Pred zimu 1915. godine u posavska sela stadoše stizati u paničnom strahu i općem neredu izbjeglice s Drine nakon što je Potiorekova ofanziva u Srbiji propala a srpske i crnogorske jedinice, ponesene svojim uspjesima, prešle granicu i upale u Bosnu i Hercegovinu. Ove vojske su duž cijele granice kidisale na nezaštićeno muslimansko stanovništvo, pljačkale ga, ubijale i palile mu kuće. Ostali su u životu samo oni koji su se bijegom spasili.

               Sa uzlovima na leđima i djecom u naručjima jednog dana u Jakešu osvanu oveća grupa izbjegličkog roda Omanovića, njih dvadeset devetero, i javiše se mjesnom muhtaru. Ovaj mještanin, zabrinut gdje da smjesti toliko ljudi, savjet potraži u sjedištu begovata – kući Muratbegovićevih.

               Umihana ih primi sve.

               Najstariji izbjeglica bješe djed Agan, šezdesetogodišnjak, visok sijed čovjek, suh kao okorak; nešto mlađi je njegov bratić Redžo, čovjek bez desne ruke, mrk i mršav; oba imađahu po tri  snahe i svakoj je muž bio mobilisan u vojsku. Osim ovih žena u grupi bjehu dvije starice; jedna je sestra Aganova, zvala se Zubejda, a druga je žena Redžina, s nadimkom Iša. Među odraslim se nalazila i Zubejdina sestra Aziza, jedina u grupi koja se kretala uz tuđu pomoć. Ispod pazuha su je pridržavale dvije Aganove snahe. Osim fizičke izgledalo je da je ovoj ženi i duševna snaga na izmaku. Imala je avetinjski blijedo lice, podbuhlo, a oči zgasle i otečene od duboke patnje. Njene pratilje su joj povremeno brisale zapjenjena usta.

               - Je li hasta? - upitala je Umihana.

               - Nije, hanuma - ispod glasa je odgovorila stara Zubejda pa s bolnim uzdahom dodala još tiše: - Kad su nas napali i spalili, srpski vojnici su joj odveli dvije šćeri.

               Nije izdržala teret kazanih riječi te se naglo okrenula od nje i rukom prigušila jecaj u sebi. Opća tuga se pojača i kod ostalih žena pa se svima orosiše oči. Njihov osjećaj prijeđe i na Umihanu. Ona je stajala bez riječi, potresena do dna srca. Htjela je govoriti, otvarala je usta, ali su joj se pokušaji završavali samo brzim grčenjem mišića na licu i nemoćnim savijanjem ruku. Mučila ju je nemoć da popravi ovu sliku.

               Savlađujući vlastito uzbuđenje, prišao joj je stari Agan i rekao koliko ganuto toliko i zahvalno:

               - Ne sikiraj se toliko zbog nas, hanuma. Dat΄ će Bog da sve ovo dojde na svoje.

               Umihana pod ovim dojmom ostade nekoliko trenutaka, nemoćna da sabere misli i da kaže štogod promišljeno. Pogledala je djecu. Bjehu različitog uzrasta, od jednogodišnjeg djeteta u naručju do šesnaestogodišnjeg dječaka natovarenog uzlom. Sva su lica žuta, ispaćena, puna nekog jezivog mira. Osjetila je da svi pogledi počivaju na njoj. I baš tada je u njihovim očima poznala zračak nade koju su polagali u nju. To je prenu i pokrenu s mjesta.

               - Bujrum - rekla je i pokazala rukom put u kuću.

               Kad se smirila, počela je razložno razmišljati. Osjetila je strah od odgovornosti. Dvadest devet novih usta čeka na doručak, ručak, večeru; osamdeset i sedam obroka treba spremiti svakog dana. Dokle će da izdrži? Šta ako rat potraje? Hoće li morati jednog dana reći: nema više, idite nekud dalje?

               Uto se pojavio stari Agan. Oporavljen i uredan, sada je izgledao pribrano i mirno. Stao je pred begovicu pun samopouzdanja.

               - Hanuma - kazao je - nešto ću ti rijet, a ti se nemoj ljutiti. Star čovjek govori. U ovoj kući, vidim, nejma odraslog muška. Sama si sa svojim dobrim srcem i merhametli dušom, ali duša insanu nije sve. Treba mu i pameti. Kuća će se, svejedno što je begovska, začas isprazniti ako se ne bude u nju unosilo. Sa svojim mahlukatom bih da radim.

               Umihani su narasle oči.

               - Ko da radi? Šta? Tvoje ruke, djede, drhte; Redžine nisu cijele, žene su džahili, evlad nejaka...

