranje Kiliçdaroğlua

Da bi se takva percepcija izgradila, bilo je neophodno, a to je godinama činjeno, demonizovati Recepa Tayyipa Erdoğana i još važnije idealizovati Kemala Kiliçdaroğlua (KK), predsjedničkog kandidata šest opozicionih stranaka i miljenika Zapada na majskim predsjedničkim izborima. Za zapadne medije KK je “74-godišnji političar koji od 2010. predvodi tursku ljevičarsku i prosekularnu glavnu opozicionu Republikansku narodnu partiju (CHP). Bivši birokrata blagog ponašanja koji je uspio ujediniti fragmentiranu i raznoliku tursku opoziciju.”

Već citirane rečenice (Associated Press), koje se u manje-više sličnom obliku mogu naći u svakom pisaniju koja pominje Kiliçdaroğlua, demonstriraju postojanje ogromne slijepe mrlje. Naime, “političar koji od 2010. predvodi tursku glavnu opozicionu CHP”, u međuvremenu je izgubio 10 (sada 11) izbornih bitaka, od toga pet parlamentarnih. I gle čuda, još uvijek je predvodi! Bez ikakve namjere da siđe s partijskog trona. Demokrata?

O “ljevičarskom” imidžu CHP-a čiji osnovni principi, oslikani u simbolu partije (šest strelica) vrište fašizam, kao ni historiji partijske represije kako u jednopartijskom, tako u višepartijskom periodu, ne bih. Ne bih ni o birokratskoj karijeri kada je na čelu administracije socijalnog osiguranja (SGK) u sedam godina (1992–1999) straćio, čitaj pronevjerio, 5 milijardi dolara (mnogo ozbiljnije pare nego ista suma danas) i kako je spašen opštom abolicijom 2000. Recimo da je to “prošlost”, te da dublje istraživanje, naročito ako im se ne uklapa u narativ, nije odlika zapadnih medija.

Međutim, odakle ideja stranim novinarima da je Kiliçdaroğlu “blagih manira” i “blagog govora” (“soft-spoken”)? Mislim, to jednostavno nisu pridjevi koji se mogu upotrijebiti za nekog ko nerijetko psuje pod krovom Parlamenta, lupa pesnicama o govornicu i/ili stolove i pokazuje vrata (partijskim) neistomišljenicima. Ukratko, Kiliçdaroğlu se ponaša i govori prostački kada god vjeruje da situacija to opravdava (da li postoji takva situacija za odgovornog političara?).

Kiliçdaroğlu je prostačina koja se na izborima borila za položaj predsjednika republike, a kada je izgubila, ne poštuje tu instituciju ni toliko da ustane kada pobjednik (Erdoğan) ulazi u Parlament da položi zakletvu. Doduše, u tom nepoštovanju nije bio jedini – CHP poslanici su se u sjedenju pridružili poslanicima tzv. Zelene ljevice (najnoviji pojavni oblik političkog krila PKK-a, u suštini Demokratska partija naroda, HDP).

Unatoč svemu tome je opisivan kao “blagih manira” i “blagog govora” na Zapadu.

Za razliku od njega, Erdoğan nikad nije prevalio psovku preko usta u javnom govoru, a vjerujem ni u privatnom, a da li je to utisak koji se može steći čitajući zapadnu štampu?

Slijepa mrlja?

Misija odlaganja partijskog kongresa

Trenutno se veliki “demokrata” Kiliçdaroğlu dovija kako da ostane na čelu partije poslije dvanaestog izbornog poraza. Pozivi na ostavku su došli s raznih strana. Prvo su se oglasili certificirani CHP žurnalisti, zahtijevajući promjene na čelu partije. Odmah je zatim za promjene bio i gradonačelnik Istanbula İmamoğlu (rođen Mudafa), a potom i pristalice CHP-a na društvenim mrežama.

