Trećeg augusta 1941. navršilo se gotovo dva mjeseca otkako je njemačka vojska (Wehrmacht) pokrenula invaziju na SSSR. Jedinice koje su djelovale u blizini grada Mogilev (Bjelorusija) bile su iznenađene porukom s druge strane fronta: cijela sovjetska 436. pukovnija zatražila je predaju (oko 5000 ljudi).

Nije to bilo prvi put da su trupe Crvene armije masovno kapitulirale; ono što je bilo stvarno iznenađujuće u ovom slučaju je da je poruka također uključivala ponudu da se bore uz Wehrmacht. Također, bilo je šokantno da se cijela pukovnija sastojala od Kozaka. Zašto ti ljudi s reputacijom žestokih ratnika nisu htjeli ispaliti ni jedan metak na Nijemce?

Kozaci su služili vladarima Rusije od 16. stoljeća. Borili su se u carevim vojskama – uglavnom kao lahka konjica – pomažući u osvajanju novih teritorija ili gušenju pobuna. Zauzvrat su uživali široku autonomiju na teritorijama koje su nastanjivali, gdje su, da bi sami upravljali, formirali skupštine kojima su upravljali.

Njihova žestina na bojnom polju učinila je da im se dive i strahuju u cijeloj Evropi. Sam Napoleon Bonaparte rekao je za njih da su “najbolje lahke trupe od svih onih koje postoje. Da ih imam u svojoj vojsci, obišao bih svijet s njima."

Izbijanjem Oktobarske revolucije Kozaci su ostali vjerni svom starom paktu s dinastijom Romanov, a kada je počeo rat između carista i boljševika, većinom su se borili u redovima Bijele armije.

Završetkom ruskog građanskog rata 1923. komunistički režim natjerao je Kozake da plate za svoju lojalnost carizmu. Moskovske vlasti započele su kampanju eliminacije njihovih vođa, zabranile im da budu dio institucija poput Crvene armije i deportirale ih pola miliona a njihova ukupna populacija tada se procjenjivala na oko tri miliona.

Kako bi izbjegli streljanje, mnoge su kozački vođe otišli u egzil. Poljska i Njemačka bile su glavne destinacije za ovu dijasporu. Kada je Hitler došao na vlast, antikomunistički diskurs nacizma bio je privlačan Kozacima, te su razmišljali o sklapanju saveza protiv Staljina u hipotetskom budućem sukobu između Berlina i Moskve.

Među tim kozačkim vođama isticao se Pjotr Krasnov, uvjereni pristaša podrške Njemačkoj. Ta germanofilija datira još od kraja Velikog rata, kada je sarađivao s njemačkim trupama u borbi protiv boljševika koji su pokušavali okupirati Ukrajinu.

Očekivani sukob sa SSSR-om došao je 22. juna 1941. početkom operacije Barbarossa. Krasnov i njegove pristaše smatrali su da je došla njihova prilika da se obračunaju sa Staljinom, ponudili su njemačkim vlastima kontrolu nad njihovim bivšim teritorijama i pozvali Kozake koji žive unutar sovjetskih granica da im se pridruže.

Ipak, trebalo je proći godinu dana da se vidi reakcija većine Kozaka koji su živjeli na sovjetskom teritoriju. U ljeto 1942. Wehrmacht je pokrenuo veliku ofanzivu na jugu SSSR-a. Dok su njemački vojnici napredovali kroz tradicionalna područja ove etničke skupine – Don, Kuban, Terek… – vidjeli su kako ih je stanovništvo dočekalo kao osloboditelje.

Isprva je Hitler gledao s visoka na Kozake kao na inferiornu rasu – oni su bili još jedan slavenski narod – ali službenici Wehrmachta i Abwehra (vojne obavještajne službe) na terenu vidjeli su dobrobiti suradnje s njima. Tradicija borbe kao lahke jedinice ove etničke skupine učinila ih je savršenim borcima protiv sovjetskih partizana ili za napade izvan neprijateljskih linija.

Kozaci su pokazali da njihova slava nije stvar prošlosti, a na kraju je i sam Hitler priznao svoje divljenje prema njima. Nacistička propaganda nije imala problema s "pročišćavanjem" rasnog pedigrea svojih saveznika. Za službeni diskurs Reicha, oni su postali potomci germanskog naroda, Ostrogota, koji su se u 3. i 4. stoljeću naselili na područjima sjeverno od Crnog mora.

Osim što su ih koristili kao paravojsku, Nijemci su kozačkim teritorijima dali i određeni stepen autonomije. Čak su i nacisti poput Alfreda Rosenberga, ministra Reicha za okupirane istočne teritorije, htjeli stvoriti nezavisnu kozačku državu. Iako se ova ideja nije svidjela Krasnovu i drugim čelnicima, jer nisu namjeravali biti nezavisni o Rusiji, već okončati njezin komunistički režim.

Kako bi porazili Staljina, Krasnov i ostali hetmani (vođe) smatrali su da je potrebno povećati svoje učestvovanje u ratu formiranjem regularnih kozačkih jedinica. Bila je kasna 1942. a Wehrmacht je prolazio kroz teška vremena na Istočnom frontu s bitkom za Staljingrad koja je bjesnila, tako da nije bilo vrijeme za odbijanje bilo kakve pomoći.