               - Eh, hanuma - prekide je uz dobrodušan izraz lica - ne bagateliši dan prije nego što svane. Mi smo naučili kusati čorbu iz ćase što je sami napunimo po nam je meram, ako ne braniš, da to činimo i ovdje. Ne hajemo što je napolju snijeg. Plug i kosu zimi zamijenimo testerom i dlijetom. Znademo plesti sepete, korpe, zembilje; pravimo šila, rogulje, grablje... sve što se na pazaru traži. Žene nam umiju tkati, vesti, kerati a evlad u svemu pomaže.

               Umihani lahknu.

               Ubrzo zatim manji dio njenog hambara se pretvorio u radionicu punu drvenog materijala. Umihana je katkad dolazila gledati kako drvo u vještim muškim rukama mijenja oblik i boju i preobražava se u izdjeljak koji na kraju dobije svoje puno lice i nađe se na stalaži ili vješalici spremno da krene u svijet. U poslu jednako predanih ljudi nije se zamjećivao Redžin nedostatak. Čovjek je radio spretno, s punim pouzdanjem u sebe; vješto je uzimao građu, polagao je, mjerio i sjekao a gdje je trebala druga, pomagao se batrljkom.

               Umihana se osjećala sigurnom uz ove ljude.

               Muž joj se, kako je i očekivala, nije izravno javljao. On se za djecu raspitivao preko pisama što ih je slao svojim roditeljima. Jednako je smatrao da je njihov dom i njegov dom. U tim

pismima slao je i njoj selam, ali mu ona nije uzvraćala. Uvrijedila se na jednu svekrvinu opasku. «Moj Ahmet-beg», govorila je svekrva, «pita za svakog u selu i šeheru i sve redom selami, pa ima i tebi selam, snaho». »Alejkumu selam», odgovorila je Umihana hladno i ostala šuteći. «Hoću li mu otpisati kako i ti selamiš njega?» pitala je mati. «Znadem to učiniti sama», odgovorila je Umihana i osjetila još veću udaljenost od ove kuće. Sve joj je pod tim krovom bilo odviše tuđe. Nije imala želje čak ni da ovu kuću posjećuje. Jedino što nije htjela da uskrati, bješe pažnja prema tim starim ljudima, pažnja iz pristojnosti a ne iz ljubavi. Naposljetku, ona se na tu pažnju obavezala pred mužem kad ga je ispraćala od kuće. Sada je obećanje izvršavala savjesno, bez imalo ličnog interesa. Mada su njegovi roditelji imali sluge, slala im je i svoje kad ovladaju poslovi: krečenje, spremanje zimnice, doček i hizmet brojnih gostiju; uz ramazan ih je pozivala na iftar šaljući i svoj fijaker po njih a na Bajrame im osobno nosila bajramluke.

               Zasuta obavezama, neosjetno se privikla na širi životni prostor ne zamjećujući kako se tanje stege kućnih zidova; svakim danom poslovi su se množili i usložnjavali. Ratna mobilizacija je kupila posljednje mlade i zdrave muškarce pa je ostala bez subaše i njegovih pomoćnika te radno sposobnih kmetova, zbog čega je sama uzimala neke njihove poslove. Na taj način je sve više vremena provodila na otvorenom prostoru svog imanja. Zaprega fijakera se gotovo nije nije ni isprezala. Ako nije vozila nju, jeste onoga ko ju je zamjenjivao. Naročitu brigu joj donese početak proljetne sjetve. Ko će uzorati njive? Okućnica je velika a treba pomoći i čiflucima s kojih su pokupljeni muškarci. Ponudiše se Agan i Redžo sa svojim porodicama, uključujući i djecu. Zastala je pred njihovom ponudom; zamislila se nad činjenicom i ovdašnjim shvatanjima kako Muslimankama nije mjesto na oranici. Haram je Muslimanku odvajati od ognjišta, vaditi je iz gnijezda u kome stalno obitava njena duša, gdje je rahat i gdje jedino serbez diše. Ona nema snagu za kojom vapi zemlja a sa suncem i cvijećem se sastaje samo u svojoj avliji. «Dobro», popustila je pred nuždom, «ali da rade samo u vrtu i u bašči».

               Poslovi su se nizali u lancu. Najslabija karika u njemu bješe opismenjavanje. Djeca su se iz polja vraćala kasno, šutljiva i veoma umorna, te čim se smjeste u klupe, zadrijemaju. Ona mlađa zaspu. Neke ne mogne probuditi pa dođu majke i na rukama ih odnesu u postelju. Zbog čestih prekida zaboravljala su slova koja su bili naučili pa je valjalo kretati iz početka.