“Hoćete promjene, dobit ćete promjene”, rekao je Kiliçdaroğlu i prvog juna na sastanku centralnog izvršnog odbora je smijenio kompletni komitet. Oh, ne, griješim, nije ih smijenio – svi osim njega su dali ostavke. Petog juna, na mnogo kraćem sastanku oformljen je novi centralni odbor. Kako izgleda u tom novom odboru preovlađuju İmamoğluove pristalice, dok su pristalice šefice Istanbulskog odbora Canan Kaftancioğlu odstranjene.

Ovo je sedmi put da KK smjenjuje centralni odbor partije. Predsjednik CHP parlamentarne grupe Özgür Özel, partijski kerber i pajac, kaže da se u tome ogleda demokratska tradicija partije.

Sada mu je najveća briga kako da odloži već jednom odložen 38. redovni partijski kongres. Pandemija je bila perfektan izgovor za odlaganje partijskog kongresa zakazanog za juli 2022. Na Kiliçdaroğluovu žalost odgođen je samo za godinu, što znači da bi se trebao održati sljedećeg mjeseca. Međutim, KK insistira da se odloži do poslije lokalnih izbora 2024. godine.

“Zagrebite one koji na društvenim mrežama kažu da bi Kılıçdaroğlu trebao podnijeti ostavku i otkrit ćete trola AK partije ili Narodnog saveza”, reče gorepomenuti kerber i pajac Özgür Özel i ostade živ. Naime, teško je perjanice CHP žurnalizma kao što su Fatih Portakal, İsmail Saymaz i Uğur Dündar proglasiti trolovima AK partije, ali sve je moguće (i dozvoljeno) u imaginarnom univerzumu CHP-a. Osim toga, u tako blatantno idiotskoj tvrdnji se krije ogromna logička greška. Zašto bi pristalice AK partije željele smjenu vječitog gubitnika? “Nema razloga vjerovati da bi Erdoğan bio nezadovoljan Kılıçdaroğluom kao glavnim opozicionim liderom”, piše Burhanettin Duran. Naravno, u pravu je.

“Argument” koji će KK rabiti za ostanak na tronu CHP-a da je 48 posto glasova ogroman uspjeh te da “zaslužuje” da ostane na čelu partije kako bi “nastavio borbu” je pogrešan. Kılıçdaroğlu je dobio isti procenat glasova koliko je (ukupna) opozicija dobila na izborima 2014. i 2018. godine. Ovog puta cijena tog procenta glasova za njega kao predsjedničkog kandidata je bila savez s desnim strankama i pro-PKK Demokratskom partijom naroda (HDP).

“Kılıçdaroğlu i njegove pristalice, koji su na izbore ušli tako uvjereni da će pobijediti, napali su druge tako brutalno i nemoralno da su rukama i jezicima iskopali rupu u koju su danas upali”, piše Nedim Şener. Konstatujući da KK neće napustiti CHP tron, Şener zaključuje: “Ali što je najvažnije, globalna sila koja želi i drži Kılıçdaroğlua ne želi da on napusti tu funkciju. Kılıçdaroğlu, koji se oslanjao na Sjedinjene Države i evropske zemlje tokom svoje kampanje i proizvodio politiku koji su oni zacrtali, i dalje će biti jedina nada globalnog sistema u Türkiye.”

To najbolje objašnjava zašto je Kiliçdaroğlu “dobri demokrata blagih manira i blagog govora” u (samo) u zapadnih medija. Paralaksa omogućena ogromnom slijepom mrljom ne može biti veća, ali ta analogija je zapravo eufemizam za (zapadnu) propagandu.

Lomovi u opoziciji tek počinju. Dobra partija nije u boljem stanju od CHP-a što se tiče borbe za liderski tron. Bit će zanimljivo (uz kokice) posmatrati unutarpartijska džapanja i pokušaje da se front antierdoğanizma održi do lokalnih izbora iduće godine.

Poslije inauguracije predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koja je ličila na “mali sastanak Ujedinjenih nacija” (Abdulkadir Selvi u Hürriyetu), te imenovanja novog kabineta (dok ovo pišem dešava se primopredaja ministarskih portfelja), Türkiye ispunjava slogan AK partije “durmak yok, yola devam” – ne staj, nastavi.