Nove jedinice hrabro su se borile u zimu 1943. ali je potisnuta Crvena armija prijetila kozačkim teritorijima. General Paul von Kleist naredio je evakuaciju njihovih civila, desetine hiljada ljudi — uključujući žene, starce i djecu — pobjegli su.  U proljeće 1943. Hitler je odobrio formiranje velike kozačke borbene jedinice: 1. kozačke konjičke divizije. Činilo bi je 13.000 boraca iz ovog grada i 4.500 Nijemaca.

Na čelu divizije bio je general Helmuth von Pannwitz, porijeklom iz Istočne Pruske. Ostali oficiri bili su mješavina Nijemaca rođenih na baltičkim teritorijima (zbog njihovog vladanja ruskim što bi olakšalo komunikaciju) i Kozaka. Zanimljivost je da je ova jedinica putovala sa svojim porodicama, bila je to grupa od oko 25.000 ljudi.

Otkako je Crvena armija preuzela stratešku inicijativu u ratu nakon bitke kod Kurska, Hitler je bio oprezan prema kontingentima istočnoevropskih naroda koji su se pridružili Reichu. Bojao se da će dezertirati. Kozaci su postali žrtve tih sumnji, ali su oficiri Wehrmachta uvjerili njemačkog diktatora da iskoristi antikomunizam ovog naroda.

U septembru 1943. konjička divizija upućena je u Jugoslaviju u borbu protiv Titovih partizana. Postali su prilično nepopularni među lokalnim stanovništvom, jer su primjenjivali staro ratno pravo kako bi pljačkali stanovništvo koje je pružalo otpor. Optuženi su i za brojna ubistva i silovanja civila.

Druga komponenta kozačkog entiteta je njihova čvrsta kršćansko-pravoslavna religioznost. Ta je osobina kod njih izazivala simpatije prema srpskim monarhističkim gerilcima, odnosno, prema četnicima Dragoljuba Mihailovića s kojima su uspostavili neku vrstu neslužbenog primirja. Nasuprot tome, prema partizanima nisu imali milosti. Druge kozačke jedinice borile su se u sjevernoj Italiji protiv antifašističkog otpora.

Osim ove konjičke divizije, Waffen-SS je također regrutirao kozačke trupe. Na primjer, ti su slavenski vojnici bili zapaženo prisutni u gušenju Varšavskog ustanka između augusta i oktobra 1944. U februaru 1945. Heinrich Himmler od njih pravi XV kozački konjički korpus. Krasnov je prihvatio novu situaciju ali odbio im je dopustiti da nose uniformu Hitlerove pretorijanske garde.

Kozački konjanički korpus učestvovao je u posljednjoj velikoj njemačkoj ofanzivi na Istočnom frontu. Kozaci su se borili na rijeci Dravi na hrvatsko-mađarskoj granici, ali je njemačka situacija u regiji od aprila 1945. postala neodrživa. Nakon vojnog debakla sila Osovine, prioritet za Kozake bio je izbjeći da ih zarobe Sovjeti. U tom nastojanju čak su se borili i nakon službenog okončanja rata 8. maja 1945. godine.

Borili su se još 48 sati, dok vojnici i civili nisu uspjeli preći iz Jugoslavije u Austriju; tamo su se predali britanskoj vojsci. Ali Staljin je imao smrtonosnog asa u rukavu. Na konferenciji u Jalti, Roosevelt i Churchill dogovorili su se predati mu sve svoje sunarodnjake zarobljene nakon borbe u nacističkim redovima.

London i Washington nisu postavljali pitanja o tome šta bi se tim ljudima moglo dogoditi. Neki carski Rusi, koji su imali britanske simpatije i koji su otišli u egzil prije službenog formiranja SSSR-a 1922., bili su izostavljeni iz sporazuma. Churchill je skrivao da nikad nisu imali sovjetsko državljanstvo. Staljin nije dugo čekao da Kozake počne suditi za izdaju.

Churchill nije želio imati još jedan izvor napetosti sa Sovjetima i sve ih je predao. Britanska odluka dovela je do prave drame. Krasnov i druge kozačke vođe nikada nisu bili sovjetski državljani, pa je optužba za izdaju bila neutemeljena. Većina kozačkih oficira na prevaru je predana NKVD-u (preteči KGB-a). Drugi su, saznavši njihovu sudbinu, počinili samoubistvo. ž

Tokom mjeseca jula 1945. svi su isporučeni. Na kraju je predano oko 50.000 Kozaka (od ukupno gotovo dva miliona Sovjeta koji su se borili u redovima Reicha). Većina vođa bit će pogubljena sljedećih godina; Krasnov je obješen 17. januara 1947. Većina ih je završila u sibirskim gulazima, gdje je hiljade ljudi umrlo.

Godine 1953., Staljinovom smrću, izdana je amnestija za pripadnike ove etničke skupine koji su se borili na strani Osovine.