               Prvih dana ove godine carska i kraljevska oružnička postaja u Odžaku sakupljala je dobrovljne priloge za udovice i siročad poginulih vojnika. Odatle, po snijegu i mrazu, zaredaše tražiti pomoć po selima. Bahnuše i pred Umihanina vrata. «Dajte, hanuma, prilog», molio je isluženi, umirovljeni oružanik u bezbojnom, ishabanom koparanu, koga se samo po dugmadima moglo poznati da je nekad pripadao uniformi. «Smilujte se, hanuma, jer je to i patriotsko i bogougodno djelo!»

               Snijeg mu trag i ne zamete, a eto nove mušterije. «Skupljam, hanuma, kovine za vojne svrhe. Daruj našoj vojsci neki bakreni predmet. Osevapit ćeš se».

               Dohodili su vojni dobavljači, vazda različiti, u pratnji oružnika da kupuju stoku za carsku vojsku. Umihana je prvi put oklijevala. Videći da joj treba slomiti volju, dobavljač je brzo isturio dobru ponudu: »Ne pitam za cijenu!» Ona je i dalje razmišljala, čekala, osjećala nesigurnost u sebi. «Čestit domaćin», sjetila se nečijih riječi, «gleda umnožiti mâl, a ne da ga umanjuje. Para je kao peruška, začas je vjetar odnese». «Prodajte mi, hanuma», navaljivao je preprodavač, «ta imate od čega. Puna vam je štala goveda». U taj čas se pojavio Redžo i u trenu shvatio da će lukavi liferant ženu slomiti. Stao je ispred nje i strogo rekao kupcu: »Imate njen odgovor, sad idite». Gost se obratio domaćici: »Šta hoće ovaj? Ko je on?» ljutnu se. «Sluga!» «Nije», rekla je Umihana odahnuvši, «već moj pomoćnik». Preprodavac ljutito mahnu rukom pratnji u pravcu izlaza i krenu. «Čifuti!» promrsio je osorno. «Posjeduju krdo grla, a vojska gladna!»

               Nailazila je i mlada gospoda, činovnici lokalne vlasti. Jedan naočit momak, predstavivši se kao učitelj, i koji je svojim glasom «zlato za željezo» posjećivao samo bogate kuće, domove viših carskih činovnika i plemićkih porodica, svrati u Jakeš. Umihana njegovu poruku nije razumjela dok joj nije objasnio ulogu metala u ratu; zlatni prsten ili lančić može napuniti čitav šaržer puške.

               Krajem aprila kroz selo prođe i muhtar, zaviri u svaku kuću te ne promaši ni džamiju. U petak, pošto je imam završio s vazovima i džematlije pošli kućama, svakog je ponaosob sačekivao u haremu i svakom govorio istu rečenicu, ponavljajući je tačno kao kakvo sure: «Potpiši, komšija, drugi carev ratni zajam. Potpiši, brate, nek nam obraz ne crveni». Malo bješe to pa i tarabe nakitiše istim molbama: «Sugrađani! Upisujte ratni zajam! Ko svoju domovinu ljubi, taj mora upisati koliko god može! Stalo je do svakog pojedinog!»

               I vrijeme se uzjogunilo. Početna radost ratara izazvana proljetnim kišama ne potraja dugo. One su se preobrazile u neprolazne padavine koje su danonoćno obilno natapale zemlju. Usjevi su zaplivali u vodi, požutjeli i stali kržljati. S brda potekoše brzi mutni potoci, puni mulja, slivajući se u zasijanu niziju. I rijeci je postalo tijesno pa se izlila i potopila cijelo polje, sve do krajnjih njegovih međa. Potonuli su i poljski putevi. Cijela dolina se gušila u vodi. Gledajući to sumornim očima, težaci su osjećali kako je sapran sav trud njihovih ruku. U nijemoj šutnji svi su mislili isto: prazna njiva – prazna sofra. Progovore tek kad ih muhtar ponovo povuče za rukav. «Potpiši, komšija...» «Pusti me, insanu!» otme se težak i jetko doda: «Šta bi da potpišem? Sav mi je prihod od zemlje. A gdje je ona? Eno! Uzmi sve što voda ostavi».

               Umihana i njeni muhadžiri nisu gubili ni nadu ni vrijeme. Otjerani s njiva, prihvatili su se rada u domaćinstvu. Umihani je glavni posao bio da nastavi podučavati djecu, žene su tkale za razbojem, Agan dvorio stoku a Redžo boravio na terenu. Najveći posao je pao na njega, jednorukog. Bez obzira na vjetar i kišu, blatne puteve i izlivene vode uprezao je konje, tovario kola gotovim rukotvorinama i odvozio na sajmove širom Posavine i Semberije. Ne vraća se dok ne proda i posljednji proizvod.

               Nekada se nije vraćao danima pa se rodbina zabrine i ćuli uši na svaki šum. Pojavi se iznenada, obično noću, izgužvan, neispavan i prljav, ali s mirnim zadovoljstvom koji je prvi znak potpune duševne radosti. Odmori se dan-dva, dovede u red odjeću i opremu pa ponovo odlazi. Sa svakog puta prvo se obraćao domaćici, gazdarici kuće. Ispod mokrog pohabanog ogrtača izvadi zavezani rubac, odmota ga i pokaže novac. Prvi put ga je Umihana odlučno odbila. Nisu joj se uzimale pare zarađene tuđim rukama. «Jah», rekao je Redžo, «ali te iste ruke mijese hljeb od tvog mliva». Poslije se navikla na ovaj izvor prihoda i smatrala ga vrlo važnim za kućni budžet.

                              *

Do početka ramazana, a to bješe u prvom mjesecu ljeta, Umihana je dovršila nastavu s djecom. Njen Halil je obradova željom da sâm ocu napiše pismo. Ostao je u klupi dugo, pisao i brisao, kvario i popravljao, dok na kraju nije ostalo ovo: «Dragi babo, selam alejkum. Ovo pišem sâm. Znadem sva slova. Naučila me mama. I tuđu je djecu. Ja sam tebe poželio. I Šahzija te je poželila. Belćim je i Begzada. Samo to ona ne umije kazati. Ona je još malehna. Istom se naučila hodati. More bit΄ da te je poželila i mama. Jednoč je mama dugo gledala u mene. Ja nju pitam što me gleda. Ona meni kakže  da sam posve nalik na tebe. A ja reknem: pa šta? Jesam li lijep? Ona rekne: jesi, isti si svoj babo. I meni onda budne drago. Babo, kad ćeš doći? Dođi makar malo da te vidimo pa ti opet hajd΄. Najbolje da dođeš na Bajram. Nije zbog bajramluka, već onako... Allahimanet».

               Dječak nije imao sreće da na praznik vidi oca, ali želja nije prošla bez ikakve radosti – dobio je pismo. Stiglo je uoči petka, dvanaestog avgusta, pred prvi dan Bajrama. Bješe prvo koje je naslovljeno na kuću u Jakešu i Umihana je u tome vidjela lijep znak začetka novoga poštovanja što ga njen muž pokazuje prema njoj. Dječak nije znao pročitati pismo jer je slabo znao pisana slova. Čitala ga je mati. Pismo bješe kratko, s rastrzanim mislima, s malo emocija, a završavalo se riječima: «Sine, dobro slušaj mamu. Ona ti je sada sve. Haman će to dugo biti. Uči te dobrom. Budne li sudbine, i ja ću jednog dana sjesti u njenu klupu». Umihana se zabavila ovom rečenicom. Njena poruka nije dovoljno jasna, ali je i ovakva u njoj izazvala osjećaj nade i nekog neodređenog zadovoljstva.

               Azbuku je naučio, mada površno, i mladi Enver Omanović. Gled Umihaninog Halila, i on je svom ocu na ratište pisao pisma. Dobijao je odgovore, ali ih je zadržavao samo za sebe. Svi su u kući mislili da ga i otac zasipa savjetima pa dječak, zatrpan njima, ne želi nikakav razgovor o tome. No, kad stiže poruka da mu je otac poginuo na frontu, dječak se odjednom

naglo promijeni. Postade ozbiljan, šutljiv još više, čak se svojevoljno i posla prihvati. Svoje najmlađe sestre, Zuhru i Zehru, izvodio je u šetnju i pravio im igračke. «Ostario je preko noći», razmišljala je Umihana gledajući ga očima punim samilosti.

               Enverove male sestre bjehu vesele djevojčice, veoma nalik jedna drugoj, čak su se i rastom izjednačile pa su izgledale kao bliznakinje. Ušute i zastanu jedino kad iznenada natrče na gospodaricu kuće i uplaše se mogućeg prijekora. Ali čim joj u očima opaze zračak nježnosti i razumijevanja, siguran znak da im ne zamjera na slobodi, odlete dalje kao na krilima, odlepršaju veselo se smijući uz nesmanjenu razigranost. Umihana ih je stalno gledala toplo, onako kako gleda leptire nad ružama u svojoj avliji.

               Jesen se kroz selo provukla nijemo ne ostavljajući nikakav opipljiv trag. Zima se čekala s praznim koševima. Već s prvim mrazevima zaredaše nakupci i šverceri koji su od seljaka uzimali sve što se moglo staviti u usta. Pričali su o praznim pijacama, o skupoći; zanačije su zatvarali radnje, trgovci dućane a redovi besposlenih radnika, najamnika i bezemljaša svakodnevno su se skupljali na trgu nudeći svoje ruke za bilo kakvu nadnicu. 12. oktobra kao grom puče proglas o upisu trećeg ratnog zajma.

               Umihana bi se ovog puta oglušila da joj nije na um pala misao kako će se zamjeriti lokalnoj vlasti.

               Jedne noći u gluho doba probudio ju je pucanj puške i snažan muški uzvik. Požurila je da se nađe uz djecu. Napeto je iščekivala šta će se još desiti. Na vratima se začulo kucanje. Upalila je lampu. S vana se čuo Aganov glas. Začudo, pojavio se naoko miran. «Ja sam pucao, hanuma», rekao je. «Hrsuzi su provalili u pojatu i nakastili izvesti junicu. Od noćas ćemo pojačati stražu». «Kako, kad si sam?» upitala je. «Smjenjivat ću se s Redžom», odgovorio je. «Njemu rana još nije zamladila». «Nije, ali nije ni tako bolna da ne bi mogao stražariti. Zbog nas si već izgubila konja. Nećemo pustiti da ti fali išta više.

               Osam dana kasnije osvanuo je mubarek dan – Kurban-bajram. Umihanu je ovaj dan posjetio na Bajrame koje je bajramovala u prepunoj kući, očevoj, kad je bilo puno musafira, radosti i pjesme. Ovdje je pored sebe imala samo svoju djecu. Osjetila se usamljenom, u ambijentu koji je izazivao suze na oči. Ni jednog rođaka, ni jednog prijatelja, ni jedne srodne duše... A onda je nešto provrlo u njoj. Pobunilo se. Hoće vedrinu u kući! Pozvala je sve svoje muhadžire da dan provedu zajedno. Začas je rasporedila sve žene da mute šerbe, da peku kahvu i kuhaju sogan dolmu, razviju jufke za bureke, sevdidžan, baklavu... Sve se raspršiše kao na krilima. Stari Agan odnekle izvadi tek napravljenu tamburu dugog vrata, nalik säzu sa samo dvije žice, čime izazva opće veselje. »Šta će koja», reče kroz osmjeh obraćajući se snahama, «pjevati ili spremati zijafet?» «Ih, moremo mi to oboje», rekoše sretno nasmijane.

                              *

               U to vrijeme iz vojne bolnice u Budimpešti vratila se oporavljena grupa bivših teških ranjenika u kojoj je Adem-beg prepoznao Omera, jednog od Halilovića iz Kotorska. Toplo se pozdravio s njim i čuo da je njegov rođak, onomad pogođen u vrat, u bolnici podlegao ranama. Omer, kome je bio rasporen trbuh i polomljeno više kostiju, ležao je sve do sada. Rane je zaradio jesenas u ofanzivi kod Horozanne Wielke, u istoj bici na nož, gdje je i Adem-beg svoje.

               «Viđao sam ti prijatelja», rekao je Omer, «onog Tešnjaka koji piše pjesme». Adem-beg se živo obradovao: «Mog Musu Ćatića, je li? Kako je on?» Omerovo lice se stvrdnulo. «Belaj», rekao je pa nastavio: «Hudi momak, plaho je dertli. Ima i zašto. Hasta je nad hastama». »Teško je ranjen?» zabrinuto će Adem-beg. «Gore od toga, Adem-beže. Zimus se iz grada kasno noću vraćao u kasarnu u obližnji Oerkenu, gdje je služio, nakon što se na derneku u mejhani dobro «nakresao». Ulice bjehu puste, zatrpane snijegom, polumračne i tihe. Na oštrom mrazu snijeg je škripao pod nogama. U hodu ga spopala neodoljiva želja da sklopi oči, da spava. Mamila ga je toplina i mehkota postelje. U jednom trenutku, ne zna kad, opružio se cijelom dužinom i zaista osjetio da se spustio na dušek. Bješe mu ugodno i odmah je zaspao.

               Ostatak sjećanja počinje mu s osjećajem jake vatre u grudima i teškog burureta u glavi, kad nije bio kader oči da otvori. Nejasno je čuo samo nečije korake pored sebe i sasvim tihe riječi: «Dolazi svijesti». A to je doživio tek treći dan od onog svog «spavanja u dušeku». I rečeno mu sve: nađen je ujutru na prtini, polusmrznut i polumrtav, i što je najgore – sa začetom sušicom u plućima.

               Ležao je na zaraznom odjeljenju pa nisu dali k njemu, nego sam, kad ne vide medicinari, dohodio pod pendžer da odatlen malo popričam s njim. Allahu moj, šta sam tih dana gledao! Momak je kopnio tako brzo kao da je, tobe jarabi, od snijega stvoren. Svaki put se pokazivao na pendžeru s drugim licem, žutim kao vosak, da bi na kraju, za samo mjesec dana, ličilo na lice mejta. Sav se smanjivao a oči stalno mu maglile i uranjale u duplje. «Moj Omere», rekao je tada, «hoće da me pošalju kući pa da se tamo liječim». «Nipošto», kazao sam, «nigdje nejma takvih hećima kao što ima ovdje». «Znam, ali ne slušaju. Rekao sam im kako nemam kuće ni porodice niti ikog ko bi me dvorio. Svakog dana ih molim da ostanem, čak preklinjem, ali džaba. Neće me više...». Zakašljao se, duboko i sipljivo, pokrio usta rukom i nestao s pendžera.

               Sutradan mi se ne javi. Ni sljedećeg dana. Zaustavim napolju jednog bolničara i upitam za Tešnjaka. «Otpremljen je kući», rekao je kratko. «Zašto», upitao sam, «u kakvom je stanju?» On mi je u hodu odgovorio. «U takvom da više ne mere služiti. On je vojnik, a mi se ni jednog vojnika lahko ne odričemo».

 

               Da, približavala se zima. I sama pomisao da treba prezimiti ovdje, na Ikwi kod Sopanowa, gdje je položaj ravan kao ploča, a sav teren do u beskraj tek blago talasast i nepokriven, prazan i pust, izazvala je kod vojnika takvu jezu kakvu nisu osjećali u borbi. «Ovo je baza za tiho umiranje», govorio je jetko Murat Begović drugovima dok su kopali duboke šančeve a zidovi se neprestano osipali i pretvarali u kaljužu. «Predio je svuda naokolo, dokle oko seže, posve go, drveta ni zarad lijeka. A čime obložiti zidove rovova, od čega napraviti osmatračnice, ležajeve u skloništima; šta ćemo zimus ložiti? Odavden ni durbinom ne mereš vidjeti stablo».

               Zaliha koja je stečena dopremom nesagorjelih greda i dasaka iz spaljenih maloruskih sela, i kuća koje su u cijelosti pravljene od drvene građe, brzo je potrošena. Treći vod 16. čete, poput ostalih malih jedinica, je uz pomoć pionira iz tehničke trupe odlazio daleko na teren, ostajući povazdan u potrazi za bilo kakvim drvenim ili limenim materijalom.

 

                               *

 

               Najdraži Nasihini časovi su oni koje provodi s mislima na mladog Hamzaliju Ajanovića. Poznaju se već nekoliko godina, na neki način se i gledaju, pa ipak ona još nije sigurna ko joj je on – samo zanimljiv poznanik ili iskren udvarač. On je prema njoj pokazao naklonost i izvjesnu pažnju, a ona prema njemu nije. Iz stanja takvog odnosa on je otišao u svijet, na dugo školovanje, i ona ga više nije viđala. Doskora nije znala ni da li joj se on dopada, jer nije bila sigurna u svoje srce i nije vjerno slijedila vlastitu volju, ali ovog ljeta, kad se na raspustu pojavio u gradu i ona ga vidjela na večernjoj priredbi, odjednom se u njoj pokrenuo živ osjećaj te je stala jasno misliti na njega. Osvojio ju je svojim visokim stasom, privlačnim izgledom i načinom ophođenja s ljudima. Bio je okružen poznanicima, prijateljima i poštovaocima svoje glasovite familije koji se nisu odvajali od njega, a stalno su prilazili i pozdravljali se s njim i prosti građani, mladi i stari. Pomislila je kako je to razlog što u mnoštvu svijeta nije opazio nju, iako se pomjerala s mjesta želeći da je on vidi.

               Sve do sada ona se ustezala da mu uzvrati naklonost i pažnju jer nije bila sigurna da to želi. Nije puno cijenila njegove poruke, ceduljice i nije prihvatala njegova javljanja, nije mu odgovarala ni na što. Jedno stoga što ga nije simpatisala (nije uopće u sebi osjećala nagovještaj ljubavi, njoj nepoznatog osjećaja) a drugo zato što se stidila pokazati djevojkom. Tada joj se njegovo

udvaranje nije osobito dopadalo. Ličilo je na igru kad su bili djeca i kad ju je on zasipao sniježnim prahom i cvijetnim laticama.

               Sad je sve postalo drukčije, sad je željela da se vidi s njim, da razgovara i da ga upoznaje bez ikakvih posrednika i svjedoka. Htjela bi da se on osobno pojavi pred njom, da mu sluša glas, da slobodno s njim razmjenjuje misli. Išla je i dalje od toga pa je u mašti stvarala predodžbu kako bi on uistinu trebao biti njen.

               Svoju dosadašnju uzdržanost spomenula je jedino pred svojim prijateljicama Sarajkama, Bahrijom Nuri i Šuhretom. «Imam dojam da me Hamzalija jednako zavitlava, da se samo igra sa mnom», rekla je pred njima. «Ako je odista tako», kazala je Bahrija, «to je otuda što te još gleda kao djevojčicu». «Ali ja imam petnaest godina!» uzviknula je Nasiha. «Šta je to naspram njegovih dvadeset tri», dodala je Bahrija i još kazala: «Ozbiljan je momak i ne treba sumnjati da ima ozbiljne namjere s tobom. Za sada želi da te pažnjom veže za se, a pošto završi školovanje, doći će ono pravo». «Zašto mi to ne kaže?» zanimalo je Nasihu. Bahrija je i na to imala odgovor: «Neće još da sebi stvara obavezu». «Oho, to izlazi da mu ja trebam biti nekakva rezerva!» Tad se javila i Šuhreta: «Usaburi se, Nasiha. Rat je. Svakog časa momak može biti mobilisan. Sve mlade muškarce kupe redom. Zar onda tvom ašiku u ovom času išta drugo može biti na umu?»

                              *

               Dvije sedmice kasnije, pred akšam, kad je cijela porodica Mešićevih bila na okupu, Osman Nuri izgovori riječi kojima privuče opću pažnju.

               - Musa je u bolnici. Evo pisma. Javio se našem rođaku Salihu.

               - Ranjen? – uzviknu Ademaga.

               - Obolio. Pluća!

               - Čitaj nam, sine - drhtavim glasom će mati Ajiša.

               - Slušajte: «Budimpešta, 31. januar.

               Dragi moj Salih!

               Jučer primih poslani mi paket (poslao si ga na 22. a ja ga primio na 30/I, dakle osam dana je putovao. Čudo!), na kojem Ti najljepše zahvaljujem. Ti se jedini eto sjeti bijednog Muse, pa kako Ti ne bih zahvalan bio? Ja sada pomalo burek i hurmadžike grickam i Tebi od dobrog Allaha dž. š. blagosov ištem. Što se tiče mog zdravlja, mogu Ti reći da je ono silno oronulo. Imam pravu galop-sušicu, koja tihim «ugodnim» kašljucanjem svaki čas otkida po komad mog odavno trusnog sarhoškog života. Prekjučer su me liječnici pomno pogledali, pa su odredili da me super viziti podvrgnu. Govore da će ta vizita biti kroz čatrnaest  dana i tada ću biti pušten ili na dopust od više mjeseci, ili posve otpušten od vojništva. Ovo potonje prije...»

               Osman Nuri nakratko baci pogled na slušaoce i zapazi da se svako cijelim svojim bićem pretvorio u uho. Sestri Nasihi su se oči već vlažile. Nastavio je čitati.

               «Ti tražiš od mene da Te opširno izvijestim o postanku i razvitku te bolesti. Moj dragi, ja bih u to morao utrošiti dvadeset ovakvih komada papira, a to iziskuje truda, što moja bolest nikako ne dozvoljava. Ako Bog da te tamo dogjem, usmeno ću Te upoznati s cijelim svojim belajem, a sada malko strpnje...

               Zaboravih Ti reći da sam molio liječnike neka me zadrže na liječenju, ali oni o tom ni čuti. Vele da kod kuće mogu prije ozdraviti (?), a jadnici i ne znaju da ja kuće nemam, nego da moram jednoj od sestara na glavnje pasti i od njene sirotinje zalogaj otkidati. Uh, Salih, to je grozno i ja ne znam šta bih

učinio! Bože mi hairli i s islamskim imanom smrt!

               Dragi moj Salih, ne možeš pojmiti koliku si mi radost i

veselje pribavio javivši mi da si se Ti vojništva kutarisao a

Abdulah i Smajo da su pušteni na odaljni dopust lijepoj i dragoj kući. Bog dao da ni jedan nikad ne uprtite puške!

               Za Ademagu sam u ova četiri mjeseca tek od Tebe nešto stalno i pozitivno čuo. Ovdje soldačija – ko soldačija! – o njemu mnogo pripovijeda, ali to su sve samo puste i lažne priče. Npr.: slušao sam gdje nam «Mujo» u jednoj grupi priča kako je

Ademaga postao general i sa svojim dobrovoljcima (100.000 ih) ponovo osvojio Beograd. Sličnih fabula je puno megju našim dragim »Mujama» i «Šokcima». Neise, o svemu ću Ti

pripovijedati dogjem li živ u moj dragi i lijepi Tešanj, u najveće svetište moje mladosti i pjesničkog života.

               Više Ti nemam, dragi Salih, šta pisati a i kad bih imao, ne bih od silnog umora mogao.

               Isporuči moj mahsuz selam Zija-begu, Starom, mojim ahbabima koji me požališe, a Tebi bratski zagrljaj od Tvog

                                                                                                                                                                                          Ćazima.

P. S.

               Duhan su mi drugi popušili, jer ja ne pušim niti pijem alkohol već četiri mjeseca. Kasno se prošao, je li de?»

               Utisak što ga je pismo ostavilo na slušaoce bješe dubok i težak. Svi su neko vrijeme stajali kao skamenjeni. Tišinu je visokim glasom razlomio Ademaga:

               - Neka ga pošalju, neće ga više ni dobiti! Bit će tako, ne bio ja Ademaga Mešić! Što neće da učini Pešta, učinit će Tešanj. Živi bili pa vidjeli!

               Ademaga je pošao  da svojim pomoćnicima smjesta izda dvije zapovijedi. Dobavljačima – da od seljaka, ne pitajući za cijenu, otkupe sve viškove živežnih namirnica i stoke; trgovcima – da spreme za transport sve postojeće zalihe.

               Njegov udio u tom poslu nakratko je prekinuo dolazak u Tešanj bolesnog pjesnika Ćatića, kome je do prije neku godinu bio zaštitnik. Mada je vrijeme skrbništva prošlo, još je osjećao naklonost prema ovom momku. Odmah se uputio kući u kojoj je bolesnik ležao. Kuća, niska i stara, bješe vlasništvo pjesnikovog rođaka po očuhu i jedina koja je imala moralnu obavezu da primi nesretnika, makar mu se nimalo ne radovala. I namještaj ove kućice bješe skroman. Bolesnik je smješten u sobu gdje osim uske sećije, niskog ormara, limene pećice i zahrđale mangale ne bješe ničega više. Ležao je na kratkom tankom dušečiću prostrtom na pod, na kome se nije mogao opružiti. Ugledavši pjesnikovo svehlo voštano lice i beživotan pogled, Ademaga je na tren zastao, bolno prožet prizorom, a onda, da pokrije tužno iznenađenje, naglo promijeni držanje, priđe, čučnu i pruži mu ruku.

               - Kako si, moj Ćazime?

               - Evo vidiš, Stari... nikako – ispod glasa odgovori bolesnik i uzalud pokuša da se podigne pred njim.

               - Važno je da si ovdje, momče – reče gledajući mu u prazne oči. – Smjesta ćeš dobiti sve što ti treba: krevet, novu posteljinu, probranu hranu... Dovest ću ti svog kućnog liječnika, Levyja, najboljeg doktora u kotaru. Neće micati od tebe. Ako dobrih lijekova ne bude ovdje, prevrtat ću Beč i Peštu dok ih ne nađem. Od tebe tražim samo jedno: hoću da izdržiš!

               - Još vjeruješ u mene? – tiho će momak.

               - Bezbeli. Vazda sam vjerovao. Još ćeš ti pisati pjesme, dragi moj, još!

               - Ostao si isti, merhametli i džomet, mada to nijesam zaslužio. Ne mogu ti uzvratiti pažnju. Neka ti Allah dž. š. namiri što ja nijesam.

               Ademaga nije krenuo na put dok nije učinjeno sve što je za liječenje trebalo i, uz to, zamoli sina i rođaka Saliha neka ne dozvole da išta fali bolesniku. Ostavio je otvoren račun za sve nove troškove.

               Letimično je pregledao poštu prispjelu zadnjih dana i zadržao se na pismu Safvet-bega Bašagića koji ga poziva na promociju svoje knjige. Uz to javlja da je dobio treće dijete, sada sina. Dao mu ime Fikret. «Rođen novi beg», radosno je pomislio Ademaga, »valja otići na čestitanje». Ovoj novosti je dodana vijest da je u Sarajevu obješen Veljko Čubrilović, atentator na prijestolonasljednika Ferdinanda.

               Rano prijepodne šestog aprila razgovarao je s Ćazimom. Zapravo govorio je sâm, a bolesnik je samo slušao, ili se činilo da sluša. Ležao je u onom bešćutnom stanju kad je teško znati da li je bliži snu ili javi. U jednom trenutku se blago pokrenuo i kazao tiho, kao da se prekorava: «Doći će Stari, a ja nijesam ništa uradio. Treba mi olovka». (Osman Nuri – nije kazao razlog – ne ispriča da ga je pjesnik prije toga zamolio neka iz njegovog koferića izvadi čevru koju, kad mogne, treba da preda begovici, Umihani-hanumi Muratbegović, koja živi u svojoj kući u Jakešu kod Modriče. »Šaljem joj selam i ovaj dar», rekao je, «meni je čevra do sada bila uspomena, a od sada neka bude njoj».)

               Pjesnik je olovku kratko koristio, manje nego što je Nuriju trebalo da ode do bunara po svjež bokal vode.